Humanitarni oldtimer maraton: "Djeca u SOS Dječjem selu su nas čekala 365 dana"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
BJELOVAR/LADIMIREVCI – Iako im je srce bilo puno već kada su nam prošloga tjedna pričali kako teku pripreme za 6. Humanitarni oldtimer maraton za Dječje SOS selo u Ladimirevcima, Filip Marohnić, učitelj IV. OŠ Bjelovar te Zvonko Šavorić, oboje članovi Udruge starodobnih vozila Bjelovar, u razgovoru nakon nedjeljnog posjeta Ladimirevcima, nisu mogli sakriti zadovoljstvo, ponos i sreću što su dio jedne tako lijepe priče.
Naime, kako smo pisali OVDJE, protekle nedjelje održan je 6. Humanitarni oldtimer maraton za Dječje SOS selo u Ladimirevcima. Organizirao ga je garešnički Oldtimer klub Kurbla, a kao i prethodnih godina, sudjelovao je velik broj oldtimer klubova Hrvatske, među kojima su bili i Bjelovarčani, odnosno USV Bjelovar.
Nestrpljivi mališani
Osim što imaju cilj i viziju prikupiti mnoštvo novčanih donacija, igračaka, odjeće, higijenskih potrepština i ostalih potrebnih stvari za djecu koja žive u spomenutom SOS Dječjem selu, sudionici ovog oldtimer maratona zapravo su vođeni dječjim osmjesima i radošću koja nastane svaki put kada se sretnu. Tako je bilo i ovoga puta.
Kako kažu iz Otk-a Kurbla Garešnica, uvijek je poseban osjećaj doći tamo i vidjeti te vesele oči i nasmijana lica koja ih nestrpljivo očekuju.
-U ovoj humanitarnoj akciji prikupljeno je pet kombija i nekoliko automobila punih raznih potrepština i ukupno 41 000 kuna. Čak 28 000 kuna su prikupili oldtimer klubovi koji su sudjelovali na maratonu dok je 13 000 kuna izravno uplačeno na račun SOS Dječjeg sela Ladimirevci od strane privatne tvrtke i jedne donatorice. Zahvaljujemo svima koji su na bilo koji način sudjelovali u ovom Humanitarnom maratonu i ponovno donijeli osmijeh na dječja lica, poručuju iz Otk-a Kurbla Garešnica.
Donacije stizale još u subotu navečer
Zvonko Šavorić iz USV-a Bjelovar prezadovoljan je prikupljenim potrepštinama kao i novčanim donacijama koje su protekle nedjelje odnijeli u SOS Dječje selo u Ladmirevcima.
-Ljudi su nam još u subotu kasno navečer u 21 i 30 sati nosili donacije. Grad Bjelovar ustupio nam je kombi koji je uz kombi IV. OŠ Bjelovar bio prepun poklona. Jedno je vozilo bilo prepuno toaletnog papira, također donacija bjelovarske tvrtke. Kolege iz Čakovca došli su najprije u Bjelovar pa smo zatim zajedno išli u Viroviticu i otamo krenuli na put. U maratonu je sudjelovalo 13 klubova, a okupilo se nas 50-ak koji smo u Ladimirevce išli s 40-ak vozila. Iz Bjelovara je išlo nas četvero, priča nam Zvonko i dodaje kako su cijelim putem imali policijsku pratnju, budući da je bila riječ o koloni.
-Iako su se razveselili i poklonima, djeci je više od svega prijalo naše društvo, naš posjet i pogled na sve te oldtimer motore i automobile koji su došli u Ladmirevce samo zbog njih. Ta se sreća ne može riječima opisati. U SOS Dječjem selu su nam zahvalni, iznenadili su se količinom poklona i novčanih sredstava koji su prikupljeni za njih. A mogu reći da smo i mi sami sebe također pomalo iznenadili, no veoma pozitivno. Ova je godina, kako vole reći pčelari i poljoprivrednici, bila veoma plodna, sretan je Zvonko što se to dogodilo baš u vrijeme krize i poskupljenja koje nimalo lako ne pada SOS Dječjem selu Ladimirevci.
Naposljetku je još jednom svima zahvalio na dobročinstvu i sudjelovanju u 6. Humanitarnom oldtimer maratonu.
Neki se nisu nikada vozili u automobilu
Sretan, ali i vrlo emotivan je i učitelj iz IV. OŠ Bjelovar, Filip Marohnić koji je u akciju uključio i svoju školu. Odnosno, potaknuo je roditelje, kolege i djecu da se uključe i doniraju onoliko koliko mogu kako bi usrećili mališane u Ladmirevcima.
-Puno se toga prikupilo. Posebno smo sretni što je na račun SOS Dječjeg sela uplaćeno više novčanih sredstava nego prijašnjih godina. Djeca su nas željno iščekivala, a najviše su se obradovali oldtimer motorima i automobilima. Neki od njih nisu se nikada vozili u automobilima i zaista im puno znači naš posjet, kaže Marohnić koji nam odaje kako su doznali od zaposlenika Dječjeg SOS sela da mališani cijelu godinu, dakle 365 dana nestrpljivo iščekuju njihov dolazak.
-Vesele ih i pokloni, naravno. Bila je jedna zgoda koja nas je pomalo i rastužila jer je jedan mali dječačić hodao okolo između nas i tražio biciklić za sebe. Nažalost, nismo imali veličinu za njega pa je bio pomalo tužan, priča učitelj i dodaje kako su se nakon dolaska u SOS Dječje selo rasporedili tako da je u svaku od 16 kuća netko od njih otišao.
Druženje s djecom
-Otprilike nas šest ili sedam obišlo je jednu kuću. Mogli smo se družiti s dječicom i vidjeti kako funkcionira njihov život. Mi smo bili u kući koja se zove Malina. Inače, kuće su nazive dobile po voćkama, što je baš simpatično. Kuća je velika, lijepa, ima dovoljno prostora, sve je uredno, a djeca imaju novi namještaj. Može ih najviše šestero biti u jednoj kući, a trenutačno je u Malini petero mališana starosti od pet do 12 godina, pojašnjava nam učitelj Marohnić.
Dodajmo, u kućama su smještena djeca koja su oduzeta roditeljima, čiji roditelji su preminuli, poginuli ili ih pak, nisu htjeli. Svako dijete ima svoj priču, a o njima brinu tzv. "mame" koje su s djecom šest dana u tjednu. Potom imaju jedan dan slobodan te se ponovno vraćaju na posao.
-To su žene koje nisu udate, odnosno nemaju svoju obitelj ili djecu te su u potpunosti posvećene mališanima u SOS Dječjem selu. Mnoge stoga, rijetko koriste i taj slobodan dan na kojeg imaju pravo. Po njihovim pričama, one se zaista vežu uz tu dječicu. Dokaz tome je, kako su nam otkrile, da mnogi sada već odrasli ljudi koji su odavno napustili ovu sredinu, ostanu u kontaktu sa svojim "mamama" iz SOS sela te donacijama rado pomažu sadašnjim mališanima, priča Filip i dodaje kako su pojedine priče uistinu potresne.
Predodređeni da pomažu drugima
-Mama kod koje smo mi bili u kući Malina, Branka Tomašević, rekla je da joj ne treba niti taj sedmi dan odmora. Ona je stalno s djecom, a čak ne koristi niti godišnji odmor, iako na njega ima pravo. Kaže nam kako ne želi nikuda ići, kako je njeno mjesto u SOS Dječjem selu i kako su to sve njezina djeca. Čak je, odala nam je, u blizini kupila kuću koju svojim sredstvima i donacijama uređuje i koju je namijenila mladima koji nakon 18. godina moraju napustiti SOS Dječje selo, a nisu se snašli i nemaju kuda. Budući da se lagano priprema za odlazak u mirovinu, kaže nam da će i sama biti u toj kući i pomagati tim mladima koliko će moći, priča Marohnić i dodaje kako su neki ljudi baš predodređeni da pomažu drugima.
-Ne može to svatko raditi, mi smo imali sreće i baš smo upoznali tu mamu koja može biti uzor svima. Ona se za tu djecu uistinu brine kao netko za vlastito dijete. Dogovorili smo se kako ćemo ostati u kontaktu i da ćemo i tokom godine komunicirati. Za početak, moja djeca iz 3. razreda kojima sam razrednik pisat će pisma njezinoj djeci i obrnuto. Vidjet ćemo usput i koje imaju potrebe te ćemo im i tokom godine pomagati. Taj zadatak smo postavili pred sebe i svakako ćemo se truditi da kuća Malina bude kuća kojoj ćemo redovito pomagati, ističe Marohnić koji smatra da sva ostala djeca trebaju vidjeti život u SOS Dječjem selu u Ladimirevcima.
-To bi moglo mnoge učiniti osjetljivijima, probuditi empatiju i poticaj, želju da se pomognu onima kojima je to uistinu potrebno, pa makar to bilo pismima, riječima ohrabrenja, činjenicom da smo tu za njih i da smo spremni djelovati ako i kada će to biti potrebno, zaključuje Marohnić.