Noćna šetnja od Vinograda do Petrovog vrha nova je izazovna planinarska avantura Daruvarčana
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Tko se boji mraka još ili je zvjezdano nebo najbolji melem za dušu?
Odgovor na ovo nimalo jednostavno pitanje daruvarski planinari pokušavaju pronaći u svojim noćnim šetnjama na Petrov vrh. Na sam spomen mraka mnogi osjećaju nelagodu, nerijetko i strah. Pa čak i među nama planinarima izleti se obično planiraju tako da završe po danu ili da se, u najgorem slučaju, samo manji dio staze prelazi po noći.
Dosad je samo manji dio naše ekipe osjetio kako je ustajati jako rano ujutro i prelaziti, samo uz upotrebu male, naglavne lampe, teške, a ponekad i opasne dijelove uspona. Ali budući sve mora imati svoj početak, tako je na red došao pokušaj traženja odgovora na gore navedeno pitanje.
Spavanje u divljini
A za sve to je najviše zaslužan jedan pas.
Dobro, pomalo i njegov vlasnik, ali Šarki i njegove potrebe za akcijom su bile povod da se Goran s njim uputi na noćne odlaske na Petrov vrh. Kad mi je Goran prvi put spomenuo noćni pohod od Petrovog na Crni vrh nisam to shvatio ozbiljno. A poziv da s njima dvojicom idem na Petrov vrh sam prihvatio prilično nevoljko.
Da se razumijemo, nemam ja nikakvog straha od mraka. U neka davna vremena u 1 ili 2 noću smo kretali prema vrhu Mont Blanca. Često su se i naša lutanja hrvatskim planinama produžavala neplanirano do duboko u noć, a znalo se događati da i prespavamo negdje u divljini.
Ali ono što mi se nije sviđalo je bilo prilično hladno večer i zapravo mi se uopće nije izlazilo van. Sve sam to zaboravio nakon fantastičnog ugođaja koje nam je ta noć priredila.
Hodanje po mraku ima svoj nedostatak - vrlo malo toga vidiš. No zato sva druga osjetila rade intenzivnije.
Čuješ svaki šum koji izazove vjetar koji se provlači šibljem. Često te iznenadi topot kopita srne koju si baš ti iznenadio iza zavoja.
Lanjski uspon
Mirisi su puno intenzivniji jer ne možeš odmah prepoznati otkud dolaze. A pogotovo će to doći do izražaja kad uskoro procvatu proljetnice i preplave šumu mirisima svojih cvjetova. Pa čak se i oči brzo prilagode manjoj količini svjetla i zapravo sam se iznenadio da smo gotovo cijeli put prošli bez upotrebe lampi.
Oduševljen cijelom pričom predložio sam ostatku društva da bar u ovim zimskim mjesecima kad je kratak dan pokušamo organizirati tjedne izlete na Petrov vrh. U našem se društvu, srećom, sad već skupila ekipa kojoj je dovoljan samo mali poticaj da prihvati nove izazove. Čim je taj izazov teži ili neobičniji, ekipa se lakše skupi.
Na lanjskom noćnom usponu na Petrov vrh se okupilo oko 80 naših članova i bio je to jedan od najljepših izleta proteklih godina. Noćne su šetnje nešto što rade i druga društva. Ali ovakve tjedne šetnje ipak nisu tako redovne.
Priča je počela jedne srijede kad se na kraju Vinograda okuplja 11 radoznalih i kreće na probnu šetnju. Kasnije nam se pridružuju Igor i Goran, pa brojku zaokružujemo na znakovitih 13.
Dio ekipe je u laganoj obući pogodnoj za šetnju cestom, ali nas put vodi blatnim stazama prema odmorištu na Markovačkim livadama, pa se cijelim putem mogu čuti njihove pritužbe kako nisu ovo očekivali. Srećom krenuli smo u 17 sati, pa najveći dio neugodnog terena prolazimo po danu.
Pljuskovi i sunce
Dalje od klupa je sve bilo lakše jer se vraćamo na cestu prema Petrovom vrhu i penjemo se do doma i istom se vraćamo do auta.
Bio je to, kako smo ga prozvali "pilot projekt“ kako bismo vidjeli ima li interesa za ovakvim izletima. Malo je reći da su ljudi oduševljeni, pa je posve izvjesno da će ova priča imati svoj nastavak. Odmah se dogovaramo da ćemo prvu službenu šetnju imati idućeg ponedjeljka.
Povratkom kući primjećujem da se među članovima društva proširilo i određeno razočaranje. Budući je Damir objavio fotke uz naslov "Noćni uspon na Petrov vrh“ dio ekipe je shvatio da smo taj tradicionalni uspon (doduše, bio je dosad samo jedan), napravili bez njih. Razumijem i ljude, jer zbog trenutnih mjera na izlet može ići samo 25 ljudi. A nas je jako puno i vjerujem da su se mnogi osjetili prevarenim.
Dogovaramo brzo da se naziv albuma promijeni u "Noćna šetnja", a ja pišem kratko objašnjenje kako bi svi oni koji se nadaju ovogodišnjem zajedničkom izletu znali da nisu izigrani. I pozivam ih, naravno, da nam se pridruže na prvoj idućoj šetnji. Da smo birali dan za početak jedne ovakve priče, vjerojatno ne bi uspjeli naći zanimljiviji.
Cijeli ponedjeljak smjenjuju se pljuskovi sa sunčanim razdobljima. Mobitel često zvoni, poruka u grupi kao u priči. Neki su odlučni u namjeri da idemo, a dio ljudi bi volio da im kažem kako će biti i hoće li padati. To je gotovo nemoguća misija, pa dio njih ne vjeruje mojim prognozama da kiše neće biti i odustaje od izleta.
Crni oblaci
Izlet smo ipak pomaknuli za 18 sati, jer postoje neke stidljive prognoze da će kiša stati. Izgleda da nam je broj 11 dobitni broj. Toliko nas se i ovaj put skuplja na kraju vinograda. Crni oblaci su još uvijek negdje u blizini, ali nam se čini kako odmiču sve dalje i dalje na zapad i kako bi ovo mogla ipak biti priča sa sretnim završetkom. Marina komentira kako je današnji dan pravi dokaz kako nakon kiše uvijek dolazi sunce.
I tako 16 puta.
Kiše srećom nema, a negdje iznad Vranjevine polako se kidaju oblaci i nebo iznad naših glava je prepuno zvijezda. Orionov pojas je nadohvat ruke, Veliki i Mali medvjed su isto na svom mjestu, a oni "bolje" upućeni u astronomiju vide čak i Bebu medvjeda.
Naš dragi predsjednik, Josip, koji je i dobar poznavatelj astronomije dozvoljava "znalcima" užitak u njihovom "znanju".
Priča nam putem kako je bilo u Istri na rtu Kamenjak. Zabavno je slušati o otiscima dinosaura u stijenju, a budući da smo sad u fazi razmišljanja kako našim planinarima ponuditi nešto novo, nije isključeno da na idućim noćnim šetnjama ne sretnu i nekakvog miroljubivog biljojeda.
Bar to nije problem organizirati!
Mlađa postava
Ekipa je u dobroj formi, dio je po običaju odjurio naprijed, a dolaskom na 6. kilometar zaustavljam one koji su sa mnom i pričam im o nekim tradicionalnim vrijednostima. Svako društvo ima neke svoje rituale i tradicije!
Kilometarski stup na šestom kilometru je jedno od tih mjesta i bilo je stvar planinarske kulture stati na tom mjestu i nazdraviti. Rakijicom, sokom ili čak i vodom, sasvim je nebitno. Davno je rečeno da se nazdravlja ljudima, a ne piću.
Ova mlađa postava ne zna još poneke tajne šestog kilometra, ali ako nastave ovim tempom vjerujem da ćemo im pokazati sve što je važno. Nastavljamo tako u vedrom raspoloženju prema Petrovom vrhu. Raspoloženje je odlično, priča se o svemu i svačemu.
Zezamo se kako je sad prilika reći sve što ne smijemo kod kuće. Bili bi mi muški još hrabriji, ali i Ines je tu, pa nismo riskirali. Malo po malo, stižemo i do doma. Nažalost, kao i mnogi drugi domovi i naš je zatvoren. Slikamo se pred ulaznim vratima žalosni što ne možemo unutra. No, uvijek treba gledati naprijed. Jednog će se dana i ova vrata otključati i ova noćna mora prestati.
A dotad, poslužit će za odmor i pečenjara.
Tajna Goranove "torbice"
Tu spoznajemo tajnu Goranove "torbice“. Još na samom početku izleta mnogima je bilo neobično zašto nosi tako velik ruksak na turu od tri sata. Pripisivalo se to dobro poznatoj činjenici da je u društvu upravo on najveći ljubitelj teških ruksaka i da se nedavno popeo na Sveto Brdo sa čak 23 kilograma na leđima. Zato je to čudo i dobilo ime "torbica". Ali ovaj put, torbica je skrivala puno ljepše tajne. Nosio je on za svakog od nas limenku piva i tako nas lijepo počastio kad to već u domu nije moguće.
Vrijeme brzo prolazi, sutra je novi radni dan pa treba krenuti nazad. Zvijezde nam i dalje obasjavaju put, pa je spust brz i ugodan i začas smo kod auta. Dogovaramo novi izlet za tjedan dana i odlazimo kući sretni i puni dobrog raspoloženja. Vjerujem da će nam se na idućim izletima pridružiti i neki novi ljudi i da će svatko ponaosob probati odgovoriti na pitanje postavljeno u naslovu priče.
A nekima od nas ta pitanja više i nisu potrebna, odgovor svakako znamo!
