Ovaj bjelovarski chef donio je fornette u Hrvatsku. No, to je možda i njegov najmanji uspjeh...
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
BJELOVAR – Ime Božidara Miodragovića poznato je u mnogim dalekim zemljama svijeta, a samim time, on pronosi diljem kugle zemaljske i ime Bjelovara i Hrvatske. On je umirovljeni masterchef kojemu je kuhanje i ljubav prema hrani usađeno u krvi.
- Ma s 5, 6 godina već sam počeo nešto kuhati, mama mi je bila kuharica, a moja generacija bila je prva generacija ugostiteljske škole u Bjelovaru. Četiri mjeseca učili smo u školi, a sve ostalo radili smo u restoranima. Spletom okolnosti, ja sam u jednoj godini uspio završiti oba razreda ugostiteljske škole, a ugostiteljska tvrtka Central bio je glavna opcija za većinu nas koji smo odrađivali praksu. Odlično smo zarađivali i bili nagrađivani za naš trud u kuhinji, što nam je bila dodatna stimulacija za daljnji rad. Tada nije bilo masterchefova od kojih bi učili, a sve što znamo, možemo zahvaliti „tetama kuharicama“. Već smo nakon drugog razreda samostalno kuhali za svatove, bilo je to odlično razdoblje – prisjeća se Miodragović koji je potom otišao u vojsku, gdje je, pogađate, također bio kuhar.
I samim time, uvijek dobrodošla ličnost. „Oficiri“, kako ih zove, su ga pazili i mazili, a zahvaljujući svojem talentu kojim ih je sve nahranio, često je na vikende išao kući.
Morske delicije
- Nakon završene škole zaposlio sam se u tadašnjoj Maršalovoj školi kao kuhar, a to mi je bio prvi pravi posao. Budući da se, igrom sudbine, moj prijatelj iz vojske oženio Bjelovarčankom, on me već sljedeće godine, dakle 1976., povukao raditi na more. Otišao sam u Rovinj, kuhao sam u autokampu i to za pet puta veću plaću nego što sam imao u Bjelovaru. Sljedeće sam sezone radio u Umagu pa u još nekim mjestima na Jadranu gdje sam zapravo otkrio jedan sasvim novi, kontinentu nepoznat, kuharski svijet. Naučio sam pripremati školjke, dagnje, prstace, zubatce i uistinu sam u tim ljetnim sezonama lijepe novce zaradio. Sjećam se kako sam jednom prilikom u Bjelovar došao s kantom punom školjki koje su bile uronjene u morsku vodu. A putovao sam satima autobusom. To je mojima doma bilo ravno čudu jer nikada prije nisu susreli takve namirnice, a kamoli ih kušali – priča nam poznati kuhar i odaje jednu anegdotu kada je prvi put probao morske puževe.
- Moj cimer kuhar ustao je oko 4 sata ujutro i otišao na molić gdje je s vreća uronjenih u more u kojima su bile školjke pokupio nakupljene morske puževe. Očistio ih je i pripremio, te me potom zvao da ih kušam. Dugo sam se nećkao i odbijao, no kako bi to bilo da jedan kuhar ne proba neku vrstu neobične namirnice. Toliko sam se oduševio da sam iduće jutro ja ustao ranom zorom i primio se posla - priča nam poznati kuhar koji je potom nekoliko godina radio u školi u Kapeli.
Potom je otprilike 12 godina bio trgovački putnik, a zahvaljujući tom poslu, proputovao je cijelu regiju. Prodavao je knjige različitih nakladnika i svjetski poznatih pisaca među kojima su prednjačile - kuharice. Ljubav prema pripremi hrane uvijek je bila prisutna, a vratio joj se nešto intenzivnije 90-ih godina.
Uveo fornette
- Tada sam otvorio svoju tvrtku, a u početku sam se bavio veleprodajom. Imao sam dva štanda na Gradskoj tržnici, a prvi sam uveo praksu da sami kupci biraju robu sa štanda. Drugi su me trgovci zbog toga poprijeko gledali, no ja sam se uspio lijepo progurati i biti tražen među kupcima. Znao sam u jednom prijepodnevu prodati 600 kilograma salate i 25 velikih kartona naranči koje sam nabavljao iz Grčke. Nije to bilo lako, ujutro sam u 4 već krenuo u Zagreb po robu, a do 13, 14 sati bio na tržnici na štandu, no isplatilo mi se. Sljedeća promjena je nastupila kada sam 1999. godine prvi u Hrvatskoj počeo prodavati fornette. Kada sam s njima došao na Terezijanu, bio je red 15, 20 metara, to je bio pravi hit u narodu. Radio sam s jednim Mađarom u njegovoj tvrtci na prodaji fornetta kao komercijalni direktori, obučavao druge kako se radi s fornettima, te još imao otvoren svoj fast food. Bilo je posla preko glave - priznaje Miodragović koji se cijelo to vrijeme, dakle od 70-ih pa do početka 2000. godine bavio sportom, bio je rukometni sudac.
- Nova era u mojoj karijeri počinje 2003. godine kada je osnovan Hrvatski kuharski savez. Mnoštvo poznatih kuhara iz cijele zemlje skupilo se na Kongresu u Rovinju, a potom su krenula osnivanja ogranaka po županijama i gradovima. U to vrijeme ja sam počeo organizirati kuharska natjecanja, još uvijek u svojstvu Hrvatskog kuharskog saveza. Nakon što je negdje 2008. godine osnovana Udruga kuhara u Bjelovaru, pet sam godina radio kuharska natjecanja na nivou Hrvatske pa potom međunarodna. Budući da sam znao okupiti više stotina natjecatelja i bio prilično uspješan u svemu tome, došao sam u sukob s krovnom organizacijom, nisam im više bio drag - priznaje nam Miodragović koji je 2015. godine u Šljukin Gonu okupio 650 natjecatelja iz svih krajeva svijeta - iz Ukrajine, Rumunjske, Rusije, Koreje, Bugarske, Italije i brojnih drugih zemalja. Zadnje natjecanje bilo je održano u Hotelu Central 2016. godina kada se okupilo stotinjak kuhara iz 18 zemalja svijeta.
Članovi Svjetskog udruženja kuharskih saveza (WACS), u Miodragoviću su prepoznali potencijal, ali i silnu ljubav prema onome što radi te je u narednom razdoblju, na seminaru za suce, postao međunarodni sudac za ocjenjivanje jela.
Šumski odrezak
- Mene su svi znali, gdje god da sam se pojavio. A zahvaljujući toj licenci, obišao sam Izrael, Kazahstan, Koreju, Njemačku i brojne druge zemlje u regiji u kojima sam radio, sudio i kuhao na sve moguće načine. Velika je to čast kada vas domaćin nekog toliko velikog, međunarodnog natjecanja, pozove u svoju zemlju. Sve mi je bilo plaćeno, osim putovanja do destinacije. Zahvaljujući tom poslu stekao sam puno prijatelja i upoznao mnoge poznate kuhare, ali i pjevače, politčare, uglednike. Posljednje veliko natjecanje bilo je 2019. godine u Koreji, a 2020. sam bio pozvan da idem u Indiju. Nažalost, korona je sve zaustavila – prisjeća se Miodragović koji je u međuvremenu imao i svoja tri restorana.
Jedno od ljepših iskustava bio je boravak, priča nam, u Kazahstanu, u gradu Astani koji je nastao prije 30-ak godina i to usred pustinje.
- Dobio sam tromjesečnu vizu i otišao sam raditi kod njih. Tamo je većinom muslimanska populacija, a naše kuhare veoma cijene. Da bih dobio posao, morao sam proći svojevrsnu audiciju, morao sam pripremiti i servirati svoja jela, a oni su tada birali između više kuhara koga žele – prisjeća se ovaj masterchef jednog od izazova u karijeri kojeg smo upitali koje mu je jelo najdraže. Kaže da voli puno toga, no srcu mu je nekako priraslo ono što je sam osmislio i što je domaće, bilogorsko.
Među dražim mu je jelima šumski odrezak. Još kao učenik, prisjeća se, pripremao je to jelo u Šljukin Gonu.
Šarani na rašljama
Inače, ovih posljednjih godina, Miodragović za svoje građane redovito priprema prigodne namirnice.
- Jedno četiri godine zaredom za Veliki Petak i Badnjak pečem šarane na rašljama, pa sam i jučer bio u tom poslu. Sudjelovao sam na svim valjda mogućim manifestacijama u okolici, gulašijadama, sajmovima, gradskim manifestacijama, privatnim slavljima. Zapravo sam rijetko kada bio doma i slobodan - priznaje Miodragović koji je, priznaje, pomalo razočaran jer se njegov talent i znanje premalo koriste na gradskom nivou.
Kaže da mu se čini da je više tražen izvan Hrvatske, u stranim i dalekim zemljama nego na kućnom pragu. No, to neće umanjiti njegov trud da i dalje bude prisutan gdje god može pokazati svoje umijeće, ali i gdje god nešto fino miriše. Dokaz tome je i odlazak u petrinjski kraj prvi dan nakon razornog potresa u Petrinji i okolici. Među prvim kuharima iz Hrvatske je stigao u Taborište, mjesto pet kilometara udaljeno od Petrinje gdje je kuhao za 600 osoba iz ukupno pet naselja. Iako je potrošio svoj novac i vrijeme, zna da je učinio dobru stvar i nahranio gladne ljude, pa bi istu stvar opet napravio da zatreba.
Jučer je svojim stalnim kupcima i prijateljima pripremio hrpu šarana pečenih na rašljama te neizostavni fiš paprikaš. Kako bi sve stigao do ručka, krenuo je s poslom već u šest sati ujutro. Iako je to težak posao, Miodragović radi ono što voli, a uostalom, vole to i njegovi sugrađani zato što kuha i priprema hranu s ljubavlju.
