Emotivni oproštaj Marija Baraća od Zorana Milakovića Zoke: "Jarbol bez zastave je sad..."
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Postoje situacije i trenuci u kojima cijeli grad može ostati u šoku. Jučer i danas je u šoku Pakrac koji je ostao bez Zorana Milakovića Zoke.
Teško je prenijeti količinu šoka, nevjerice i velike tuge koju osjećaju stanovnici ovoga grada jer Zoku su znali i poštivali praktički svi.
Život i smrt na planini
Njegov život se ugasio u petak 23. lipnja, prerano, u 52. godini. Najviše je volio prirodu, šume i planine, alpinizam i planinarenje, a sudbina je odlučila da svoj život završi upravo na planini. Na Biokovu.
Nemoguće je napisati tekst koji bi na autentičan način dočarao Zoku. Svi s kojima sam razgovarao jednoglasno kažu da je prije svega bio izuzetan čovjek i da je posjedovao sve kvalitete koje takvog čovjeka čine.
– To što smo svi tako tužni, šokirani, i prazni, što se osjećamo osiromašeni, dokaz je koliki je Zoka bio čovjek, rekao mi je u telefonskom razgovor Zlatko Kubalek Kuba, Zokin dugogodišnji prijatelj i suradnik.
Zoka je imao osjećaj brige prema drugima, nagonsku potrebu pomaganja, ali i težnju da pridonese zajednici i društvu u kojem živi pa je praktički cijeli svoj život volontirao. Bilo kroz izviđače, planinare ili kao pripadnik Hrvatske gorske službe spašavanja.
Iako je jedna od njegovih najprepoznatljivijih karakteristika bila nenametljivost, Zoka je u isto vrijeme bio primjetan, mnogi su ga znali i imao je tu rijetku sposobnost da oko sebe okuplja ljude.
"Ko ne zna Zoku iz Pakraca!"
Priča mi Kuba kako je nedavno bio u Zagorju, u planinarskom domu u Radoboju.
- Razgovaram s nekim domaćim planinarom i pitam ga je l' zna Zoku iz Pakraca?
- Pa 'ko ne zna Zoku iz Pakraca - odgovorio mi je.
Zoran Milaković rođen je 23. ožujka 1972. godine u Pakracu za koji je bio čvrsto vezan cijeli život. U Pakracu je završio osnovnu školu, potom je kratko vrijeme iskusio čari školovanja u Zagrebu, ali se ubrzo vratio u svoj Pakrac gdje je završio srednju školu.
Od djetinjstva je bio aktivan u izviđačima s bratićem Sinetom, ali i s Dekijem, Kubom, Gonzom, Sommerom… Ljudima koji će mu ostati prijatelji cijeli život. Svi oni sa Zokom su 1991. godine izviđačku odoru zamijenili onom vojnom, ostali u Pakracu i kao hrvatski dragovoljci branili svoj grad.
Nevjerica!
- Hodao sam svoju standardnu dnevnu rutu kada me nazvala Snježana, Zokina sestra i rekla da je umro Zoka! Skoro su mi se noge odsjekle. Ne znam, još uvijek ne kužim, još varim tu informaciju, kao da to nije istina, rekao je Zokin bratić Siniša Babić Sine.
Imao sam privilegiju osobno i dobro poznavati Zoku. Godinama smo bili bliski, a posljednjih 15 godina i prvi susjedi, vrata do vrata. Uz Medenog i Crnca bio je član legendarne konobarske postave legendarne "Škorpije" u kojoj smo provodili toliko vremena da smo imali status "inventara".
Za nama su godine i godine druženja, zabavljanja, tulumarenja, a jedan od "izleta" koji mi se posebno urezao u pamćenje bio je u ljeto 1997. godine kada smo on, Zubo, Crnac i ja sjeli u njegovog zelenog Fiću i s gajbom piva se odvezli u Pakru kod Brusničkog mosta.
Svirao je gitaru, volio pop glazbu osamdesetih, Crvenu jabuku, Gibonnija i "Kada me dotakne" od Parnog valjka… Najviše je volio svoju Dejanu i svoja dva sina, Tina i Franka…
Pokrenuo izviđače
Godine 2003. Zoka dolazi na ideju ponovnog ustrojavanja izviđača u Pakracu pa iste godine osniva Odred izviđača "Pakra" koji je uspješno vodio 13 godina. Zoka je idejni začetnik i inicijator 6. Zborovanja Saveza izviđača Hrvatske koji je u Pakracu održan 23. i 24. svibnja 2009. godine zahvaljujući kojem je u Pakracu gostovalo oko 1500 izviđača iz cijele Hrvatske. Desna ruka u Odredu mu je bila Milena Klačmer.
– Ne znam šta bih ti rekla… Tuga ogromna… I nevjerica. Zoka mi je bio prijatelj, bili smo generacija, zajedno smo se igrali kao djeca, a išli smo i u isti razred od prvog do četvrtog. Cijeli dan me zovu naši bivši izviđači, naša djeca koji su sada već odrasli ljudi, a koji su odrastali uz izviđače. Plaču, ne vjeruju da je to istina, svi su nevjerojatno zahvalni Zoki koji ih je na neki način kroz izviđače i odgajao. Preteško mi je, rekla je kroz suze Milena.
Predsjednik Planinarskog društva
Kao strastveni planinar Zoka je bio aktivan i Planinarskom društvu "Psunj" gdje je od 2016. na čelnoj funkciji predsjednika, a uz konstantno educiranje stekao je zvanja planinarskog vodiča i instruktora. Nemiran duh, strast prema prirodi, brižna narav i nagon za pomaganje potrebitima usmjerili su ga prema Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja čiji je spašavatelj od 2014. godine.
Umro je Zoran Milaković Zoka.
Kako to nevjerojatno zvuči!!!
Osobno, bolno će mi nedostajati naša "ljudikanja" preko balkona, razmjena alata, planovi za planinarske šetnje i njegovi savjeti gdje mi je najbolje tumarati po psunjskim šumama. Ipak, posebno će mi nedostajati ono naše:
- Komšo, je l' imaš koje pivo?
"Rijeka Pakra tiho teče sad…"
Spomenuo sam kako su Zoka i njegovi izviđači 2009. na Zborovanju u Pakrac doveli više od 1500 izviđača iz cijele Hrvatske. Taj događaj je održan pod sloganom "Rijeka Pakra tiho teče sad…" što je stih izviđačke pjesme "Vodnik Baća". Zato se od Zoke opraštam uvodnim stihovima ove pjesme:
Vodnik Baća sjedi sam pored rijeke
a suze mu teku ko slap
jer kapija je već srušena i jarbol
bez zastave je sad…
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku!