Dragi Zdenko, izvještavaj i dalje s nebeskih poljana, tamo negdje susrest ćeš i moga sina...
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
In memoriam Zdenko Čalapa (1953-2021.)
Unazad ove dvije zle godine, gotovo svaki dan bih mogao napisati osobni In memoriam nekom od važnih, velikih, dragih ljudi moje generacije, koji su na svoj način obilježili zadnjih 50-tak godina 20-tog stoljeća i moj život u tim godinama.
Zadnji u tom crnom nizu je prijatelj i kolega Zdenko Čalapa.
Naše poznanstvo i druženje seže od 70-tih godina, kada smo se družili i vrzmali na tadašnjim "Daruvarskim susretima" kada još nije bio fotoreporter i novinar, ali je sa svojim starim fotoaparatom volio i želio ovjekovječiti sve važno što se tada u Daruvaru događalo, kao što sam to ja činio s kasetofonom i mikrofonom.
Mladost na fotografijama
Godinama smo se dogovarali da ćemo sjesti i pregledati tisuće tih starih crno-bijelih fotografijama među kojima je bilo mnogo mojih i zajedničkih, a koje mi nikad nije uspio izdvojiti i dati. Tako je sada mnogo i moje mladosti ostalo na fotografijama u njegovoj post-mortem arhivi.
O osobnosti i kvaliteti njega kao sportskog izvjestitelja i dopisnika neću govoriti, jer o tome sve se zna zadnjih 35 godina.
Pamtim ga još dok je bio voditelj čuvarsko-vratarske službe u MPD-u, a vikendima bi obilazio sve sportske događaje u Daruvaru i okolici, onako, za svoju dušu, da bi s vremenom to postalo njegovo zanimanje i zvanje.
Pitao sam se kako je vikendima (kada se odvija većina sportskih susreta) uspijevao biti na tako mnogo mjesta, od Bjelovara do Pakraca. Doista je bio "leteći fotoreporter“!
Nije bio sportaš, a obožavao je, znao i razumio sport kao što ja nisam bio glazbenik, a obožavao sam, znao i razumio glazbu.
Osebujan stil
Nisam sportski tip niti veliki fan bilo kojeg sporta, ali njega sam uživao slušati u izvještajima sa svih mogućih događanja jer me je svojim osebujnim stilom, retorikom, dramatikom i emocijama koja je unosio u opise i najbanalnijih seoskih prijateljskih tekmi uspijevao "uvući" u svoje priče kao da se radi o najnapetijoj radio drami!
Svojim bogom danim talentom za dramaturgiju, lirskim opisima, čudnim metaforama i alegorijama i jezičnom ekvilibristikom od nečeg sasvim efemernog uspio je stvoriti nešto veliko i važno!
Njegova je zasluga što je kao dopisnik Sportskih novosti i Večernjeg lista našem lokalnom sportu dao dignitet, a time posredno utjecao i na podizanje njegove kvalitete.
Spada u one naše rijetke sugrađane koji su svojom osobnošću na neki način postali zaštitni znak našeg grada. Uvijek vani, na ulici, među ljudima, u svojoj crnoj kožnoj jakni i sa obveznom smeđom kožnom torbom preko ramena.
I naravnom, svojim brkovima! (A eto, sjećam se njega i kad nije nosio brkove, ali to je bilo tako davno.)
Pozitivna energija
Znao sam za mnoge njegove obiteljske i osobne probleme, koje svojim ponašanjem, pozitivnom energijom i duhovitošću nikom nije dao naslutiti.
Devedesetih i 2000-tih godina susretali smo se u našoj tadašnjoj zajedničkoj i najdražoj matičnoj kući Radio-Daruvaru, tada u Strossmayerovoj ulici.
Sjećam se kad je nekako uspio sa 60 godina života "sklepati“ nekakvu starosnu, invalidsku mirovinu, koja mu je tada iznosila oko 1200 kuna. A inzistirao je da proslavimo tu njegovu "penziju" uz piće i kavu koju je on platio!
Kada bi došao na blagajnu Darkoma (moje bivše firme) platiti komunalije, obišao bi sve kancelarije, u svakoj je nekoga poznavao i želio je podružiti se i popričati sa svakim.
Sad mi je tako žao što za njega nisam imao više vremena...
Ovo su neke male osobne impresije o našem Čalapku, a imam ih puno više, pogotovo iz naših zajedničkih 70-tih godina, ali koga bi to zanimalo kad je sve manje te naše generacije rođene nekih '50-tih i '60-tih godina prošlog stoljeća.
Eto Zdenko, izvještavaj i dalje s nebeskih poljana i utakmica, i tamo negdje ćeš susresti i mog sina, koji vjerojatno s anđelima igra košarku...
(Autor Dragutin Pavičić je novinar, pjesnik, moderator i bivši radijski urednik)