Obilježena daruvarska 'krvava nedjelja': "Tihomir Vrdoljak ovdje mi je izdahnuo na rukama..."
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Nekako se za tih tužnih obljetnica nerijetko i samo vrijeme namršti. Nakupe se sivi oblaci, s neba nestane vedrine pa svima taj ionako težak trenutak prisjećanja na tragediju samo postane još teži.
Bilo je tako i danas, kako u Donjem Daruvaru tako i nešto kasnije u Doljanima, tijekom obilježavanja pogibije prvog branitelja s područja Bjelovara Tihomira Vrdoljaka u Donjem Daruvaru te pogibije Srećka Manđinija, Eugena Lapčića, Željka Bublića, Vlade Plažanina i Tihomir Lneničeka u Doljanima. Taj 1. rujna 1991. godine u Daruvaru se pamti kao krvava nedjelja tijekom koje je pet života brutalno ugašeno, a ranjeno je još 14 branitelja i civila.
Finka Vrdoljak, majka Bjelovarčanina Tihomira Vrdoljaka, došla je i ove godine staviti lampaš na spomen obilježje postavljeno na mjestu pogibije njezina sina. Hoda uz pomoć štake, usnice joj drhte od bola, suze joj se polako spuštaju niz lice, a ona ih drhtavom rukom briše. Nije rekla ni riječ, majka to ni ne treba. Donijela je lampion i zagledala se u ime uklesano u spomen ploču: TIHOMIR VRDOLJAK. I pognula glavu pa opet pustila suzu. I opet je obrisala drhtavom rukom.
I to čini već 31 godinu.
U Donjem Daruvaru je bio i Zdenko Radić, Tihomirov suborac iz Specijalne jedinice Omege. Jedino je možda njemu jednako teško kao što je teško članovima obitelji. Naime, Tihomir je ranjen dok je bio s njim i nešto kasnije mu je umro na rukama. I njemu se oči više od tri desetljeća kasnije napune suzama kada se sjeti tog 1. rujna 1991. godine. Ali onda stisne usnice i nekako ih ipak zaustavi.
- Tog je dana počelo granatiranje. Napadali su nas s one strane - započinje svoju priču i pokazuje u smjeru Vukovija.
- Mi smo tada došli i zaustavili smo taj napad. A kako smo zaustavili njihov napad, počeli su nas tući s topovskim granatama. Jedan dio branitelja je ostao na prvoj liniji, a mi smo se povukli točno ovdje, gdje sada stojimo - govori i okreće se prema spomen obilježju Tihomira Vrdoljaka.
- Tu sam stajao s automobilom i preko motorole davao smjernice gdje tko treba ići i što treba raditi. U tom trenutku je pala granata. Dan danas se čudim kako me ni jedan geler nije okrznuo, to je doslovno bilo čudo. Cijeli auto je bio izbušen od gelera, sve gume su se probušile, limarija puna rupa... Okrenuo sam se i vidio da je Tihomir pao na tlo. Došao sam do njega, znao sam da je pogođen, pa sam ga podignuo s rukama i unio u ovaj objekt gdje je danas trgovina. Tu je bio neki stol pa sam ga položio na njega i počeo tražiti gdje je pogođen, ali nisam mogao pronaći ranu. I onda sam vidio da je pogođen ispod rebra - govori i pokazuje na sebi mjesto ranjavanja.
- Imao je izlaznu ranu kod suprotnog ramena. On je zapravo, to je tek kasnije postalo jasno, već bio mrtav, ali su živci i dalje radili pa se činilo da je živ. Nešto je krkljao, kao da će nešto reći, ali ni riječ nije izustio. Njemu je, naime, geler dok je prolazio kroz tijelo od donjeg rebra prema suprotnom ramenu prošao kroz srce. Tako da je to bilo to... - zastao je, stisnuo usta i zatim nesvjesno duboko udahnuo. Kao da želi obuzdati nemir.
- Tada je naišla Hitna pomoć koja je išla prema Bjelovaru. Zaustavili smo je i stavili ga unutra. Eto, tako je otišao naš Tihomir - priča Zdenko Radić.
Taj dan, kako sam kaže, nikad neće zaboraviti. Ali u njemu, učinilo nam se, tinja i nezadovoljstvo. Pa smo ga pitali je li to istina?
- Jesam. Nezadovoljan sam. Gledajte, mi smo zaustavili napad na Donji Daruvar. Pa smo odmah dobili zadaću da idemo prema Siraču. Tamo smo oslobodili naših 12 domobrana koji su bili zarobljeni u akciji. Da se razumijemo, ne tražimo mi nikakve posebne zahvale, ali tih se ljudi nikad nitko nije sjetio. Mene boli što se zaboravljaju ljudi koji su pridonijeli obrani Daruvara i njegovoj slobodi. Sa svojim specijalcima sam čuvao potez Grubišno Polje-Daruvar i prema Pakracu. Dakle, čuvali smo cijeli taj dio. I tadašnji zapovjednik obrane Daruvara Nikola Ivkanec me zvao na motorolu ne znam koliko puta: "Dolazi, frka mi je! Dolazi, frka mi je!"... Znači, bez nas se nije moglo u to vrijeme. A sad se odjednom zaborave ljudi koji su dali sve ovom Daruvaru. Ja mislim da je to nepravda - rekao nam je Radić i krenuo sa svojim suborcima prema automobilu.
Jedan ga je tada pitao: "Je l' ideš gore?", misleći na obilježavanje u Doljanima koje je trebalo početi za nekih sat vremena.
- Ma, ne. A šta ću ja tamo?! Neka tamo idu oni - odgovorio je i pokazao rukom prema političarima.
Za njega je obilježavanje krvave daruvarske nedjelje bilo završeno.
A u Doljanima su se pred spomen obilježjem stradalim braniteljima i mještanima okupili članovi njihovih obitelji, veterani Domovinskog rata, predstavnici policije, vatrogasaca i političke vlasti.
Toga su dana pobunjeni Srbi uz potporu tadašnje JNA izveli napad na policijski punkt u Doljanima u predjelu "Kopeček". Ta im je pozicija bila strateški važna jer je bila dominantna te bi s nje lakše razarali Daruvar. Taj su napad odbili pripadnici Policijske postaje Daruvar, pripadnici Odreda narodne zaštite Doljani i pripadnici policije iz drugih postaja. No, žrtava je bilo dosta.
Bitka je dugo trajala, bila je žestoka, brutalna. Poginula su dva pripadnika policijske postaje Daruvar Srećko Manđini i Eugen Lapčić. a Danko Ružička i Alfons Tutić bili su teško ranjeni.
Živote su izgubili i tri pripadnika Odreda narodne zaštite Doljani i Sirač: Željko Bublić, Vlado Plažanin i Tihomir Lneniček, a još je 14 branitelja i civila ranjeno i to: Željko Hunjek, Vlado Markalaus, Zvonko Markalaus, Vladimir Zimić, Mirko Joščak, Zdravko Joščak, Marijan Polenus, Vitomir Polenus, Vladimir Horvat, Marijan Šepl, Stjepan Patek, Marinko Pilinger, Dražen Gajski i Vitomir Šafar.
Nakon odavanja počasti pred spomen obilježjem u kapelici u Doljanima održana je i sveta misa za sve poginule te krvave daruvarske nedjelje.
