"U Hrvatskoj za vrhunske sportaše nema bolje oaze za oporavak od Daruvarskih toplica"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Rade Malević, proslavljeni odbojkaški igrač, trener i izbornik, boravio je nedavno u Daruvarskim toplicama. Došao je sa suprugom kako bi joj stručnjaci u Daruvarskim toplicama riješili određene zdravstvene probleme.
Malević je u odbojci ostavio dubok trag i kao igrač i kako trener i kao izbornik. Poznat je i po tome kako je u Hrvatskom odbojkaškom savezu, prije 15-ak godina "uvodio red" jer kod njega se red mora znati. Ušao je u bitku u koju se nitko prije njega nije usudio i uspio, uz dosta turbulencija, neke stvari koje nisu štimale postaviti na svoje mjesto.
Rade Malević porijeklom je Crnogorac rođen u Valjevu 1957. godine. Odrastao je u Sarajevu gdje je živio do 1980. godine kada se preselio u Zagreb. Iako je u sportskoj karijeri prošao doista puno toga, voli reći kako za njega u životu postoje dva kluba: sarajevska Bosna i zagrebačka Mladost.
Kada je počeo Domovinski rat, Malević se odmah prvih dana rata prijavio u Hrvatsku vojsku. Kao hrvatski vojnik bio je u Sunji, Nuštru i Turnju, ali o ratu baš i ne voli pričati.
Posljednje dvije i pol godine, priča nam dok sjedimo na terasi kafića Daruvarskih toplica, nije u sportu. Imao je težih zdravstvenih problema, iza njega su tri operacije i sada se, lijepo je to čuti, dobro oporavlja.
Jeste li često bili u Daruvarskim toplicama?
- Uh, teško je to i prebrojati. Sigurno 20-ak puta. I s reprezentacijom Hrvatske, i s Mladosti pa i privatno. Ovdje mi je uvijek drago doći zbog jedinstvenog ambijenta i ljudi koji su nevjerojatno ljubazni i dragi. Čak bih rekao i da te daruvarske ljubaznosti u Hrvatskoj danas nedostaje na nekim mjestima koja su turistička atraktivna. S vremenom sam ovdje dobio i velik broj prijatelja. Ovdje se osjećam kao da sam domaći, ha, ha!
Dakle, volite doći ovdje.
- Gledajte, u Daruvarske toplice su dolazile poznate svjetske reprezentacije poput Australije, Engleske, Švicarske, Crne Gore... I jednostavno moram reći da mi je rukovoditelj Odjela Sporta i rekreacije, gospodin Saša Starčević, uvijek bio na usluzi tako da smo sve što smo zamislili mogli i ostvariti bez ikakvih problema, a ponekad su nam izlazili u susret čak i na trošak Daruvarskih Toplica. Sjećam se kada su se Švicarci bili tu, poslije su sedam dana po Švicarskoj pričali kako su sjajno bili ugošćeni u Daruvaru. Da su čak bili i u jednom noćnom klubu gdje su ih svi častili i nisu morali ništa platiti. To gostoprimstvo koje se doživi u Daruvarskim Toplicama i Daruvaru je nešto što doista treba naglasiti kao njihovu veliku i neprocjenjivu vrijednost o kojoj se, eto, priča i izvan granica Hrvatske. A to je nama sportašima jako važno jer su Daruvarske Toplice najbolja ustanova u Hrvatskoj za sportsku rehabilitaciju pa kada se doda i taj element ljubaznosti i gostoprimstva, onda im samo možemo reći: "Hvala i svaka čast!".
Rekli ste da ste već dvije i pol godine zbog zdravlja izvan sporta. Planirate li mu se vratiti?
- Svakako planiram. Svoje zdravstvene probleme sam sanirao u prosincu prošle godine tako da sam sada dobar. Čekam da mi se još i supruga u potpunosti oporavi pa ću se onda na nekoliko godina uhvatiti posla.
Kako sada ocjenjujete situaciju u hrvatskoj odbojci?
- Malo me brine, da vam iskreno kažem. Recimo, u finalu Prvenstva Hrvatske na terenu su bile dvije hrvatske ekipe, Mladost i Osijek. A ukupno tri Hrvata i devet stranaca. Meni je to nepojmljivo. Nikao mi to nije leglo. Mislim da to treba biti drugačije, da naša djeca zaslužuju više pažnje, više truda oko njih i više povjerenja. Jer znam da su talentirani.
Vi ste i prije rješavali slične probleme...
- Jesam, kroz nekoliko generacija.
...i što biste danas napravili da popravite situaciju?
- Vrlo konkretno: treba organizirati sustav tako da mladi uzrasti rade s kvalitetnim trenerima i da se radi svakodnevno. Ne dva-tri puta tjedno da bi se skupila neka članarina, nego svaki dan, da se stvore pravi igrači. Na žalost, toga nema.
A što je s krovnim organizacijama?
- Ne vidim da se netko od njih bavi tom problematikom. I to od najviših razina, od Hrvatskog olimpijskog odbora preko Ministarstva sporta pa na niže. Prije par godina sam to rekao na televiziji, da ovo neće biti dobro i da ćemo imati problema. I sad u finalu hrvatskog prvenstva imate tri Hrvata na terenu i devet stranaca. U Mladosti dvojica i u Osijeku jedan.
U odbojci ste od malih nogu. kad ste se počeli baviti s njom?
- Od 12. godine sam u odbojci, dakle, 53-54 godine se bavim tim sportom.
Možete li usporediti to vrijeme kada ste ušli u odbojku i današnje? Koliko su se stvari promijenile?
- Što se tiče financija, isto je bilo skromno, ali je bilo redovito i znalo se da će dogovoreno biti i isplaćeno. Danas imate puno slučajeva gdje igrači nakon završene sezone završe na sudovima i traže isplatu svojih ugovora. Prije je bilo više kvalitetnih trenera. Sportski sustav je nešto drugačije funkcionirao. Termini za treninge nisu bili upitni kao što je to danas, dakle uvjeti rada su bili maksimalno dobri. I danas imate dobre uvjete, imaju ih i Mladost i Osijek, ali nema rezultata. Sve je manje naših mladih igrača.
Dobro, prije je tjelesna kultura bila dio svakodnevnog života, djeca su na igralištima čekala red za košarku, nogomet i ostale sportove. Ali i nije postojala današnja digitalna čarolija.
- Naravno. Tehnologija čini svoje, ali dat ću vam primjer. U Sloveniji djeca od 1. do 8. razreda svaki dan imaju tjelesni. Svaki dan! Zatim Francuska također koja još ima i te svoje famozne sportske kampove. Pa Italija... A kod nas je tjelesni u školi dva puta tjedno i to, ono, tko dođe, dođe. Mislim da je tu osnovni problem jer ne postoji adekvatan pedagoško-sportski odgoj. I naravno da će djeca radije uzeti mobitel u ruku nego loptu. Rekao sam, na takve stvari baš nitko u državi ne reagira. Šteta je to.
Smatrate li vi da je ogroman novac koji se vrti oko nogometa zapravo gurnuo uvjetno rečeno manje sportove prema margini?
- Volim i ja nogomet i nemam ništa protiv njega, ali mislim da ima dovoljno i djece i prostora i za druge sportove, ali to samo treba na vrijeme selekcionirati. Nisu svi za nogomet, nisu svi za košarku ili odbojku... A ne vidim da se netko u sustavu tim ozbiljno bavi. Za početak bi u školama trebalo povećati satnicu tjelesnog.
Rekli ste da se uskoro planirate vratiti trenerskom poslu. Jeste li već u kontaktu s nekim?
- Ne, u ovom trenutku nisam. Neke pozive sam imao, ali morao sam se samo zahvalio. Zbog privatne situacije nije bio trenutak da razgovaram ozbiljno s ljudima, ali vjerujem da će se sve stabilizirati krajem šestog mjeseca i da ću onda moći ući u ozbiljne razgovore.
Budući da ste već prije "uvodili red" u Savezu, možda bi, budući da imate ogromno iskustvo i ugled, bilo bolje da dobijete neku "poziciju" s koje biste mogli posložiti stvari tako da se unaprijedi hrvatska odbojka?
- Da, pokušavao sam promijeniti stvari nabolje na normalan ljudski i sportski način. Na žalost, po mom mišljenju nije išlo baš kako bi trebalo. Ali reći ću vam dva imena. Imate Igora Omrčena koji je svjetski poznat igrač. Prije tri godine se vratio iz Japana i nitko ga još nije pozvao na razgovor da pomogne hrvatskoj odbojci, a on strahovito puno može pomoći jer ga znaju svi u odbojkaškom svijetu. Zatim, Inoslav Krnić, vrhunski lik, ima trenersku diplomu. Njega također nitko ne kontaktira. Ne znam zašto nema prostora ili želje da se takva imena i takva struka uključe u rad za spas hrvatske odbojke. Pustimo mi mene i stavimo mene potpuno po strani. Imamo, dakle, sjajne, mlade, ugledne, vrhunske i stručne ljude koje nitko ne zove. Zašto?
Dakle, problem je kadroviranje.
- Da, naravno da je problem kadroviranja i kadrova.
Dosta ste radili u inozemstvu, u grčkom Olympiacosu, u Italiji u Napulju, u Kuvajtu... Kakva ste iskustva tamo stekli?
- Velika je razlika između Europe i arapskih država. To su doslovno dva različita svijeta. Ali moram reći da je meni u Kuvajtu s tim ljudima bilo izuzetno drago raditi.
U Europi se često čuju priče da su lijeni. Koliko tu ima istine?
- Oni imaju neka svoja životna pravila koja nisu kao naša. Primjerice, njima spavanje ima neki poseban status pa kada zakasne na trening kažu: "Ali ja sam spavao..." kao da se time sve opravdava, ha, ha! Onda ja kažem: "Kralju, ja ne pravim od ovoga problem, ali ćeš ti nakon treninga odraditi ovo što si zakasnio!".
I kako reagiraju na to?
- Odlično! Odmah kažu: "Hoću, treneru!" i to je to. Kuvajćani su izuzetno topli ljudi. Čak ih je i tu u Daruvarskim toplicama bilo dosta na rehabilitaciji.
Proslijedili ste ih u Daruvarske toplice?
- Naravno! I svi su bili jako zadovoljni tretmanom. Hrvatska im se jako svidjela, nose izuzetne dojmove iz Zagreba i Daruvara. A zanimljivo je da, kada imaju problem, država financira njegovo rješavanje, čak i pratnju im plaćaju.
A i vi nosite lijepe uspomene iz Kuvajta?
- Da, izvanredno mi je bilo tamo! Ali Kuvajt je imao jedan problem. Oni su 2016. izbačeni iz Međunarodnog olimpijskog odbora jer im vlada nije htjela prihvatiti zakonitosti svjetskog sporta. Vjerojatno bih još bio u Kuvajtu da se to nije dogodilo. Hrana im je izvanredna, a ljudi jako ljubazni. Jako teško možete doći u poziciju da platite piće, to je gotovo pa nemoguće. Fascinirala me riblja tržnica koja je, nećete vjerovati, veličine nogometnog igrališta. Nevjerojatna je količina ponude koja se tamo nalazi.
Kuvajt je bogata država, je li to vrijedi i kada su odbojkaški ugovori u pitanju?
- Oni su poluamateri tako da to nije riječ o iznosima koji mogu riješiti neke životne stvari. Ali oni kao Kuvajćani nemaju problema. Njima je najveći problem u životu koji novi automobil i koji novi mobitel kupiti. Jednom sam ih pitao za režije, a oni me u čudu gledaju: "Što vam je to?". Objasnim im voda, struja plin... A kažu oni: "Pa to je naše, to je od naše države. Što ćemo mi plaćati ono što je naše?". Tamo, recimo, nema nezaposlenih. A djeca koja ne žele učiti idu ili u vatrogasce ili u policiju ili u vojsku. Nećeš učiti? U redu, izvoli na posao, majstore.
Grčka je, pretpostavljam, bila jedna sasvim druga priča...
- Da, trenirao sam Olympiacos koji je veliki rival s Panathinaikosom u svemu pa i u ženskoj odbojci. Možete sve utakmice izgubiti, ali ako dobijete Panathinaikos, onda vas sedam dana nose po Ateni. To je nevjerojatan svijet, ali i doslovno opasan po život. Ne mogu vam ni opisati pod kakvom policijskom pratnjom smo znali ići. Prestrašno.
Čak i na odbojci?
- Da, nema to veze koji je sport u pitanju, jednostavno se ne podnose.
Jeste li i vi proživjeli neke opasne situacije s navijačima?
- Kada smo dobili Panathinaikos 3:0, to je bilo takvo zasipanje bocama, kovanicama, upaljačima po nama da je to bilo strašno. U dvorani "Prijateljstva i mira" na Pireju su WC školjke letjele na parket.
Ozbiljno?
- Da! WC školjke. Kunem se unucima svojim! Taj rivalitet nije normalan. Na ženskom finalu Kupa koje smo igrali izvan Atene 2006. godine, navijač Olympiacosa je poslije utakmice nožem ubio navijača Panathinaikosa. Što više reći?
Kad ste već tako često u Daruvaru, koji također ima odbojkašku tradiciju, biste li i ovdje mogli pomoći?
- Ne mogu reći da nisam sudjelovao u nekim stvarima vezanim za odbojku u ovom krajevima. Pa i Davor Meringer mi je bio asistent u Mladosti, u reprezentaciji, a kasnije i u Kuvajtu. Meringer je sa svojom ekipom bio i prvoligaš u Hrvatskoj. Daruvar je išao dobrim putem, imaju tu djecu, a sad.. Mladost sad ima dobrog 205 centimetara visokog Daruvarčanina Svena Jakopeca. Davor Meringer ga je prije dvije godine odveo u Mladost. Tu je i Daruvarčanin Stanko Stanković za kojeg tvrdim da je jedan od potentnijih igrača koji još igra i poziciju četvorke, a takve četvorke kao što je on nema u Hrvatskoj. Sad je u Mladosti i odličan je.
Prije 15-ak godina su vas pitali gdje se vidite za 10-ak godina pa ste rekli: "Vidim se u jednoj kamenoj kućici od 60-ak kvadrata u Dalmatinskoj zagori." Prošlo je pet godina od »zadanog roka«, jeste li ostvarili svoj san?
- Moja je žena Dalmatinka iz Dalmatinske Zagore, bila je vrhunska odbojkašica i da, i dalje se vidim u jednoj kamenoj kućici od 60-ak kvadrata. Međutim, život nosi neke svoje probleme koje ne možete ni predvidjeti ni spriječiti. Samo dođu pa se borite s njima. Ali vizija je još uvijek tu, samo sam u nju dodao još malu brodicu od 4-5 metara i to je to. Ne treba mi baš ništa više od toga.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku!