Govorio je: "Najviše me boli sječa šuma, što ćemo mi bez šume?". A što ćemo mi bez Zoke?
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Tužna vijest se pakračkim krajem, Slavonijom, a potom i cijelom Hrvatskom proširila nevjerojatnom brzinom. Otišao je Zoran Milaković Zoka, strastveni planinar, predani HGSS-ovac, branitelj, instruktor, otac, suprug, prijatelj.
No ono po čemu će svi najviše pamtiti Zoku jest da je bio jako dobar čovjek.
Kada su nam javili da je umro, kao i svi, u početku nismo mogli vjerovati.
- Zoka? Čekaj, naš Zoka, planinar? Stvarno on? Pa kako on? - kao da nismo htjeli razumjeti ono što čujemo.
- Da, naš Zoka... Ne znam kako on... Bio je 1972. godište, Mogao je zubima zidove pomicati. Ne znam kako on... - čulo se s nevjericom i tugom u glasu s druge strane.
Spašavao živote
Taj tihi, dobri, nasmijani i nenametljivi Zoka kao predsjednik Planinarskog društva Psunj baš je bio privodio kraju svoj drugi predsjednički mandat jer je nakon odrađenog prvog ponovno bio dobio povjerenje planinara na još četiri godine.
Da, svi su u njega imali povjerenje.
Zoka nije bio javna osoba. Ali vijest o njegovom odlasku prenijeli su i nacionalni mediji. To dosta govori o njemu i njegovom životu. Bio je važan svojim, a i "tuđim" planinarima, bio je važan HGSS-u u kojem je spašavajući ljudske živote proveo gotovo 10 godina, bio je važan svom Pakracu i Lipiku, ali ono što je možda i najvažnije, bio je važan svojoj zajednici.
Pazio je na ljude i spašavao ih ako se povrijede.
"S velikom tugom smo primili vijest da nas je napustio naš prijatelj, kolega, spašavatelj Zoran Milaković. Zoran je bio član naše Stanice od 2014. godine. Dao je velik doprinos gorskom spašavanju i razvoju planinarstva. Bio je planinarski vodič i instruktor, predsjednik Planinarskog društva Psunj Pakrac. U svakom trenutku bio je spreman pomoći svojim znanjem i iskustvom koje je imao. Zorane, hvala ti od srca!". Ovim riječima su se od Zoke oprostili njegovi HGSS-ovci iz Stanice Požega.
Počeo s izviđačima
Nitko, zapravo, sinoć nije mogao vjerovati da je Zoran otišao. Njegovi prijatelji, kolege i poznanici bili su redom potpuno šokirani. Bio je premlad i predobar da nas tako naglo ostavi.
Planinarski dom Omanovac bio je njegov drugi dom. Ako biste vikendom tamo navratili, bila je velika vjerojatnost da će te vidjeti i Zoku kako obučava neku grupu mladih planinara o orijentaciji u prirodi ili ih vodi "u šumu" ili se priprema za neki pothvat, a ponekad biste ga mogli vidjeti tamo kako samo sjedi na terasi planinarskog doma, gleda po tko zna koji put iznad svog Pakraca u daljinu i spokojno uživa.
Zoka je još kao dijete završio u izviđačima i tu je započela njegova neraskidiva ljubav prema prirodi.
Kada je počeo Domovinski rat, Zoka se odmah prijavio i sa prijateljima se borio za slobodu svog kraja i Hrvatske sve do operacije Bljesak.
Poslije rata je radio kao konobar, ali nije mogao bez prirode pa je s prijateljima osnovao Odred izviđača Pakra kojeg je vodio 13 godina.
Najveća bol
Također se učlanio u Planinarsko društvo Psunj i s vremenom mu se potpuno posvetio. Pa je postao vodič - instruktor Hrvatskog planinarskog saveza i do jučer održao brojne tečajeve za vodiče. Godine 2016. je izabran za predsjednika Planinarskog društva Psunj. Održavao je s kolegama Planinarski dom Omanovac i 90 kilometara planinarskih staza, zajedno su uređivali izvore, ali jednu stvar nikako nije mogao shvatiti, a pogotovo se s njom pomiriti:
- Jedna stvar me jako boli - sječa šuma. Pa što će planine bez drveta, bez stabala? Ali, šumari imaju svoje mišljenje i mi smo nemoćni - rekao je jednom razočarano za Pakrački list.
- Članstvo u Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja smatram kao nadogradnju svega onoga što sam naučio u druženju s prirodom i kao priliku da još kvalitetnije pomažem ljudima. U HGSS sam ušao na poziv prijatelja Zvone Milera. Nakon završenog školovanja dobio sam zvanje spašavatelja. Na seminarima sam stekao mnoge prijatelje iz cijele Hrvatske, a ponosan sam što sam kroz potrage za nestalima bio u prilici pomoći ljudima - također je tada rekao Zoka.
Prijatelji. Priroda. Pomoć. Ljudi.
To su bile riječi koje je naš Zoka istinski cijenio i zbog kojih su toliki ljudi voljeli njega.
Doviđenja, dobri naš Zoka. Znamo da ćeš nas nekako i dalje i od gore čuvati i spašavati jer, svi dobro znamo, ne može čovjek protiv sebe.
Mnoge od nas si mnogo toga naučio, a da nisi bio ni svjestan da nas svojim ponašanjem učiš.
I nema veće ostavštine od one koju čovjek ostavi iza sebe, a da nije bio ni svjestan da je gradi jer je uvijek bio samo ono što doista jest.
Dobar čovjek.