Željka (18) iz Čazme pobijedila rak limfnih žlijezda: "Samo želim da mi se bolest ne vrati..."
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
ČAZMA – Željka Katalenić 18-godišnja je djevojka iz mjesta Dapci pored Čazme. Naoko sasvim obična mlada osoba pred kojom je cijeli život. No, iza nje je borba za goli život, borba sa zloćudnom bolešću koja je Željki ukrala cijelu jednu godinu dana. Umjesto izlazaka, priprema za maturu i prvih ljubavi, ona je dane provodila u bolnici, na operacijskom stolu i kemoterapijama. Danas je zdrava! No, iako je bolest iza nje, neke ožiljke nemoguće je sakriti. Željka je svoju osobnu priču odlučila podijeliti s nama, a sve kako bi njena borba možda pomogla barem jednom djetetu ili odrasloj osobi pred kojim su najteži dani. Jer njoj se dogodilo upravo to – preko noći je od djeteta postala zrela, odgovorna, odrasla osoba s nadom da je najgore iza nje.
Dug put do dijagnoze
Kako kaže, prve simptome bolesti dobila je sa 16 godina, u zimi. Bilo je to 2021. na 2022. godinu. Bolovi u trbuhu i visoka temperatura doveli su je do bjelovarske bolnice, a uslijedio je i ginekološki pregled. Kontrolirala je šećer u krvi i štitnjaču, a nalazi su pokazali povišene leukocite i CRP kao znak upale. Željka je ujedno osjećala strašan umor.
Tada je bila 2. razred srednje frizerske škole u Ivanić Gradu.
- Temperatura mi se javljala obično jednom tjedno, a u mjesec dana izgubila sam 15-ak kilograma. Doktorica mi je dala dijagnozu infektivne mononukleoze, na što je mama bila sva u suzama pitajući je li to nešto opasno. Potom sam išla infektologu u Bjelovar, svakoga dana sam vadila krv toga tjedna. Nalazi su mi bili svakim danom sve lošiji, unatoč jakom antibiotiku kojeg sam pila. Doktorica me htjela poslati za Zagreb, no najprije sam završila na pedijatriji. Svaki dan sam plakala jer sam htjela kući, prisjeća se Željka vremena u kojem još uvijek nije znala svoju dijagnozu. Dan prije nego što je trebala ići kući, završila je na RTG-u koji je pokazao da ima blagu upalu pluća.
- Otpuštena sam s temperaturom iz bolnice, a nakon tjedan dana došla sam na kontrolu. Iako nalazi nisu bili sjajni, nisu me zadržali. U to vrijeme iz škole sam već izostajala dva mjeseca. To je bilo negdje u svibnju. Mjsecima je trajala ta tortura oko dobivanja dijagnoze. U školu uopće nisam išla od uskrsnih praznika, prisjeća se Željka kojoj je jako nedostajalo druženje s prijateljima.
Saznanje da ima tumor
- Nekako sam uspijevala nadoknađivati gradivo, no dosta mi je bilo zatvorenosti u kući. Odlučila sam se vratiti u školu, no umor je i dalje bio prisutan. Nisam imala snage za ama baš ništa, dan i noć sam mogla prespavati. Tako je došao i zadnji dan škole, a neopisivo sam se veselila ljetu. Borila sam se sa simptomima i uporno željela biti zdrava. No, onda sam jedne večeri uočila kvrgu na desnoj strani vrata. Javila se opet temperatura, nisam dobro čula na desno uho, a ruku nisam mogla skroz dignuti, priča nam Željka i dodaje kako je tada poslana u Zagreb na Institut za tumore.
- U ponedjeljak, 26. lipnja otišla sam u Zagreb, a odmah su mi rekli da će mi napraviti punkciju. Kao jučer se sjećam svoje sobe broj 9. Ušla sam unutra, a na krevetu do prozora bila je curica bez kose. Pomislila sam zašto sam ja uopće tamo. Drugoga dana liječnici su pozvali mamu da se vrati u bolnicu. Meni nitko ništa nije govorio, no nisam bila mala da ne shvatim da se nešto ružno događa. Mama je došla sva uplakana, prisjeća se trenutaka prije operacije Željka koja je tada čula roditelje kako zabrinuto razgovaraju. Nisu znali kako da joj kažu ono najgore, da prognoze nisu najbolje…
Operacija je prošla u najboljem redu, a potom je Željka sama tražila da razgovara s liječnicima. Doznala je tada da ima Hodgkinov limfom, tumor limfnih čvorova te kako ju čeka dugotrajno liječenje i šest ciklusa kemoterapija.
Nakon prve kemoterapije Željki je pozlilo i to toliko jako da ju je hitna vozila najprije za Bjelovar pa potom odmah za Zagreb. Ondje je provela punih mjesec i pol dana. Tri dana provela je na intenzivnoj njezi, pod kisikom tako da te dane Željka ne pamti po najboljem.
Psihološka potpora
Svi su joj nedostajali, umjesto na moru ili negdje s prijateljima, ona je ležala na odjelu i borila se s raznim nuspojavama kemoterapija. No, kao i sve prije i poslije toga, Željka je stoički podnijela.
U školu se vratila tek sljedeće godine oko Uskrsa. Mjesec i pol dana prije kraja srednjoškolskog obrazovanja. Bolest joj je oduzela dobar dio 2. i veći dio 3. razreda srednje škole. Profesori su, kaže Željka, imali suosjećanja i razumijevanja tako da je ispite rješavala naknadno. Svi su joj izašli ususret. S druge strane, povratak među vršnjake, nije najbolje prošao, no i kroz to je hrabro prošla.
- Nisam imala podršku prijatelja. Mislila sam da će biti uz mene, no gotovo nitko nije bio. Inače, u bolnici smo svi imali pravo na razgovore s psihologinjama. One su mi puno pomogle, a tu pomoć koristim i dalje. Nije me sramota. U svemu tome moram reći da mi je jako žao, ako mi se već bolest morala dogoditi, što se nije dogodila ranije. Jer bi svakako upisala medicinsku školu, otkriva nam Željka kojoj je strašno žao što ne može pomagati bolesnoj djeci kao što su medicinske sestre i liječnici pomagali njoj i ostalima koje je zahvatila ta strašna zloćudna bolest.
Da je zdrava, Željki su liječnici rekli prije točno godinu dana, u veljači 2024. godine. Dakle, godinu dana nakon pojave prvih simptoma. Danas od liječenja i dalje ima posljedice i to od, kako pojašnjava, toksične upale pluća koju su izazvale kemoterapije.
Nada u bolje sutra
- Za vrijeme trećeg ciklusa kemoterapija strašno su me boljela koljena. Nisam mogla niti hodati. Bolovi su ostali sve do danas, često me bole kukovi. Bila sam kod ortopeda jer ima dana kada ne mogu iz kreveta. Ultrazvuk je pokazao oštećenja, a vidjet ćemo kako će se to dalje sanirati, priča Željka.
Na kontrole ide svaka četiri mjeseca.
- Svaki put mi je sve teže i teže. U prsima me nešto steže i nenormalno se bojim povratka bolesti, kroz suze nam priznaje Željka kojoj je potrebno vrijeme kako bi ojačala te fizički, ali što je još važnije, psihički ozdravila od svega kroz što je prošla.
U svemu joj je najveća podrška njena obitelj, roditelji i dvije sestre. A kroz liječenje uz nju je bio i dečko.
- Svima je bilo teško, a nije lako niti danas. Nekada se ne mogu kontrolirati, a onda mi moji doma kažu da se ne smijem toliko živcirati jer i to utječe na zdravlje, kaže Željka koja je u bolnici upoznala i malenog Nou Matina iz Daruvarskog Brestovca koji je poput nje, mnoge mjesece proveo na bolničkom odjelu. Sve su to prijateljstva za cijeli život.
Ono čemu se Željka najviše nada jest da će se njeno zdravstveno stanje toliko poboljšati da može normalno stajati i raditi posao za koji je završila školu.
- Onda će možda biti sve u najboljem redu, zaključuje svoju priču ova hrabra mlada žena. Mi joj poručujemo da smo sigurni u to jer ništa manje nije zaslužila.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!