ČETIRI GENERACIJE POD ISTIM ZVONIKOM
Janoš Berkeš iz Velike Pisanice bio je zvonar pune 22 godine: "Ja sam naslijedio oca, a mene unuka"
Mira više nikada neće biti ista osoba kao prije tragedija koje su je zadesile, no hrabro se bori i trudi biti sretna/Foto: Martina Čapo
ostala je sama
Životne tragedije Mire iz V. Pisanice: "Svekar se ubio, sin umro od leukemije, a onda svekrva, mama, muž..."
"Imao je leukemiju i hrabro se borio punih devet godina. Bio je snažan i pun volje za životom. Zamislite, razbolio se sa 21 godinom, a umro s 30", sa suzama u očima prepričava nam Mira najteže životne trenutke
DIJAGNOZA KOJA MIJENJA ŽIVOT
Fredi Pali prvi put otvoreno o borbi sa zloćudnom bolešću: "Izvadili su mi tumor veličine rukometne lopte"
SELO S TRI CRKVE
Slavlje u Velikoj Pisanici: Na posveti obnovljene reformirane crkve pripadnici različitih vjera i naroda
NARODNO BLAGO
Obnovljen povijesni križ u Velikoj Pisanici: Još 1894. godine podigla ga je mađarska obitelj Nagy
VELIKA PISANICA – Kažu da se čovjek teško može promijeniti. Onakav si kakav si rođen. No, Mira Radotić iz Velike Pisanice dokaz je da se čovjek mijenja tijekom života. A prema njenim riječima, oblikuju nas i mijenjaju upravo proživljeni životni trenutci, događaji koje nitko ne može predvidjeti ili promijeniti im tok.
Ova vitalna žena ima 67 godina i u svom domu nas je primila širom otvorenih vrata. Osim nje, zatekli smo ondje i gerontodomaćicu Snježanu Jušta koja Miru posjećuje dva puta tjedno. Pomaže joj oko kućanskih poslova, nosi joj drva, ide po potrebi po lijekove ili u trgovinu. No, najviše od svega Miri godi njezino društvo. Kako nam kaže, jedva čeka utorak i petak jer zna da u te dane dolazi njezina, sada već prijateljica, Snježana.
Prvo što će nas iznenaditi u Mirinom dvorištu, veličina je gospodarstva, pomoćne zgrade, starinska zaprežna kola, sjenik u kojem se još uvijek nalazi sijeno, velik broj štala koje su svjedok kako se ovdje nekada nalazilo veliko seosko imanje prepuno životinja i mehanizacije. I dojam nas ne vara. Potvrđuje nam to Mira i sjetno govori kako je njeno dvorište nekada bilo veliko ekonomsko gospodarstvo, jedno od većih u selu. Klima glavom i Snježana. Sjeta u Mirinim riječima daje naslutiti da ovdje nije riječ o nebrigi, lijenosti ili odustajanju od posla.
Nekada tri generacije, danas sama
Nažalost, velike obiteljske tragedije pogodile su obitelj Radonić, a od šesteročlane obitelji u kojoj je sretno živjelo i radilo čak tri generacije, danas je ostala jedino Mira.
- Rođena sam u Babincu, selu malo dalje od Velike Pisanice. U selu nas je bilo 14 curica i jedan dječak istog godišta. Bile smo carice, nas 14. Divna su to bila vremena. Sa samo 17 godina udala sam se i napustila medicinsku školu. Tata nikako nije bio sretan tom odlukom, nije se mogao pomiriti s tim, znao je da idem u obitelj gdje ima puno posla, znao je kakva me budućnost čeka na seoskom imanju, no nije bilo toga tko bi to mogao zaustaviti. Moj Nedeljko je radio u Česmi, zaljubili smo se i sve je išlo vrlo brzo. Odlučila sam doći kod njega i prihvatiti sve ono što je njegova obitelj i on zajedno s njima, radio i stvarao. Naša svadba bila je 1. siječnja 1975. godine, a krajem te godine, u studenom rodila nam se kćerka Biljana. Pet godina kasnije, 1980. godine rodila sam sina Sašu. Živjeli smo složno i lijepo. Imali smo puno blaga, krave, telce, junice, bikove, krmače, po 200 komada svinja u tovilištu. Muž je radio još u Česmi pa sam ja morala zasukati rukave. Nisam čekala da muž dođe s posla, sjela bih na traktor i sa svekrom radila na polju. Svekrva je pak, bila glavna za vrt, kuhanje, heklanje... Jako dobro smo se i lijepo slagali i išlo je to sve dobro, prisjeća se Mira i dodaje kako ih je prva tragedija snašla 1989. godine kada je svekar počinio samoubojstvo.
- Bio je bolestan na živce i odlučio je skončati svoj život, što je jako pogodilo supruga. No, najgore je tek uslijedilo 2001. godine kada nam se razbolio sin. Imao je leukemiju i hrabro se borio punih devet godina. Liječio se na Rebru u Zagrebu. Bio je snažan i pun volje za životom. Zamislite, razbolio se sa 21 godinom, a umro s 30, sa suzama u očima prepričava nam Mira najteže životne trenutke.
Izgubio životnu bitku
- Saša vam je bio poseban. Do zadnjega je vozio auto, sam je išao na liječenje, svi smo mislili kako će se izvući jer je bio toliko jak i pun želje da ozdravi. No 2010. godine izgubio je bitku, prisjeća se Mira i priznaje kako je nakon sinove smrti četiri mjeseca samo plakala. Jela je jedino povremeno malo kruha i maslaca.
Prihvatila je naposljetku pomoć članova obitelji koji su je odvezli kod liječnika te je uz pomoć lijekova prebrodila taj, svakom roditelju, nezamisliv gubitak koji život mijenja iz korijena.
Dvije godine kasnije, 2012. umrla je svekrva, 2013. Mirina mama, a 2017. godine suprug. Ostala je potpuno sama. Kćerka Biljana preselila je u Dalmaciju gdje radi i gdje je osnovala svoju obitelj. A upravo zbog njih, Mira je danas svjesna da mora biti jaka.
- Nakon što se suprug razbolio i preminuo, bojala sam se da opet na padnem u krizu kao nakon sinove smrti. No, nekako sam se uspjela izvući. U tome su mi pomogle i gerontodomaćice nakon što sam dobila pomoć programa Pomoći u kući, kasnije Zaželi. Osim što su te žene neprocjenjiva pomoć u poslu u kućanstvu koji nisam mogla samostalno obavljati jer sam bila na operaciji koljena i dugotrajnom oporavku, te žene nama koji smo u ovakvoj situaciji i usamljene, znače puno više od pomoćnica. S njima se napričamo, isplačemo, nasmijemo. To je čovjeku neophodno, priznaje nam Mira koja je svjesna da i pričanje o problema čovjeka liječi.
Sa suprugom je nažalost, situacija bila drugačija, On je svu bol, priča Mira, držao u sebi i iznutra se grizao.
Plakao u polju na traktoru
- Nakon tragedije koja se dogodila sa sinom, trebali smo sve rasprodati na imanju i posvetiti se zdravlju. Muž to nikako nije htio. Imali smo četiri traktora, hrpu mehanizacije, blaga i posla preko glave. I nezamislivu bol zbog gubitka djeteta. Borili smo se kako smo znali, i dok sam ja na glas govorila o svojoj boli, Nedeljko je patio iznutra. Znali su mi ljudi reći kako su ga vidjeli da u polju, na traktoru plače. Meni je znao reći što kukam stalno, zalupio bi vratima i otišao za poslom, u polje… Sve što se kasnije događalo, njegova bolest i smrt, dokaz je da se o problemima treba razgovarati, a ne ih ignorirati. No, muž je bio takvog karaktera. Kao i kćerka Biljana. Teško se otvaraju i dijele probleme s drugima, smatra naša sugovornica na kojoj je 2017. ostalo sve. Imanje prepuno mehje sveanizacije i blaga. Sve je to sama morala rasprodati i posvetiti se svome zdravlju.
Danas kaže da ju sve što je prošla u životu jako promijenilo i oblikovalo, ojačalo.
Uskoro mora operirati i drugo koljeno pa zna da ju opet čeka dug oporavak, no odradit će i to, kaže.
Kćer Biljana, zet i dvije unuke, Lara i Sara žive u Dalmaciji i posjećuju je kada god uzmognu.
- Starija unuka Lara je upisala studij u Zagrebu samo kako bi mi bila bliže. Iako je imala izbor studirati u Splitu, rekla je da mora doći bliže meni. Žrtvovala se. Često me posjećuje, voli doći ovdje, jako je voljela djeda i ovdje joj sve budi uspomene. Opere odjeću, uči, razgovaramo i to je za mene nešto najljepše. Iako su mi ponudili kćer i zet opciju da sve prodamo i da me presele u Dalmaciju kako bismo bili svi na okupu, kako ću otići sa svojeg imanja, iz sela? Ovdje sve poznajem, ljudi poznaju mene. Ti isti ljudi stali su uz mene kada mi je bilo najteže. Pomagali su. Pokazali su se pravim ljudima u nevolji. To se ne zaboravlja, kaže Mira i dodaje kada će u dom za umirovljenike kada jednoga dana više neće moći brinuti sama o sebi.
Iako se podignula sa dna na kojem je bila kada joj je sin preminuo, kaže kako više nikada neće biti ista osoba. Takav gubitak trajno čovjeka promjeni i nikada više on se ne može vratiti na staro.
"Zaželi jednakost"
- Teško je to objasniti. Svima je teško. Svi članovi moje obitelji trajno su obilježeni takvom tragedijom. Mama mi se razboljela nakon Sašine smrti, brat dobio moždani udar, suprug preminuo… Tužan je prizor kada me moji Dalmatinci posjete pa kada odlaze kući. Auto je već spreman, sve je spakirano, Sara sjedi otraga, a moja Biljana obilazi prostoriju po prostoriju u kući i plače. I samo mi kaže: „mama, šuti“. Moram i zbog nje biti jaka jer znam da joj nije lako, pribrana je i požrtvovna Mira koja danas otvoreno priča o svim nedaćama koje su je snašle i koje su je, neminovno, osnažile kao osobu.
Da je ovakvih priča itekako puno, potvrđuje nam i gerontodomaćica Snježana koja je tijekom našeg kratkog posjeta sredila kuhinju i u tačkama dovezla iz šupe drva kako bi Miri bilo toplo.
Posjećuje šest korisnika, a ima još i sedam zaposlenih kolegica. Njih osam dakle, brine i pomaže o 48 korisnika programa Zaželi jednakost. Općina Velika Pisanica taj program provodi u suradnji sa susjednom Općinom Veliki Grđevac.
Pročelnica u Općini Velika Pisanica Zlata Berkeš poziva sve one koji misle da trebaju pomoć da im se obrate kako bi ih uključili u program čim bude mjesta. Potreba na terenu, svjesna je i sama, itekako ima.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!
Najnovije
LIPE ZA LIPIK
ZASADITE SVOJE STABLO Trideset novih sadnica lipe krasit će pješačku stazu između Lipika i Dobrovca
moj besplatni oglasnik
Izdvajamo nekretnine iz našeg oglasnika: Tri kuće kao prilika za investiciju ili novi dom
čekaju odgovor ministarstva
Mjesec dana od požara u Sokolovcu: "Još uvijek ne znamo na čemu smo, suprug je završio u bolnici..."
besplatni oglasnik
Novo na oglasniku MojPortal.hr: Od luksuznog odmora, preko atraktivnog auta do mobitela...
×
![]()