Daruvarski planinari opraštaju se od Zdenka Herouta: "Otišao si na svoju planinu"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
U petak, 26. 11., daruvarski su planinari ostali bez dragog i dobrog čovjeka.
Otišao je Zdenko Herout. Zdenjek, Hamilton, Kolega. Ili kako ga sve nismo zvali u ovih 35 godina koliko smo bili s njim.
U zadnjih nekoliko godina pomalo se povukao iz društva, ali je i dalje ostao vezan uz njega. Pogotovo s nama starijima s kojima je dijelio sve dobro i zlo kroz koje je društvo prolazilo. Mlađima je bio relativno nepoznat i vjerojatno nisu ni znali koliko je velik njegov doprinos tome da društvo bude to što je ovih zadnjih godina.
Nezaboravni izlet
Tridesetak godina bio je on član Upravnog i Izvršnog odbora. Za to su se vrijeme promijenila petorica predsjednika, nekoliko tajnika i pročelnika raznih naših Komisija. Ali Zdenko je uvijek bio tu, svojim radom pridonosio uzletima društva, a energijom i optimizmom pomagao da se, u vrijeme krize, sve to ne osipa.
Planinariti je počeo sredinom osamdesetih, odlazio je u Slovačku i Češku, a mnogi od nas smo ga najbolje upoznali na nezaboravnom izletu u Crnu Goru, kad nam je prvi put pokazao širinu svoje duše i lucidnu duhovitost kojom je uveseljavao sve koji su imali volje i sluha slušati njegove dosjetke.
Taj humor nikad nije bio na „prvu loptu“. Često je znao satima dozvoljavati da ga nadobudni i bahati pokušaju poniziti. Jer mnogi su to pokušavali. A nitko nije uspio. Dapače, znali su plačući bježati iz rasprave koju su sami pokretali. Jer iza vanjštine jednog skromnog i tihog čovjeka krilo se ogromno znanje i životno iskustvo.
Obožavao je čitati i to mu je bilo uporište za fantastične i neočekivane komentare. A mi ostali smo s nestrpljenjem čekali trenutak kad će on preuzeti inicijativu i kad će priča krenuti u drugom smjeru. I zapravo smo jedva čekali da netko silno „važan“ pokuša pokazati kako je eto puno vrjedniji od običnog majstora iz Dalita.
Imao je široku dušu
Više od 20 godina surađivali smo u Sekciji (Komisiji) za izlete i mnogi vrijedni i divni izleti smišljeni su u njegovoj ili mojoj blagovaonici. Ja sam obično predlagao neke naizgled lude ture, on je sve to malo spuštao na zemlju i kao kompromis su obično dolazili planovi za koje su mnogi i dalje mislili da su nemogući.
Ali svake smo godine išli sve više i dalje i Zdenkov doprinos tome bio je ogroman. Tih smo godina obišli gotovo cijelu Hrvatsku, nerijetko odlazili u Tatre, Rumunjsku i Sloveniju. Družili se i radovali kad smo uspjeli pri našim usponima. Plakali i tugovali za prijateljima koji su počeli polako odlaziti.
Ali više od svega on je bio LJUDINA!
Imao je široku dušu, veliko srce i zbog toga je cijela Slavonija, dobar dio Zagorja i svi ostali koji su ga znali uvijek kad smo negdje došli pitali: Je li došao Zdenko?
Možda se najbolji dojam o tome može dobiti iz teksta koji je, kao svoj oproštaj sa Zdenkom, napisao Mario Pierobon. Čovjek koji je bio premlad i nije zapravo ni stigao planinariti sa Zdenkom izvrsno je oslikao jednu toplu dušu i ogromno srce koje je naš prijatelj imao za sve nas.
"Sada penješ najvišu planinu"
Otišao je gore jedan poseban čovjek, prijatelj kojeg sam znao od malih nogu. To je bio čovjek osebujnog karaktera, neshvaćen od mnogih, vedre duše, uvijek spreman pomoći i uvijek sve može!
Čovjek u pravom smislu te riječi: jednostavan iskren i dobar.
Slušao sam od njega planinarske priče, životne priče, avanture, razna iskustva… Naučio me peći rakiju i kraj tog „veselog stroja“ proveli smo brojne trenutke.
Sigurno sada negdje gore govori mom dedi:
„Majstore, jeste za rakijicu?“
Njegovo znanje bilo je ogromno, kao i zbirka knjiga koje je posjedovao i znao je često iznenaditi kojim sve spoznajama raspolaže.
A njegov smijeh bio je zarazan i iskren, jedan od onih koji te razvesele i koje treba spremiti u staklenku za tužne dane.
Zaista je bio jedan od onih o kojima treba pisati i koje treba poznavati.
Znam da se u ovom posljednjem ruksaku sigurno nalazi slanina, rakijica, triješće…i još puno toga, jer po pričama starijih planinara bio je uvijek spreman na sve.
Ekipi veselog stroja, ekipi planinara… Stiže neizostavan član!
Malo je reći da će nam Zdenko nedostajati.
Odlazak takvih ljudi otkida uvijek dio srca.
Ali uvijek mi se sviđala ona uzrečica koja kaže da ljudi žive onoliko dugo koliko živi uspomena na njih.
Ako je to istina, onda će naš prijatelj još dugo biti s nama!
Sahrana Zdenka Herouta je sutra, 1. 12. u 13 sati, na Gradskom groblju u Daruvaru.