Bjelovarski gimnazijalci proslavili 60 godina mature: "Ostalo nas 31 živih, a isto toliko nas je napustilo"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
BJELOVAR – Tri razreda bjelovarske Gimnazije proslavili su ove subote punih 60 godina mature. Okupilo se njih više od 20, a iako su prošle mnoge godine, sjećanja na sad već davnu 1962. godinu kada su maturirali ni danas ne blijede.
Josip Erjavac išao je u A razred, a dobro poznaje i sve ostale školske kolege koji su išli u B i C razred.
Stigli iz Zagreba i Dubrovnika
- Sve ove godine vodim evidenciju i u kontaktu sam sa svojim školskim kolegama. Ima nas 31 živih u svih tri razreda, za 28 kolega ne znamo gdje su i s njima smo u potpunosti izgubili kontakt i nažalost, velik broj naših kolega nas je već napustilo, čak 31. Za sve znamo gdje počivaju i rado ih se prisjetimo. Danas će nas se skupiti 24-ero i jedna profesorica koja je još živa. Njezino im je Anica Supančić. Ona je počela raditi kada smo mi bili zadnja godina prije mature, prisjeća se Bjelovarčanin Josip Erjavec.
Ovakvim danima zajedništva raduje se i Marija Dvoržak (djevojački) koja je ovom prigodom stigla iz Zagreba.
- Za razgovor se uvijek nađe tema, iako se ne vidimo često. Trudim se doći na svaku obljetnicu mature i veselim se vidjeti svoje školske kolege. Do 50 godine nalazili smo se svakih pet godina, a nakon toga svakih godinu dana. Malo nas je korona zaustavila, no, eto, drago nam je što smo se opet uživo mogli okupiti baš na 60 obljetnicu mature, kazala nam je Marija.
Erjavec je rekao da se Bjelovarčani trude i češće vidjeti.
Bliski unatoč desetljećima
- Svaka prva subota u mjesecu znali smo se naći negdje u vikendici kod nekoga i to je bilo baš lijepo. Sretni smo što puno od nas drži do ove tradicije i veselimo se kada znamo da ćemo provesti zajedno vrijeme i prisjetiti se zajedničkih uspomena, odao je Erjavec.
Okupljanje s prijateljima puno znači i Petru Čapi, bjelovarskom gimnazijalcu koji je pohađao B razred. Otkrio nam je kako ovog proljeća slavi samo okrugle obljetnice.
- U dva tjedna imao sam dvije proslave. Najprije 50 godina braka, pa sada 60 godina mature. Treba to sve izdržati, našalio se Čapo kojeg smo prekinuli u razgovoru s kolegom Zlatkom Gazdićem, rodom iz Velikog Grđevca. Danas je liječnik u Domu zdravlja u Garešnici i nakon 49 godina staža, još uvijek radi.
- Ovakva okupljanja nam evociraju lijepe uspomene iz prošlih vremena. Dalekih, ali jako bliskih. Sretni smo zbog ovakvih dana, priznao je Gazdić.
Došao unatoč narušenom zdravlju
Zbog okupljanja prijatelja iz mladosti sretan je bio i Ivo Šustić koji unatoč narušenom zdravlju, nije propustio priliku doći, stisnuti ruku i zagrliti prijatelje.
- Nakon što mi se zdravlje pogoršalo, prioriteti su mi se naglo presložili. Prijatelji i obitelj su nezamjenjivi, jako sam radostan što sam danas mogao doći i družiti se sa svojim školskim kolegama. Isto tako, sjećam se da mi je nedavno bilo puno gore jer sam morao iznova učiti hodati, gutati, pričati…, zato sam zahvalan na ovakvim okupljanjima, priznao je Šustić.
Posebno emotivna bila je i Ana Galjer koja je zbog 60 godina mature potegnula za Bjelovar čak iz Dubrovnika gdje danas živi s obitelji.
- Znate što? Ljubav je ljubav! A Bjelovar i ovi ljudi ovdje moja su velika ljubav. Ja sam rođena Šibenčanka, no ovdje sam završila Gimnaziju i stekla prijatelje za cijeli život. Tu sam živjela do prije 20-ak godina, no i vratit ću se ovdje jednoga dana. Ovdje, u ovom gradu ću na vječni počinak, kazala nam je Ana koju smo upitali koliko joj znače ovakve obljetnice.
U pretincima srca
- Ne mogu to ni izreći. Inače, ja svakih pet godina svim svojim kolega pišem pisma želeći i na taj način sačuvati prijatelje, ali i uspomene. Mi smo imali jedno prekrasno djetinjstvo i mladost. Nije bilo mobitela, nije bilo puno toga, no mi smo međusobno bilo toliko bliski da je to teško opisati. Uvijek smo si mogli pozvoniti na vrata, dijeli smo kruh i mast i „žvake“ kojih nije bilo puno. To je život koji naši unuci ne poznaju. Jednom sam lijepo napisala svoje razmišljanje: „Promijenilo se doba, promijenile se adrese, ali vi ste uvijek na istom mjestu, u pretincima mojeg srca i čuvam vas kao najdragocjeniju prtljagu“. To su moji prijatelji, ponosna je Ana koja nam je ponovila nekoliko puta da naprosto obožava Bjelovar i da joj je žao svih onih ljudi koji ovaj grad ne vide njenim očima jer smatra da su na gubitku.
Stasali u poštene ljude
- Sjećanja me najviše vežu za klupe u parku, sanjkanje, za prve ljubavi i to je ono što mnogi neće priznati, ali to je tako. Vežu me uspomene za bazen, ali najviše za korzo koje je vrvilo mladošću. Koliko smo samo koraka načinili po korzu, za cijelu jednu ergelu. Družilo se puno i zato je naprosto normalno da se uvijek vraćamo jedni drugima, bez obzira gdje su nas u međuvremenu životni putevi odveli. Nije bilo u našoj školi delikvenata pa tako ni potrebe za socijalnim radnicima. Svi smo stasali u poštene ljude, emotivna je Ana.
- Kada vidim Gimnaziju, paviljon i korzo, ja sam svoj na svome, zaključila je Ana koju uz Bjelovar vežu najljepše uspomene u životu jer mladost i sazrijevanje je nešto što čovjeka čini čovjekom, naglasila je naposljetku Dubrovčanka Ana s Bjelovarom u srcu.