DARUVARSKI KARATE KID Lukas Vlahović (10) u osam mjeseci osvojio 3 pehara i 18 medalja
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Desetogodišnji Lukas Vlahović iz Daruvara ove se subote vratio kući s natjecanja u karateu u Osijeku i na posebno mjesto u svojoj sobi okačio dvije nove zlatne i jednu brončanu medalju.
Ovo nisu prve medalje koje je ovaj nevjerojatni dječak osvojio u karateu. Lukas u svojoj sobi ima tri pehara i 18 medalja, od čega 7 zlatnih, 6 srebrnih i 5 brončanih. Sve te pehare i medalje osvojio je u proteklih osam mjeseci na dvadesetak natjecanja. Gdje god je otišao na natjecanje, gotovo se uvijek vratio s medaljom. Točnije, samo dva puta nije osvojio odličje. Bio je na natjecanjima u Zagrebu, Opatiji, Rijeci, Krku, Maloj Subotici, Karlovcu, Sisku, Konjščini, Prelogu, Osijeku i, naravno Daruvaru.
Lukas je ove godine treći u državi u borbama, a za manje od mjesec dana čeka ga i državno natjecanje u katama. Trenutno ima narančasti pojas, za koji dan će polagati za crveni.
Razgovarali smo s Lukasom u njegovoj kući u Daruvaru i uvjerili se koliko ovaj dječak obožava karate. Toliko ga voli da mu nije problem uz školske obaveze i treninge tri puta tjedno, odraditi i dva treninga u jednom danu.
Lukas po kući hoda u kimonu, uvježbava kate i pokazuje svojoj majci tehnike koje je naučio. Na njemu se lijepo vidi da zahvaljujući karateu uspješno razvija svoje pozitivne psihofizičke osobine. Naime, kako nam je jednom prilikom objasnio jedan od Lukasovih trenera Miroslav Lončar, suprotno predrasudama koje borilačke vještine karakteriziraju nasilnim, karate svojim vježbačima primarno nudi disciplinu, poštovanje i samokontrolu. Bilo da je riječ o katama, odnosno povezanom slijedu obrambenih i napadačkih tehnika ili pravim borbama dva borca, osnovni cilj karatea je suparnika nadvladati vještinom, a ne ga "uništiti".
- Kada sam prvi put krenuo na karate s nekih 6 godina, bili smo u drugoj dvorani i nije mi se toliko svidjelo pa sam od njega odustao. No, kada sam nakon korone ponovo krenuo, bilo mi je super i mislim da ću ga trenirati do kraja života. Do sada nisam propustio niti jedan turnir. Karate mi se kao sport baš jako sviđa, najviše mi se sviđa disciplina koju smo tamo naučili - rekao nam je Lukas koji je ovim putem želio pohvaliti sve trenere koji su s njim radili ili još rade, a to su Miroslav Lončar, Vanja Lončar, Anja Lončar, Ana Zubak i Ričard Vacka.
Opisao nam je kako izgleda jedan njegov trening. Kada dođu u dvoranu na daruvarskom Sokolu, on i njegovi suborci prvo moraju mirno pričekati da trening završe mlađi uzrasti. I to se bez iznimke mora poštivati. Nakon toga slijedi tradicionalni pozdrav, zatim zagrijavanje, pa razgibavanje i onda se mladi karatisti raspoređuju kod trenera ovisno o pojasu kojeg imaju.
Budući da je Lukas uz sve svoje divne karakterne osobine i jedan izuzetno skroman dječak, priznao nam je kako nije on jedini u klubu koji ostvaruje odlične rezultate u karateu.
- Moram spomenuti još dvojicu svojih kolega. To su Leo Pilizzari i Aleksandar Ivković, koji su baš jako dobri i imaju puno medalja. Leo trenira karate duže od mene, a Aco je krenuo malo kasnije. Obojica su odlični karatisti - kaže nam Lukas koji se u budućnosti više vidi u borbama nego u katama, iako voli i jedno i drugo.
- Nadam se da ću kad narastem postati trener karatea ili barem karate sudac. Uglavnom, htio bi se baviti nekim sportom, a najsretniji bih bio da to bude karate. Ne idem na karate samo zbog turnira i medalja, išao bih na karate i da ništa ne osvojim - kazao nam je Lukas kojem je idol japanski karatist Ryo Kiyuna.
Morali smo pitati Lukasa je li slučajno gledao kultni film "Karate Kid" (1984.) uz kojeg su generacije odrastale i zbog kojeg su se brojna djeca 80-ih godina prošlog stoljeća upisivala na karate. Naravno da ga je gledao. I to pet puta.
No, nije ovaj dječak talentiran samo za karate. Naime, Lukas još dva puta tjedno trenira tenis u HATK Daruvar gdje također ostvaruje dobre rezultate. Priznao nam je da se zapravo ne može odlučiti što mu je draže trenirati - tenis ili karate pa onda ide na jedno i drugo.
Lukasova majka Senka Borojević nam je otkrila kako je Lukas na karate krenuo sa 6 godina, no vrlo brzo se ispisao jer se "tražio". Jedno vrijeme je trenirao nogomet, pa je htio ići na košarku, da bi se negdje u proljeće 2021. godine ponovo vratio karateu.
- On je sve ovo napravio sam. Ja ga, naravno, podržavam u tome jer vidim da je sretan. Osim toga, odličan je đak. To je dijete kojem nikad nisam morala pomagati oko škole jer je sve sam brzo usvajao. Njegov uspjeh u školi je samo i isključivo njegov uspjeh. Isto kao i njegovi uspjesi u karateu, tenisu ili bilo kojem drugom sportu kojim će se eventualno u budućnosti baviti. Dakle, on s nepunih 11 godina uspjeva bez problema uskladiti školske obaveze i slobodne aktivnosti. Nije mu teško ni gradivo u školi niti mu je teško ići na tri treninga u jednom danu poslije iste te škole. On odradi trening tenisa, dođe kući na 15 minuta i onda ode na dva sata karatea. Ako mu se slučajno poklope treninzi tenisa i karatea, bude jako tužan jer ne može ići na oba - ispričala nam je Senka Borojević koja je pohvalila daruvarski karate klub "Slavko Krivski - Termal" koji sve sami organiziraju oko odlaska na natjecanje. Na roditeljima je da samo dovezu djecu do mjesta odakle će krenuti. Lijepo se brinu o djeci, kaže Senka, a djeca dolaze s turnira sretna i jedva čekaju novo natjecanje.
Osim toga, kako nam je Senka objasnila, članovi od kluba dobiju sve, osim kimona. Jedino što roditelji trebaju napraviti je platiti 150 kuna mjesečne članarine. I to je to.
- Podržavam svog sina u svim njegovim aktivnostima i veselim se njegovim uspjesima. Ne forsiram ga oko ničega čime se bavi, sve je to isključivo njegova želja. Dopuštam da se bavi i sa karateom i s tenisom, i svim ostalim izvanškolskim aktivnostima jer je dobar u školi, što je izuzetno važno. Hoće li se on na kraju baviti karateom, tenisom ili nekim trećim sportom meni je potpuno nevažno. Jedino što želim je da bude sretan - rekla nam je na kraju Lukasova majka Senka.
Jedan od Lukasovih trenera, karate majstor Miroslav Lončar, opisao nam je Lukasa kao dječaka koji iskreno uživa u onome što radi.
- On je jedno dijete koje želi, voli i radi to svim srcem. Naravno, ovo je tek njegov početak u tom sportu. I nije on jedini. Evo, za ovu ekipnu medalju koju su jučer uzeli u Osijeku, zaslužna je cijela ekipa. Sva trojica moraju biti dovoljno dobri da bi bili prvi. Ali Lukas ima tu jednu dozu ozbiljnosti, ali i ljubavi, volje i želje prema sportu općenito. Moram priznati da mi ne dolaze često na karate takva djeca kao što je Lukas. On pokazuje neke posebne vrijednosti i iskreno se nadam da će ustrajati u svemu tome - rekao nam je Miroslav Lončar ističući kako trenutno u daruvarskom karate klubu imaju jednu doista sjajnu generaciju.
- Lukas zna da su rezultati koje on ostvaruje, zapravo rezultat njegove upornosti. Znači, on želi, on hoće i on to ostvari. Moram pohvaliti cijelu tu generaciju. Znači, to su vam klinci koji karate vježbaju maksimalno dvije godine, a koje smo mi poslije korone i epidemioloških mjera koje su je pratile, masovno uključili u natjecanja. Klub želi da što više djece ide na ta natjecanja, a Lukas je jedan od onih koji ide na sva. A to je nekada stvarno naporno. Naime, mi ne odemo negdje ujutro, odradimo utakmicu koja traje 90 minuta i do ručka smo već doma. Oni su u subotu oko 6.30 krenuli za Osijek, a vratili smo se oko 20.30 sati. Tako da treba tu dosta energije i dosta snage da bi izdržali cijeli dan na turniru - priča nam majstor karatea Miroslav Lončar.
Kako nam je na kraju rekao Lončar, karate je samo dio njihove životne priče. On im kao trener govori iste stvari koje je govorio i svojoj djeci.
- Želim da prvenstveno budete dobri učenici u školi, a ovo neka vam uljepšava vaše slobodno vrijeme. I to svoje slobodno vrijeme iskoristite kvalitetno. Hoće li to biti glazba, slikanje ili neki sport, potpuno je svejedno. Samo radite na sebi i gradite se kao osobe, kako bi postali bolji ljudi - kazao nam je na kraju Miroslav Lončar.
Lukas je ove godine krenuo u 5. razred Osnovne škole Vladimira Nazora. Tamo se upisao na šah, čitateljski klub, a nedavno je prošao i program osposobljavanja za vožnju bicikla. Ništa mu od toga nije naporno. Ni ići u školu, ni pisati zadaće, ni ići na sve te treninge i slobodne aktivnosti jer sve to što radi, istinski voli. A onda ništa nije teško. Ni nemoguće.
