Bjelovarčani ostavili plaćeni posao pa u Petrinji i Strašniku popravili 15 kuća
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Brojne građevinske tvrtke iz Bjelovara i okolice udružile su svoje snage i u utorak, točno tjedan dana nakon razornog potresa, zaputile se prema Sisku, Petrinji i okolnim mjesta kako bi unesrećenim ljudima popravili krovove i dimnjake prije najavljenog snijega.
Građevinski materijal koji su donirali brojni Bjelovarčani prikupili su nekoliko dana ranije, organizirali su prijevoz, posložili ekipe te krenuli u akciju. U koordinaciji je pomogao i Grad Bjelovar koji je pribavio nekolika adrese najpotrebitijih, tako da se bez lutanja dođe pomoći točno određenim kućanstvima
Dolaskom u Petrinju, odlazimo do kuće Dalibora Štajcara i doživljavamo prvi šok. Na prvi pogled kuća se ne čini previše oštećenom. Krov je gotovo čitav, dimnjaci su napukli, ali su na mjestu. U dvorištu se nalazi kontejner, iza kojeg se pojavljuje Dalibor. Iako vidno umoran i iscrpljen, prilazi nam vrlo susretljivo.
Kuća na kredit
- Bili su ljudi iz Bjelovara, htjeli su pomoći svaka im čast, ali nažalost malo prije njih bili su statičari i kuća je dobila crvenu oznaku. Temelji su pukli na četiri mjesta. Ne dam nikome da se penje na krov, nek se sve sruši ako treba, ali gore ne ide nitko, kroz suze nastavlja pričati Dalibor.
- Kuću sam kupio prije 10 godina. Digao sam kredit na 30 godina i što sad da radim? Nikad više neću zidati. Kontejner limeni i mir. Meni zidovi više ne trebaju - dodaje naš sugovornik, koji je prije nego je dobio kontejner sa suprugom i dvoje djece četiri dana spavao u autu.
Uz svu muku koju prolazi, Dalibor nas zove u garažu da se ugrijemo, da nešto pojedemo ili barem popijemo kavu. Zahvaljujemo se na pozivu i odlazimo dalje na adrese za koje se nadamo da će naši građevinci biti od veće koristi. U Petrinji smo obišli još nekoliko kuća gdje su dečki iz Limo gradnje te Begeom-Inženjeringa ili već popravili krov ili tek trebaju doći.
U želji da Bjelovarčane zateknemo na djelu odlazimo do Strašnika. Selo čije ime u potpunosti opisuje trenutnu situaciju tamo. Strašno. Na tavanu prve kuće nailazimo na naše sugrađane koji otklanjaju ostatke srušenog dimnjaka. Predrag Kovač Koco, Delimir Hrestak i još dvoje njihovih prijatelja ovdje su već drugi dan.
- Jučer smo radili na kući preko puta koja je toliko oštećena da se treba rušiti, odnosno dobila je crvenu oznaku. Kada smo došli, na kući nije bilo krova, samo deka. Prvo smo napravili konstrukciju, koju smo potom kompletno prekrili s najlonom da ljudima ne pada kiša po stvarima - priča nam Koco koji dodaje da su noć proveli u jednom od pristiglih kontejnera. Ostavljamo ih da "rješavaju" dimnjak i zid koji je poprilično nagnut. Odlazimo razgovarati s vlasnikom kuće.
Građevinski lopovluk
Čovjek se zove Stjepan Prašnjak i je otac dvanaestero djece, od kojih njih desetero živi s njim. Stjepan je, inače, već prije bio domaćin novinarima. Naime, 1998. godine, nakon što mu je kuća obnovljena po sada već nadaleko poznatom katastrofalnom načinu, razgovarao je tada sa sada pokojnim novinarom Ivom Lončarom o kriminalu koji se u Strašniku događao tijekom obnove. Iako je o nevjerojatnom građevinskom lopovluku jasno i glasno govorio u 15-minutnom prilogu vrlo gledane emisije, ni jedna njegova izjava tada nije izazvala reakciju državnih institucija.
Stjepan je, na žalost, posljednjih dana ponovno domaćin novinara koji su došli na područje koje je razorio potres. I ponovno priča istu priču koju je pričao i prije više od 20 godina. No, sada je prirodna katastrofa učinila svoje i kriminalno obnovljene kuće samo su se porušile kao kule od karata.
Zbog oštećenja Stjepan i njegova velika obitelj već tjedan dana spavaju u kamp kućicama u dvorištu te šatorima koje se podigli na njivi preko puta kuće. Priča nam da su mu sinovi samo pukom srećom nekoliko minuta prije najsnažnijeg potresa sišli s krova kojeg su popravljali od prvog potresa. Oni najmlađi bili su u kući i gledali televizor, a on je bio na putu.
- Svi su dobro i to je najvažnije. Ljuti me jedino to što me svi uvjeravaju da je kuća sigurna. Pozivam te ljudi da oni dođu ovdje živjeti sa svojom djecom - govori Prašnjak koji se iz prognaništva u Strašnik vratio 1998. godine.
- Kuća je tada bila popravljena u sklopu obnove koja je išla. Način i kvaliteta obnove... To je bilo prljavo. Već tada su ljudi govorili da loše rade, ali nikoga se nije slušalo. S prvim snijegom u selu palo je 5 ili 6 dimnjaka - prisjetio se Stjepan Prašnjak koji nema riječi kojima bi se zahvalio svima koji su mu pomogli, a uz naše Bjelovarčane posebno je nahvalio i navijače koji su mu uskočili u pomoć.
U kontejneru nema straha
Upravo o toj obnovi bruji cijelo selu i svi imaju isti priču. Govore da se štedjelo na materijalu, da su stavljali premalo željeza i slično. Još jedna kuća stradala u potresu, a koja je renovirana u sklopu obnove je i ona u vlasništvu gospođe Ankice Marinović. Osim što je s krova pao crijep te su joj se srušila oba dimnjaka, Ankici su popucali i zidovi u kući.
- U vrijeme rata granata je pala u kuću i izbila je zidove, a srušen je i krov. Ne znam što su oni i kako popravljali, ali ovo nije dobro. Dobila sam žutu oznaku, ali ne znam kako misle ljudi da ja tu živim, govori nam gospođa Marinović dok nam pokazuje popucale zidove u kući. Za to vrijeme na krovu je ekipa Limo gradnje, koja mijenja crjepove te osposobljava jedan dimnjak da se u kući može grijati. Kao i većina sumještana, Ankica spava u kamp kućici u dvorištu.
- Nije me strah spavati u njoj jer mi ništa ne može pasti na glavu. Ako i dođe do potresa, kućicu se može eventualno prevrnuti, ali meni ne može ništa biti, govori Ankica Marinović koja radi u plasteniku u obližnjem selu kod jednog privatnika. Za život u Strašniku kaže da lijep, da tko hoće raditi može normalno živjeti te da se svi susjedi međusobno pomažu. Na pitanje o ljudima koji dolaze pomoći, Ankica je zastala i počela plakati.
- Hvala im od srca, sreća da ima divnih ljudi...
Odlazimo u centar sela, točnije do mjesnog doma gdje je upravo stigao kamion s prikolicom u vlasništvu Gradnje Invest. Pun je starog cijepa različite vrste, kao i raznog drugog građevinskog materijala, poput dasaka, letvi, cementa.
- Ne, ne, ne. Mi ovo radimo humanitarno. Ne želimo se promovirati, ne želimo da nam ljudi ovo zamjere i krivo protumače - prve su riječi vlasnice ove tvrtke, Kristine Boltiš Staneković kada smo se predstavili i rekli što radimo.
Došlo 150 Bjelovarčana
Nakon kraćeg razgovora saznali smo da već jedan šleper pun materijala istovaren u Sisku. Također, Boltiš Staneković nam je rekla da su osim njih trenutno na terenu i radnici već spomenutih tvrtke Limo - gradnja i Begeom - Inženjeringa, ali da su tu i ekipe radnika DS Gradnje i M Plana.
Kako saznajemo, prijašnjih dana na potresom pogođenom prostoru već su bili radnici još nekih bjelovarskih građevinski tvrtki poput Elektrometala, GP Čović te Perić gradnje, a samo protekle subote bilo je više od 150 Bjelovarčana koji su pomagali na razne načine. Dio radnika i idućih dana vraćat će se u Banovinu, a gotovo nikome ovo nije zadnji put da su tu. Procjenjuje se da su danas popravili oko 15 obiteljskih kuća. Ono što itekako treba istaknuti, svi su ovdje isključivo volonterski, a veliki dio njih trenutno je ostavio svoje unaprijed dogovorene plaćene poslove kako bi ovdje došli pomoći ljudima.
Osim građevinaca koji popravljaju krovove ili dostavljaju građevinski materijal, u Petrinji i Strašniku bili su i djelatnici spomenutog M Plana, inače ovlašteni statičari. Zatekli smo ih u obilasku kuće obitelji Škornjak u Strašniku.
- Ovo je najmanje dvadeseta kuća koju smo danas odradili. Ukupno je stiglo više od 17 tisuća prijava, s tim da ima još dosta ljudi koji se nisu prijavili, zato idemo redom i obilazimo sve koji nas traže. Do sada je ukupno pregledano između 7 i 8 tisuća kuća - rekao nam Hrvoje Malčić, vlasnik tvrtke M Plan koja je statiku ispitivala i prilikom zagrebačkog potresa.
Vlasnik kuće, u kojoj smo zatekli bjelovarske statičare, Marijan Škornjak priča nam da je jedan dio njegove kuće obnavljan prilikom spomenute obnove krajem devedesetih godina.
Nema kome prodati sir
- Tijekom gradnje nisam primijetio da se nešto krivo radi, ali dolazilo je do svađa između radnika jedne tvrtke iz Zagorja. Jednom su se čak i potukli pa je intervenirala i policija. Brzo nakon toga ta tvrtka se raspala i posao je nastavila neka druga. Oni također nisu bili dugo, samo su najednom otišli, a čak su i alat ostavili. Na kraju je posao završila tvrtka Neretva Inženjering, ma svega je bilo - priča nam Marijan, čija obitelj živi od proizvodnje i prodaje sira.
- Dobro mi živimo, ne smijem se žaliti, ali što će sada biti dalje ne znam. Od osam krava jednu smo nažalost morali uspavati jer je nastradala u potresu, dok sam ostatak dao na zbrinjavanje. Dok tržnica ne počne živjeti, dok grad ne počne živjeti i dok ljudi ne počnu kupovati moj sir, ja ne znam što ću. Sad da mi se popravi i štala i sirana, ništa mi ne vrijedi jer ja nemam kome prodati sir - zaključio je Marijan Škorić, koji sa suprugom spava u kontejneru u dvorištu, dok je djecu i majku prevezao u Zagreb na "sigurno“.
