Kako je Bjelovarčanka u kratko vrijeme od rekreativke postala ultrašica: "U trčanju istinski uživam"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
BJELOVAR – Teško da ima Bjelovarčanki ili Bjelovarčana koji ne poznaju Ninu. Uvijek veselu, dobro raspoloženu, vrcakvu Ninu s kojom je nemoguće popiti kavu na korzu, a da ju pritom svakih tri do pet minuta netko ne dođe pozdraviti.
„Je li ti bio dobar smoothie“?
„Kako da ne, čujemo se, plaćam kavu idući put“.
„Bok“. „Ej ćao, kako si“. „Čujemo se za koji dan“… Tako je to otprilike izgledalo prošloga tjedna u kafiću nasred bjelovrskog korza. A za kavu i razgovor dogovarale smo se, pa valjda, cijelu vječnost. Između tih silnih dogovora i pokušaja da se nađemo, Nina je osvojila nekoliko medalja, srušila nekoliko osobnih rekorda, a u međuvremenu je postala i članica Atletskog kluba Plitvice. Uočili su je kako trči jedan od maratona, kako se usput smije, fotografira i blesira i naprosto joj rekli kako mora biti njihova članica.
Cijeli život u sportu
Ona je Nikolina Sudrević, majka dvoje djece, sina Matka i kćeri Nike, nutricionistkinja i vlasnica Vita Olimpice - obrta za njegu i održavanje tijela. Bjelovarčanima jednog od omiljenih mjesta na kojemu mogu nabaviti smoothie, ali i trenirati pod Nininim, kako sama u šali kaže, vojničkim režimom. Nina je i ultrašica. Što će još biti u budućnosti, teško je predvidjeti, no plan je već skovan…
Iako svoj obrt ima posljednjih pet godina, Nina je gotovo pa oduvijek u sportu, kretanju i zdravoj prehrani.
- Cijeli svoj život sam u sportu. Od pete godine naganjam nogometnu loptu. Do fakulteta me nogomet stalno pratio, a zamalo sam završila u sudačkim vodama, dobro mi je to išlo. Igrala sam nogač s dečkima na Boriku i u Velikom Trojstvu. No, okušala sam se i u mnogim drugim sportovima. Od taekwondoa, ritmike, rukometa, folklora… Nakon što sam upisala Kineziološki fakultet, sve je postalo još ozbiljnije. Dobila sam posao u teretani u Križevcima koji sam radila uz studij i sve se nekako posložilo. Kada si ozbiljno u tome, tada još više vježbaš, ali paziš i na prehranu, prisjeća se Nina koja je ubrzo nakon toga dobila posao u jednoj bjelovarskoj teretani u kojoj je radila narednih 11 godina.
U tom periodu života odlučila se dodatno školovati u nutricionističkom smjeru što je obogatilo njezino znanje i možda bilo ključno za ono što je uslijedilo nekoliko godina poslije…
Drugačija od drugih
- Nakon 11 godina dobila sam otkaz. Taman sam rodila svoju Niku. Tada sam uvidjela da se ne mogu zamisliti kako radim u nekom uredu. Nisam naprosto sebe vidjela kako satima sjedim na radnome mjestu. 13 godina sam radila u stvarno svakakvim kombinacijama povezanim uz vježbanje. Od Zagreba, Vrbovca, Križevaca, Bjelovara… Nakon toga sam odlučila otvoriti nešto svoje i to sam se vodila mišlju: „Idem smisliti nešto što nemaju drugi“. Oduvijek su mi se sviđali smoothie napitci i pomislila sam da bi mogla oko toga razvijati priču. Prije otvaranja svog obrta Vita Olimpica, morala sam se opet malo školovati da bih mogla posluživati jela i pića i tako je sve krenulo. Osim smoothia vidjela sam da mogu slagati s istim namirnicama i energetske pločice. Nakon toga na pamet su mi pale i sirove, smrznute torte… Baš sada sam u razradi nekih novih ideja. Voljela bih imati sve uvjete za neke tjedne ponude, a kupci bi sami birali koliko kriška npr. torte žele. Htjela bih im omogućiti da ne moraju cijelu tortu kupiti, priča nam Nina koja je odmah uz smoothie, krenula i s treninzima. Složila je pakete kako bi svatko moga izabrati što želi i što mu treba.
- U ponudi su odmah bili treninzi, nutricionističko savjetovanje, mjerenje vitamina i minerala, dijagnostičko vaganje te smoothiji. Nakon korone radim isključivo po dogovoru. To znači da nisam u prostoru i ne čekam kada će netko pokucati na vrata već imam narudžbe, pojašnjava Nina koja je bila prezadovoljna samim startom svog posla.
Sjajna prva godina
Kako kaže, prva godina poslovanja bila joj je sjajna.
- Imala sam stotinjak žena i bila prezadovoljna. No, onda je došao hladan tuš zvan korona koji je sve zaustavio. Užasno me potreslo sve što je uslijedilo. Od stresa mi je proradila štitnjača. Bila su to teška vremena, pravi kaos u glavi, prisjeća se Nina tog gotovo dvogodišnjeg razdoblja.
Unatoč svemu, opstala je, a njezin obrt radi i dalje.
- Radim pomalo, no još uvijek nisu brojke na onoj razini na kojoj su bile prije korone. Unatoč tome, zadovoljna sam jer imam svoj krug klijenata koji su s vremenom postali više od klijenata, kaže Nina koja je baš ovih dana, zajedno s tom hrpicom, većinom klijentica, proslavila peti rođendan Vite Olimpice.
Ono što Ninu svakako danas etiketira, ali u dobrom smislu, jest trčanje. Od rekreativke, Nina je postala prava profesionalka koja još uvijek probija vlastite granice. Da je sretna u tome, odaje ju ushićenje kojim prepričava put od rekreativke pa do ultramaratonke.
Trčanje kao dio života
- Trčim ja cijeli svoj život. Bilo mi je normalno otrčati u Veliko Trojstvo, odigrati tamo nogomet i vratiti se trčeći doma u Bjelovar. Ujutro bih biciklom jurila na posao, vratila se kući, jela, sjela opet na bicikli i otišla na Borik. Dok bi moja ekipa gubila, trčala bih ukrug i biciklom se opet vratila doma, kroz šalu priča Nina koju smo upitali u kojem periodu života se ipak malo uozbiljila u trčanju.
- U koroni sam se uozbiljila. Uključila sam se u liga Hrvatska trči, preko koje smo jedni drugima bili podrška, zafrkavali se, bodrili jedni druge… Nismo bili među ljudima i jako nam je to svima godila tada. Društvene mreže su bile te preko kojih smo se bodrili za svaki novi uspjeh. Tisuću različitih ljudi. I nakon korone sve se nekako nastavilo. Pa prva utrka, pa gle kako je to super, pa idem još malo, pa druženje, upoznavanje tih ljudi s kojima smo se znali samo putem društvenih mreža. Nisam bila sama, uvijek sam išla sa svojom Anitom Grunhut, inače bivšom atletičarkom. Svi su me znali kao zafrkanticu, u trčanju sam fotografirala prirodu, uživala sam u tome što radim. No, onda sam se nekako počela mijenjati, dodala sam jednu dozu ozbiljnosti u trčanje. Potom su došli i prvi rezultati, prisjeća se Nina tog perioda u svom životu i otkriva nam kako si uvijek, kao svaki sportaš, voli zadati cilj.
Zadani ciljevi
- Prije dvije godine sam sama sebi zadala da bi bilo lijepo da kroz 12 mjeseci otrčim 12 polumaratona (21 kilometar). Uspjela sam ih taman toliko otrčati. No, već sljedeće godine otrčala sam ih 17, 18 po čemu sam shvatila napredak do kojeg je došlo bez naprezanja. Potom su mi drugi ukazali da bi mogla i maraton (42 kilometra) otrčati.
U siječnju ove godine sam trčala Puho-lov Ultru u Dugom Selu. Odlučila sam da ću biti tuljan koji će se pojaviti među svim tih profesionalnim trkačima, no htjela sam to i rekla sama sebi: „Nina, ideš na to“. Podrška mi je bila jedna Bjelovarčanka koja dugo živi u Zagrebu. Nas dvije smo trčale 21 krug, ujutro u 8 sati, na -5. Cijelo vrijeme smo pričale, a pod zadnje pustile smo si Balaševića i došle do 42 kilometra. Rasplakala sam se nakon svega. To mi je bio klik da ja to stvarno mogu, priča Nina koja se nakon svega sama odvezla u Bjelovar, bez da se osjećala umorno.
Nakon toga pala je odluka da svoje trčanje mora okruniti i medaljom. Prva utrka na koju je otišla nakon odluke, bila je u Ljubljani koju su joj svi nahvalili.
- Trčala sam 42 kilometra ukupno 4 sata, a podrška ljudi sa strane je bila fenomenalna, osjećaj za pamćenje! Pa je u studenom uslijedila utrka od 6 sati u Zagrebu. Prijavila sam se i rekla sam sebi: „Ako ne bude išlo, odustat ću!“
Prisjetila se Nina i jedne od najizazovnijih utrka - Lapovac Backyard Ultra koja se trčala prošloga lipnja pored Našica, a nakon koje je postala ultrašica.
Testirala tijelo i psihu
- Htjela sam testirati svoje tijelo i vidjeti koliko mi je jaka psiha. Utrku prije toga upoznala sam se s trkačima iz Križevaca, tako da su me oni povezli do Lapovca. To mi je puno značilo, jako sam zahvalna tim dečkima jer je ipak u pitanju naporna utrka i dalek put. Bilo je predivno. Utrka je krenula navečer i trčalo se na svaki puni sat. Krug je oko 7 kilometra, a pobjednik je onaj koji najduže izdrži. Meni je to bio prvi takav izazov. Istrčala sam 61 kilometar i to je trajalo do 3 ujutro. Trčala sam s naglavnom lampom i uživala u pogledu na jezero koje je obasjavala mjesečina. Nešto divno, prisjeća se Nina i spominje nam i simpatičan način na koji je svaki trkač koji je odustao, bio ispraćen. Naime, organizatori bi za svakoga od njih tada pustili melodiju iz legendarnog filma Titanic koja je svirala kada je brod tonuo.
Pitali smo Ninu koja joj je utrka dosad bila najteža. Njezin odgovor nas zapravo nje iznenadio.
- Pa nijedna. Stvarno ne idem nikada do krajnje iscrpljenosti. Realna sam i tako postavljam ciljeve. U ožujku sljedeće godine je Polojska utrka u Slavonskom Brodu. Vjerojatno će biti prvenstvo Hrvatske, a može se trčati 50 i 100 kilometara. Prijavila sam 50, ne smatram da moram ići na 100, no cilj mi je da tih 50 istrčim lijepim tempom, bez trčkaranja i cirkusiranja, otkriva nam Nina koja inače u tjednu ne trenira prečesto.
Sve profesionalnije vode
- Drži me moj posao jer svakodnevno treniram. Ono što nastojim jest da dva puta u tjednu otrčim neku turu po gradu. Jednom 10-ak kilometara i vikendom možda nešto više, oko 20. Sretna sam što napredujem, priznaje Nina koja je inače bila i članica Atletskog kluba Bjelovar čiji rad podržava i hvali. Kako kaže, zadnjih nekoliko utrka otrčali su zajedno i bilo je sjajno. U Zagrebu su kao ekipa pobijedili, bili su u štafeti prvi.
No, onda su Ninu na jednoj utrci na kojoj je bila sama, uočili članovi Atletskog kluba Plitvice i zapeli da im se pridruži.
- Kontaktirali su me i rekli da me žele ozbiljnije trenirati jer teže profesionalnosti. Bit će mi zaleđe, osigurat će mi opremu i na utrkama neke pogodnosti kojih nisam dosad imala. Vjerujem da ću tako još više napredovati što si u ovome trenutku baš želim, pojašnjava nam Nina.
Sudeći po neprestanom rastu i napredovanju, Ninu čekaju još mnoge utrke. Njezin je put živi primjer kako se itekako mogu uskladiti privatne i poslovne obveze s hobijem koji ne samo da ju čini sretnom i da joj pruža osobni rast, već ju održava vitalnom i zdravom. Kombinacija je to kojoj bismo svi trebali težiti. Stoga, samo naprijed! Ako putem zapnete, uvijek možete Ninu tražiti savjet. Vjerujte, pronaći će volje i vremena.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku!