Neobični rekorder Vlado Valuh: u svojoj radionici obučio je više od 80 mladih automehaničara
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
BJELOVAR – Vlado Valuh (67) nakon 42 godine automehaničarskog radnog staža uživa u umirovljeničkim danima. I tako već četvrtu godinu zaredom. Kako i ne bi kada je obiteljski obrt nastavio njegov mlađi sin Goran (30).
No, nije ova obitelj poznata samo po tome što je sin nastavio očev obiteljski posao, pa majka Danica svakodnevno mora prati radna odijela ne samo od supruga već i od sina, nego su poznati i po tituli da su u gradu i okolici obučili najveći broj mladih automehaničara. I nije im to nitko naredio, jednostavno su se vodili mišlju da te mlade ljude treba uvesti u svijet odraslih, da im treba pružiti priliku da nauče svoj posao i budu uspješni automehaničari, što je većini i pošlo za rukom.
Zadovoljne mušterije
Vlado Valuh 1998. godine, nakon što je na nekoliko različitih mjesta dobro "ispekao" zanat, odlučio se na pokretanje vlastitog obrta. Kaže nam, sve se to odigralo silom prilika.
- Jedan čovjek me tražio da mu nešto popravim, pa drugi, pa su se pojavile i neke tvrtke. Obrt sam otvorio dok sam još bio zaposlen u drugoj tvrtki i imao već tada zaposlenog čovjeka. Potom sam i ja počeo raditi, pa i moj kolega u bivšoj tvrtki, a bilo nas je u jednome trenutku i po pet ili šest što nije mali broj za automehaničarsku radnju. No, bilo je puno posla, kao i obveza, ali i puno ulaganja koje sam ja kao vlasnik morao preuzeti na sebe. Konkurencije je uvijek bilo, no bilo je i posla za sve. U uslužnim djelatnostima jako je teško zadovoljiti sve mušterije da budu baš u potpunosti zadovoljne, no sam posao koji obavimo naš je najbolji marketing – priznaje Vlado koji je obučio oko 80-ak praktikanata u svojem radnom stažu.
Priznaje nam kako nisu sve automehaničarske radnje raspoložene za praktikante, a naročito toliko veliki broj njih.
Brojni praktikanti
- Vi kada imate te mlade ljude na praksi, oni vam u jednom dijelu pomognu, uštede vam vrijeme, no u drugom dijelu odmognu jer nerijetko nehotice naprave kvar ili slome alat. To je dvosjekli mač i naravno da velik broj kolega automehaničara nije htio primati te mlade ljude u svoje radionice. Kod nas je nekada u radionici znalo biti i po 12 praktikanata. Prva i treća godina išle su zajedno, jer su početnici učili uz majstore i dečke iz treće godine, dok je druga godina bila posebno, pomalo su kretali samostalno raditi - priča nam Vlado i odaje da je bilo svakakvih primjera.
Puno je dječaka bilo zainteresiranih za posao i odgovornih, no i onih koji su dolazili jer su samo htjeli završiti školu, nije im bio interes taj posao raditi u budućnosti. Danas, kaže nam Vlado, poznaje uspješne automehaničare koji su svoj zanat pekli upravo kod njega i velika mu je čast da je sudjelovao u njihovom profesionalnom putu. I dalje je mišljenja da mladim ljudima treba odskočna daska pa mu nije žao niti jednog odvojenog trenutka koji je posvetio praktikantima. Na pitanje je li i danas zna svratiti do radionice koja se nalazi u sklopu obiteljske kuće i dvorišta, te barem ponekad savjetovati mlade, Vlado ima spreman odgovor.
Različite usluge
- Prisutan sam, ali nekako sve manje. Znaju me dečki nekada pitati za savjet, uvijek sam za njih tu, no uživam sada u uređenju okoliša i drugim stvarima koje sam kroz radni vijek morao zapostaviti jer nije bilo vremena za sve. Uostalom, tehnologija je napredna i ako nisi konstantno prisutan, vrijeme te pregazi - kaže nam ovaj umirovljeni automehaničar koji je svoj posao posložio tako da mušterijama nudi raznovrsne usluge.
Priznaje kako je često puta morao biti, da bi opstao i zadržao klijente, i mehaničar, pedagog, psiholog, elektrotehničar, a danas je možda i teže nego prije jer su dijagnostika, ako i cjelokupan opus posla jednog automehaničara, uznapredovali. Sjeća se kako je u tvrtki u kojoj je prije svog vlastitog obrta bio zaposlen, znao biti perač, smetlar, prezenter, vozač pa su to temelji koje je kasnije, kao samo svoj gazda, nastavio njegovati i dodatno razvijati.
Inače, Vlado Valuh i supruga Danica imaju dva sina. Dok je stariji ekonomist i živi u Zagrebu, mlađi je od malih nogu pokazivao interes za očevim poslom. Još kao dijete je volio zavirivati glavu ispod haube, a čini to i danas. Štoviše, očevim odlaskom u mirovinu, Goran je postao šef. Dok je jednim dijelom Vladi bilo drago zbog toga, drugim dijelom svjestan je koliko ga težak kruh čeka.
Neprestano educiranje
- Opširan je to posao, sin i dečki rade na održavanju motora za Hrvatsku poštu, održavaju osobna i teretna vozila, radne strojevi i sve popratno jer nema smisla pružiti jednu uslugu, a za neki drugi kvar tražiti pomoć kooperanta. No, danas jedino tako možeš opstati, stoga je važno neprestano nadograđivati znanje i educirati se – kaže nam Vlado.
Da je otac potpuno u pravu, potvrdio nam je Goran koji danas u svojoj radnji ima petero zaposlenih i jednog dečka na stručnom osposobljavanj. Evo što kaže, kako je uopće završio u očevoj radnji.
- Još sam od osnovne škole pokazivao zanimanje za elektrotehniku. Sve mi je bilo zanimljivo, a budući da je tata jak matematičar, kemičar i fizičar, mehaničar, vjerojatno sam naslijedio i ja taj talent te sam ga uz oca neprestano razvijao. Posebno me zanimala robotika, čak sam išao na natjecanja i bio prvi u državi u osmom razredu. Htio sam upisati obrtničku školu, no tata me savjetovao da idem u elektrotehničku kako bi možda mogao na neki od fakulteta. Tada smjerova za robotiku ili mehatroniku nije bilo – priča nam Goran koji je naposljetku završio elektrotehničku srednju školu nakon koje je imao želju upisati policijsku akademiju. No, ozljeda koljena kupovala je da Goran ne upadne već da ga zaposli otac u radionici kako mu godina ne bi propala.
Sve zahtjevnije
- Našli smo se, našli smo zajednički jezik, ja sam tati uskakao oko struje, tata me slao na seminare da dodatno usavršim znanje, a nakon tri godine rada, upisao sam se na veleučilište u Velikoj Gorici, smjer održavanje motornih vozila. Iako sam odslušao sve, ostalo mi je osam ispita, no znanje sam povukao i sve tamo naučeno mogao sam primijeniti ovdje - priča Goran svoj uzletni put i dodaje kako će svakako i dalje ići na seminare kako bi naučio neke specifične stvari, no ono najvažnije je – da je zadovoljan!
Jedina negativnost posla je što mu puno vremena odlazi, priznaje nam, na administraciju, pedagogiju, zaštitu okoliša, zaštitu na radu, pričanje s mušterijama, izradu ponuda, troškovnik pa se ne može posvetiti poslu i mehanici koliko bi htio. I sam se prisjeća kako ih je, ranijih godina, u radioni znalo biti jako puno. Uz 12 praktikanata, tu su bili i stalni zaposlenici, pa je uvijek bilo veselo i glasno. Ni danas nije tiho, što najbolje svjedoče načinjene fotografije mladih i radišnih ljudi.
Izazovan posao
Kaže Goran, danas je biti automehaničar pravi izazov.
- Tehnologija se promijenila osam do 10 puta od 90-ih ili početka 2000-tih godina. Elektronika u automobilima otišla je u nebo, sve se toliko razvilo da mnogi toga nisu niti svjesni. Prije se znala kvariti elektronika sama od sebe, danas dolazi do kvara zbog mehaničkih zastoja, ako se nešto zaprlja, ako se ne održavaju vozila na vrijeme i slično. Uostalom, imao sam priliku čuti kako se u autoškolama mladi ne uče kvalitetno voziti, ne obraća im se pozornost na okretaje, mijenjanje brzina u pravilnom trenutku i slično. Događa se da ljudi automobile prevoze, a ne voze ih kvalitetno i ispravno - zaključio je svoju priču Goran koji, kako se čini, svoj posao obavlja s velikom pažnjom, strašću i ljubavlju. Je li razlog obiteljska tradicija, životni poziv ili nešto treće, manje je važno.
