Marko (9) ima autizam. Ali ima i sjajne učiteljice i divne prijatelje koji mu život čine ljepšim
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
VELIKO TROJSTVO – U cijelome svijetu 2. travnja obilježava se Dan svjesnosti o autizmu i to puštanjem plavih balona u zrak. Na taj se način želi istaknuti nedovoljna informiranost o poremećaju koji je sve prisutniji u društvu. Tom je prigodom Društvo naša djeca Veliko Trojstvo organiziralo simboličnu aktivnost kako bi pružili podršku najmlađim prijateljima koji se hrabro bore i kroče širokim spektrom koji im nameće autizam.
Podršku pruža i Osnovna škola Veliko Trojstvo čija ravnateljica Sanja Vranješević je odala kako je osim puštanja plavih balona u zrak, okupljene mališane dočekao i Uskrsni zeko koji je mališanima podijelio slatkiše i pisanice.
Isto tako, djeca su imala priliku svojim najmlađim prijateljima nacrtati crtež potpore ili napisati pismo ohrabrenja. Inače, Osnovna škola Veliko Trojstvo ima dvoje učenika koji imaju dijagnozu autizma.
Manjak stručnog kadra
- Jedan učenik polazi nastavu razredne, a drugi predmetne nastave. Oba učenika u svojim razrednim odjelima prihvaćena su od strane učenika, ali i djelatnika škole. Svi zajedno učimo iz dana u dan, nikad ne znamo što nam novi dan nosi. Nažalost, spektar autizma širok je pojam i teško je o njemu govoriti, pogotovo nama učiteljima. Problem je što svi mi nemamo adekvatnu stručnu pomoć koju bi trebali imati, pa je to muka s kojom se svaki dan suočavamo. No, mi nastojimo učiti iz dana u dan kako bi toj djeci i njihovim roditeljima pružili zadovoljstvo u školi. Najbitnije je da se oni osjećaju dobrodošlo, a na nama odraslima je da nađemo način kako bi im olakšali nastavu u redovnom programu. Nadam se da će u budućnosti biti bolje i da ćemo imati veću podršku od stručnog kadra koja nam uvelike nedostaje – kazala nam je ravnateljica Sanja Vranješević dodavši kako iz tih svakodnevnih situacija svi izvlače ono najbolje. Uče jedni od drugih o toleranciji, prihvaćanju i različitosti.
A da je to uistinu tako, potvrdio nam je Marko Kovač (9) koji se u svojem drugom razredu OŠ Veliko Trojstvo osjeća odlično.
- Volim ići u školu. Najdraži predmeti su mi matematika, tjelesni, likovni, priroda i glazbeni. Volim pjevati – kazao nam je Marko, dijete koji voli igrati igrice, voli prijatelje, svoju obitelj i psa.
Sretno je dijete unatoč mnogim zdravstvenim poteškoćama koji ga more. Marko ima starijeg brata Kristijana (22), te sestre Veroniku (21) i Moniku (17). Kaže nam majka Slađana da osim supruga Marina, bolju podršku od svoje starije djece ne može niti zamisliti.
Prihvaćen od svih
- Marko ima dijagnozu spektra autizma s ADHD-om, ima jednu vrstu epilepsije, redovito je na lijekovima, a kod njega su najkritičniji grafomotorika, koncentracija i pažnja. On razumije sve, no sve ovisi o danu, a da bi on nešto napravio, treba ogromnu motivaciju. Ima jako teških dana kada se svi borimo s njim. I mi kod kuće, i asistentica u nastavi Helena i učiteljica i ravnateljica. Ti ljudi u školi zaista su divni prema mojem djetetu, svi daju maksimum i na tome sam im beskrajno zahvalna – iskrena je ova majka koja ne zna za predaju.
Svoje dijete redovito vodi logopedu, kupuje mu suplemente i dodatke za prehranu, a velika joj je želja da Marko barem do kraja četvrtog razreda ostane u školi u Velikom Trojstvu. No. Ukoliko to ne bude opcija, spremna je i na upis u bjelovarsku V.Osnovnu školu u kojoj radi, svjesna je i sama, velik broj stručnog kadra.
- Ono što je najvažnije, moje dijete su svi u Osnovnoj školi u Velikom Trojstvu prihvatili i to baš onakvog kakav je. Ja kad ga dovezem, nikad prijatelji neće okrenuti glavu, čekaju ga, vode ga u razred, paze na njega i uvjerena sam da to potiče i od roditelja koji su ih naučili tako se lijepo ponašati. Budimo realni, zna biti jako teških dana, kada je i nama dosta svega u obitelji, a kako onda neće biti prijateljima u školi, no zasada nekako funkcioniramo – kaže Slađana koja je zaposlena kao gerontodomaćica u programu Zaželi.
Podrška obitelji
- Marko svakog jutra i svake večeri pije tri različita lijeka, vodim ga redovito nutricionistici, redovito, isto tako, idemo na kontrole kod neuropedijatra, gastrenterologa, psihologa, logopeda... Velika su to odricanja, a prošle godine dobio je obostranu upalu pluća, gripu, bio je dosta vremena u bolnici, no i to je iza nas. Važno je da Marka nikada ne ostavljamo samog i da uvijek ima sve što je potrebno od terapija. Svi smo mi svjesni da se borimo i da će ta borba trajati cijeli život, no izbora nemamo. Marko je poseban, svima se uvuče pod kožu i zaista ga prijatelji vole, to nam jako puno znači – priča nam Slađana koja o budućnosti razmišlja, no nikada ne negativno.
- Idemo dan po dan, korak po korak. Svi mi roditelji djece s poteškoćama u razvoju borimo se s budućnošću naše djece, no svatko drugačije gleda na to. Ja se nadam da će Marko u životu koliko toliko moći biti samostalan, ne gajim nade da će biti liječnik ili inženjer, no hoće li uspjeti završiti srednju školu, vrijeme će pokazati. Isto tako, trudim se ne razmišljati što će biti jednog dana kada supruga i mene ne bude, to je daleka budućnost, a srećom, ima troje starije braće koji ga obožavaju – ističe Slađana i dodaje kako je obitelj naučila funkcionirati s Markom oko kojeg se uvijek sve vrti. Ono što je posebno naglasila velika je zahvalnost Markovoj prvoj učiteljici Mirni koja je bila izuzetno uporna i nije htjela dignuti ruke od njega i u danima kada je bilo izuzetno teško.
Cijeli taj splet okolnosti i iznimno dobrih ljudi, kako školskog kadra, tako i prijatelja, zaslužan je što je Marko sretno dijete. Obitelj, iako katkad umorna od svega, Marka i njegovu dijagnozu prihvatili su prvenstveno kao nešto što im je dano da bi bili dodatno obogaćeni i blagoslovljeni.
