Kako je Vatreni Marcelo Brozović podržao šahiste od 7 do 84 godine na turniru u Okujama
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
OKUJE/ZRINSKI TOPOLOVAC – Oni koji istinski vole šah, znaju koliko je važan i značajan bio minuli turnir u šahu pod nazivom Brzopotezni šahovski turnir Gospodar Turopolja 2022. Naime, Šahovski klub Polet Buševec kao domaćin i Šahovski klub za rad s mladima Ivan Dvoržak Rovišće - Zrinski Topolovac organizirali su turnir koji se održao u mjestu Okuje pored Velike Gorice. Poseban je bio po tome što je vrlo uspješno spojio ljubav prema nogometu i ljubav prema šahu. Pitate se kako?
Stvar je vrlo jednostavna. Održavao se u društvenom domu nedaleko obiteljske kuće vatrene zvijezde Marcela Brozovića. I ne samo to. Marcelo Brozović pripremio je prigodno pismo za sve sudionike turnira „Zagonetno putovanje u srce Turopolja“.
Pismo Marcela Brozovića
-Bok ljudi, ja sam Marcelo Brozović, dobro došli na Gospodara Turopolja 2022. Ima puno malih mjesta poput Okuja, koja su dala velike sportske junake. Budiite hrabri, uporni, iskreni i svoji i jednom ćete s Olimpijada gledati svijet. Gosporad Turopolja spojit će Hrvatsku, šah i nogomet. Neka se ta lijepa priča zakotrlja daleko u budućnost. Jednom ću biti s Vama i ponosno povući prvi potez, poručio je Brozović sudionicima turnira od kojih je najmlađi Faust 2015. godište, a najstariji Ivan Perković iz Siska 1938. godište.
Vlado Karagić, predsjednik Šahovskog kluba za rad s mladima Ivan Dvoržak Rovišće - Zrinski Topolovac, koji je ujedno i pokretač ovog turnira koji uspješno traje od 2004. godine kazao nam je nešto više o brzopoteznom serijalu Gospodari mjeseca, kao i o posljednjem turniru u naselju Okuje.
Međunarodni turnir
-Ovo je bio 206 turnir. Svakog mjeseca održava se jedan, a prvi put u povijesti ušli smo u Zagrebačku županiju. Okuje je rodno mjesto Marcela Brozovića kojemu smo poslali poruku preko prijatelja. On nam se javio iz Milana, ostavio nam pismo, ispričao se što ne može doći, ali nas je podržao i obećao da će jednom povući prvi potez tako da je to mnoge motiviralo i privuklo pa smo oborili rekord. Sveukupno je bilo 162 igrača i 50-ak ljudi u pratnji. Osim igrača iz Hrvatske, neki su došli iz Austrije i trebao je doći jedan Slovenac, no naposljetku nije stigao. Seniorski turnir igrao je 81 igrač, mali kadetski do 16 godina 53 igrača, dok je malih šahovskih nada bilo 28. Logistički i organizacijski je bilo zahtjevno sve to držati pod kontrolom, no na kraju je sve lijepo prošlo, ističe nam Vlado Karagić i odaje kako je na kraju turnira podijeljeno 66 medalja i devet pehara po raznim kategorijama.
-Nagradili smo sve što smo prepoznali i sada vam ta karavana ide dalje. Mi smo kao šahovsko Lijepom našom. Kada smo krenuli, svi su se turniri održavali u Zrinskom Topolovcu, no tada smo počeli putovati. Najprije Bilogorom, pa smo otišli u Starigrad, Novo Virje, Đurđevac, Garešnica, Križevci, pa Varaždin, Čakovec da bismo na kraju otputovali čak do Selca i Crikvenice. Tamo smo u listopadu. Iako nije lako i jeftino putovati tako s opremom, djeca svašta novo vide i nauče. A iako bi svi ti klubovi i bez nas mogli održati taj turnir, nije im to želja. Kažu otvoreno da onda turnir ne bi imao svoj prepoznatljivi duh. Mi smo svjesni da smo postali jedan brend i drago nam je zbog toga.
Najmlađem 7, najstarijem 84 godine
To je sajam šahovskog prijateljstva, djeca jednom mjesečno imaju priliku vidjeti kako razmišljaju veterani, oni koji su šah učili u doba knjige, čak i prije, kada ni struje nije bilo. Sada nam je najstariji sudionik bio 1938. godište. Najmlađi Faust je pak 2015. godište, ima samo sedam godina. To je pravi blagoslov, odaje nam Karagić koji se prisjetio najmlađe sudionice Helene Mihajlović koja je imala samo pet godina.
Ovaj turnir, valja reći, osvojio je Lovro Novosel koji je 2004. godište i iz Svete Nedelje je. On je odigrao turnir svog života, odaje Karagić. I to unatoč tome što su turnir igrala i dva međunarodna majstora koja su u šahu, ističe Karagić, što i pukovnik u vojsci.
Budući da mjesta u društvenom domu nije bilo, Karagić je za sjesti iskoristio velike, starinske, drvene saonice.
-Kada izađu parovi, turnir mora teći. Svatko na brzinu mora naći svoje mjesto, broj stola, a nas poštuju zbog toga što kod nas nema zastoja. Ja sam u zoru već bio u društvenom domu, posložio stolove, brinuo o optimalnom razmaku, polijepili smo brojeve, pripremili nagrade koje smo skupljali unaprijed kao hrčak… Poznati kazališni režiser Mario Kovač doveo je djecu na turnir i dijelio na kraju medalje najmlađima. Domaćini su se pak pobrinuli da nismo gladni i žedni. Za odrasle su pripremili gulaš koji je njihov domaći specijalitet, a za djecu hot dogove i pizze, prisjeća se Karagić koji je ovoga puta iz kluba poveo dva dječaka. Luku Duvanjaka i Hrvoja Dragića.
Šahovske ljubavi
Ovoga puta, na minulom turniru, šah se povezao s nogometom, no ono što valja napomenuti kako i šah povezuje ljude. Vlado Karagić nam je ispričao nekoliko primjera mladih koji su se na šahovskim turnirima sreli, upoznali i zaljubili.
-Naš Hrvoje Dragić je na prvenstvu srednjih škola pobijedio majstoricu Emu Bevandu i išao je na more sa svojom tehničkom školom. Išli su na državno natjecanje ispred gimnazije i tamo je sreo Martu Trgovac, prvakinju Hrvatske koja je iz Turopolja. Hrvoje je više gledao Martu nego figure toga puta. Zatim, imamo najmlađeg hrvatskog velemajstora Sašu Martinovića koji je iz Zadra i koji se priženio u Buševec u Turopolje za Mariju Čačić. Velemajstor Ivan Šarić sreo je svoju Zrinku na šahu i oženili su se, velemajstor Ante Šarić došao je iz Splita na turnir u Strizivojnu, tamo je sreo Kristinu. Imamo puno šahovskih ljubavi i puno parova koji su proistekli iz ove priče, prisjetio se Karagić i dodao kako su se turniri Gospodari mjeseca uvijek održavali redovito, bez odgađanja. Dodatni razlog tome bio je što su željeli ući u Guinnessovu knjigu rekorda po broju poteza.
-Ako računate 162 igrača, igrali su 720 partija, partije su u prosjeku 30 do 40 poteza i tu vi zaista dobijete velik broj poteza u samo jednom turniru. Nema brojača, no postoji određena matematička metoda. Mi vodimo knjigu gostiju, no više se ne opterećujemo. Svi zajedno klubovi u Hrvatskoj ne naprave zajedno toliko turnira koliko mi. I to nam je dosta za zadovoljstvo, kaže nam Karagić koji puno toga žrtvuje da bi se turniri redovito i na visokom nivou kvalitete održavali.
Donacija iz Amerike
-Kroz tjedan vodim evidenciju prijava, imali smo sada i listu čekanja jer je bilo preko 250 upita i nismo sve mogli primiti. Vikend treba potpuno prekrižiti za privatno i slobodno vrijeme jer turnir doslovno sve oduzme. Nisu svi spremni na to. Zato u mnogim gradovima i nema turnira. Druge su sredine puno jače od nas, no nitko ne želi organizacijski podmetnuti leđa pa šah doslovno spava umjesto da se razvija. Primjer u većim sredinama jest možda i podjela nagrada gdje samo možda 10-ak sudionika dobije nešto. Ostali stoje, gledaju i plješću. Kod nas je to drugačije, gotovo svakoga nagradimo, od najmlađih do najstarijih, a uz savršenu organizaciju, uspjeli smo stvoriti brend i zainteresirati puno novih ljudi za šah, zadovoljan je Karagić kojeg smo upitali kakav je daljnji plan, odnosno u kojem mjestu je sljedeću turnir Gospodari mjeseca.
-Sljedeći turnir je u Rovišću, zatim smo u travnju, za spomen dan Zrinskog i Frankopana u Zrinskom Topolovcu, u svibnju smo u Koprivnici, u lipnju u Dugom Selu, u srpnju u Čakovcu, u kolovozu opet u Rovišću, za rujan nam je stigao upit iz Virovitice, listopad Selce i Crikvenica, studeni Đurđevac. Za taj turnir nam jedna žena iz Amerike šalje 500 dolara za nagrade i to se mora podijeliti. Njeno ime je Mira Johnson i čezne za Podravinom, a donaciju nam je odlučila dati u spomen na svoga oca kojemu sam nakon što je umro napisao pjesmu. On se zvao Martin Carek i tu pjesmu je njoj netko poslao nakon čega je stupila u kontakt s nama i htjela nam se odužiti.
Pjesme za umrle
Bila je ganuta, htjela je sudjelovati i tako je došlo do jedne nove lijepe priče, priča Karagić koji uvijek kada netko umre napiše pjesmu „Nebo za tragom čovjeka“ koju posveti pokojniku.
-Takvih tragova ima preko 200 otkako sam počeo to pisati. Iako mi to stvara napor, kada pišem kao da padnem u neku vrstu transa pa i o nepoznatom uspijem osjetiti nešto svima poznato. Znaju me pitati „pa kako si znao“. Nisam znao. Osjetio sam, priča Karagić koji nevoljko priča o svojim zaslugama. Neprestano ističe kako on sebe ne vidi, već samo pokušava osvijestiti prošlost i gledati unaprijed, prema budućnosti.
-Samo se trudim biti optimističan i vedar i to preliti na svoju djecu koju učim. Kažem im da ne smijemo klonuti i da uvijek ima dobroga kojemu se moramo okrenuti. Posljednjih dana posebno ih muči situacija u Ukrajini, dolaze i govore mi kako neki striček ima gumb kojega će stisnuti i nas više neće biti. Ja im na to govorim da budu vedri, mirni i poletni jer postoji striček iznad svih stričeka koji pazi da se to ne dogodi, zaključuje Karagić.
