Zajedno se školovale, radile 42 godine i sad idu u mirovinu. One su ponos bjelovarskog rodilišta
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
BJELOVAR – Zajedno su išle u školu, zajedno rade 42 godine na istom odjelu, zajedno odlaze u mirovinu. Ankica i Marija iz Bjelovara toliko se dobro poznaju da su riječi kada su na poslu - potpuno suvišne. Pogled govori sve! One su primalje u bjelovarskom rodilištu. Nakon njihovog odlaska iz Opće bolnice Bjelovar, naslijedit će ih mlade primalje, a mnoge Bjelovarčanke samo se nadaju da će i buduće rodilje imati sreće te da će posao dobiti primalje koje prvenstveno svoj posao vole i žive s njim 24 sata u danu... Kao što je to u slučaju Ankice i Marije. Ovo je priča o njima, ali i o svim primaljama koje rade ovaj požrtvovan posao.
Smjena generacija
U Općoj bolnici Bjelovar, na Odjelu za ginekologiju i opstetriciju, dolazi do tzv. smjene generacija. Naime, dvije primalje koje rade u rađaoni već su otišle u mirovinu, jedna odlazi krajem godine, a dvije, Ankica i Marija u narednoj godini. Iz tog razloga Opća bolnica Bjelovar krajem kolovoza raspisala je natječaj za četiri primalje i jednu prvostupnicu primaljstva. Na raspisani natječaj javile su im se, potvrdili su nam iz Opće bolnice, tri primalje od kojih je jedna imala nepotpunu dokumentaciju te jedna prvostupnica primaljstva.
Budući da u samoj rađaoni radi ukupno 10 primalja i više je nego izvjesno da ih nedostaje.
Provjerili smo stoga o kakvom je točno zanimanju riječ, kakve prednosti i lijepe strane ima među prvima dočekati novi život. No, doznajemo i kako se primalje nose s onim manje lijepim ishodima, razmišljaju li o svom poslu kod kuće, mogu li odvojiti privatni život od poslovnog te što bi poručile mladim kolegicama. Na sva ova pitanja odgovore smo potražili od dviju žena koje su se zajedno školovale, koje zajedno više od četiri desetljeća rade u bjelovarskoj rađaoni i koje se sada, i više nego zasluženo, zajedno spremaju za odlazak u mirovinu. One su Ankica Filipan i Marija Novak, a složile su se odmah na početku našeg razgovora, kako su dočekale više novorođenčadi u svojim rukama nego što broji neka od većih škola u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji.
- Uskoro ću navršiti 61 godinu, a u mirovinu ću, nadam se, sljedeće godine s punih 42 godine radnog staža. Od toga, 80 posto odradila sam baš u rađaoni kao primalja. Bjelovarsko rodilište prvo mi je i jedino radno mjesto, a zanimljivo je reći kako smo mi zapravo generacija koja je školovana za ovo rodilište. Davne 1977. godine otvoren je prvi razred primalja. Dvije godine je trajala opća srednja škola, a treću se išlo za smjer primalja. Otvarala se nova bolnica i novo rodilište, tako da su se tri generacije školovale baš za ovo rodilište, prisjeća se Ankica Filipan i dodaje kako su Marija i ona bile prva generacija.
Prvo i posljednje radno mjesto
Baš iz te generacije, najviše je primalja započelo raditi u bjelovarskom rodilištu.
- Uvijek sam kao dijete slušala lijepe riječi o primaljama. To je najljepše zanimanje koje može biti. Dolazi novi život na svijet, a ti u tome pripomažeš i dijeliš tu radost s roditeljima i s cijelom obitelji. Tako da je odluka što želim u životu biti, bila veoma laka. Najveća radost je kada čujemo plač djeteta, kada vidimo da je ono lijepo i ružičasto i da je majka dobro. Nema veće radosti za nas, priča nam Marija Novak i dodaje kako život, nažalost, donese i neke ne tako lijepe završetke.
- Uvijek se teško nositi s time. Kada se porod događa, ne stignemo razmišljati već radimo sve što je u našoj moći da ishod bude povoljan. Ako ne ispadne tako, o tim obiteljima razmišljamo i kod svoje kuće. Ja se uvijek trudim odvojiti posao od svojeg privatnog života, i to mi polazi za rukom kada je sve u redu. Međutim, ako se nešto loše dogodi, o tome razmišljam i doma, nerijetko nazovem, pitam kako je majka. To je ljudski i neodvojivo, iskrena je Ankica.
S njom se slaže i Marija koja je također u svom dugačkom radnom stažu imala i onih, nimalo lijepih završetaka poroda.
- Najteže je prestati razmišljati zašto se to dogodilo, što je pošlo po zlu. Čekamo nalaz obdukcije, tužni smo. Razmišljamo kako su roditelji podnijeli gubitak, a najteže je kada se s njima sretnem negdje u gradu. Tada im nemam što reći, oboje samo slegnemo ramenima, a tuga je golema, priča nam Marija i pojašnjava da je novije vrijeme ipak donijelo mnoge pogodnosti za rodilje, ali i primalje. Za razliku od prvih godina njihova rada, danas ipak postoje moderni medicinski aparati poput ultrazvuka, CTG-a i sličnih uređaja koji svima olakšavaju posao.
Rajski plin i epiduralna anestezija
- Danas je zaista lakše jer imamo više mogućnosti. Porod se vodi aktivno, žene šetaju po odjelu, imaju na raspolaganju pilates lopte, zatim dušični oksidul, poznatiji pod nazivom rajski plin koji smanjuje bol, otklanja strah, a može i ubrzati porod, pojašnjava Ankica dok Marija otkriva i dobru vijest da se sve više uvodi i epiduralna anestezija koja je dosad bila onemogućena većini žena zbog premalo anesteziologa.
- Nadam se da će nam to zaživjeti jer je epiduralna anestezija velika pomoć ženama kod dugotrajnijih poroda. Ima par mjeseci tome, sjećam se kako sam došla ujutro na posao, žena je već bila u pripremi. Oko 8 sati anesteziolog joj je dao epiduralnu anesteziju i porod je krenuo. Bila je prvorotkinja i rodila je oko 15 i 30 sati i to veoma veliko dijete koje je imalo više od 4 kilograma. Predivno iskustvo, ja sam bila oduševljena kako je sve odradila, a ona je bila presretna jer je imala porod bez boli, priča nam Marija Novak i dodaje kako je u procesu poroda najvažnije da žena surađuje i sluša sve što joj se govori.
- Najvažnije je suradnja rodilje. Ona mora slušati kako bi joj bilo lakše i kako bi sve što prije završilo. To je važno i kod trudova, a naročito kada dođe do samog kraja poroda. Ja uvijek kažem da je žena motor broj jedan i da najveći dio mora sama odraditi. Mi smo tu da pripomognemo, no ona je glavna, pojašnjava Novak koja razumije da su žene uplašene i da se katkad izgube u svemu tome. Stoga u njihovoj rađaoni nema vikanja, kažu nam obje složno.
Anegdote koje se pamte
Kao i u svakom poslu, tako i u primaljstvu ima anegdota koje će naše sugovornice zasigurno pamtiti do kraja života. Jedna od njih svakako je i kada je primalja Marija bila u pratnji u rađaoni svojoj snahi Martini koja je rađala prvo dijete, odnosno prvog Marijinog unuka. Pogađate, snahu je porađala upravo Marijina dugogodišnja kolegica Ankica, naša sugovornica.
- Najljepša iskustva svakako su kada nam u rađaonu dolaze snahe ili kćeri. Tako je i Marija 2010. godine došla u rađaonu kao potpora svojoj snahi. Možete si zamisliti kako je to izgledalo, sva je treperila, pa čak i plakala u jednome trenutku jer je porod dugo trajao, prisjeća se Ankica.
Marija pak dodaje kako snaha nije imala trudove već joj je pukao vodenjak. Prisjeća se kako su došle oko 3 ujutro u bolnicu. Do 7 sati snaha je šetala po odjelu i tada je sve krenulo uz pomoć dripa.
- Sve je išlo veoma sporo, već sam počela gubiti živce, strah me preuzeo. Iako sam imala potpuno povjerenje u svoju kolegicu koju znam još iz škole, nije bilo lako. Nas dvije se toliko dobro znamo da ja razumijem svaki njezin pokret i pogled, misao. Mi ne pričamo kada smo u smjeni i kada se žena porađa, dovoljno je da se samo pogledamo, već znamo koja što treba raditi. No, kada je moja snaha bila na stolu, sve je nekako bilo drugačije jer sve gledaš veoma osobno. Sam čin poroda nisam bila u sali, nisam to mogla podnijeti, već sam izašla u hodnik. Marko se naposljetku rodio u 14 sati i 2 minute. Sjećam se kako sam sinu i suprugu javila da se dijete rodilo i da je sve prošlo dobro, a kada su me pitali što smo dobili, djevojčicu ili dječaka, vjerujte mi, od uzbuđenja nisam znala reći. Bilo mi je samo bitno da su obje dobro - snaha i dijete, prisjeća se Marija i dodaje kako je ovoga ljeta ponovno bila pratnja na porodu svojoj snahi. Ovoga puta stigla im je djevojčica Mara, Marijino peto unuče.
- Iako bismo mi smjele poroditi svoju kćer ili snahu, uvijek je bolje to prepustiti kolegici. Jer kada je riječ o članu tvoje obitelji, teško je ostati objektivan, sve nekako proživljavamo osobno, a za vođenje poroda to nije dobro, pojašnjava nam Ankica i odaje kako je jednu kolegicu primalju kojoj se porađala kćerka, liječnik zamolio da izađe van i pričeka da sve završi.
Muževi ponekad kolabiraju
Kada se već govori o pratnjama, zanimalo nas je i kakva iskustva imaju naše sugovornice s muževima koji odluče biti podrška ženama na porodu.
- Imala sam takvo iskustvo da su u mojim smjenama muževi u pratnji zaista bili super. Oni su velika podrška ženama i sve je super funkcioniralo do možda pred tri mjeseca. Došao nam je jedan čovjek koji je izrazio želju da bude pratnja supruzi, pitali smo ga hoće li moći, a on je kao od šale rekao da nema sumnje u to. No, čim je vidio krv, pao nam je, doslovno se srušio. U tim smo trenucima imali više posla s njima nego s rodiljom. Dovukle smo ga do ležaja gdje je ležao pola sata, pa mu je opet pozlilo, pa je bio na zraku na balkonu, tako da to iskustvo nije nikome bilo ugodno. Srećom, puno je više ovih drugih, pozitivnih slučajeva. I dobro da je tako jer su nam žene većinom opuštenije i smirenije kada su uz njih muževi, priča Marija.
Ankica pak dodaje kako imaju kolegu koji je cijeli život u medicinskom poslu, a koji nije mogao podnijeti porod svoje supruge.
- Dvaput je bio i dvaput je kolabirao. Jednostavno, uz najbolji trud, ne može to svatko i to treba razumjeti. Jer kada su u pitanju članovi naše obitelji, sve se mijenja, i mi smo ipak samo ljudi, kaže Ankica koja je i također bila pratnja na porodu i to svojoj kćerki koja je rodila djevojčicu.
- Lijepo je kada nas se žene sjećaju s ranijih poroda, a sada nam polako u rađaonu dolaze naša djeca, bake smo. Posebno je emotivno kada dolaze roditi žene koje smo mi dočekale na svijet, odnosno mi smo porađale njihove majke, ističe Ankica kojoj je žao što nemaju evidenciju koliko su žena u svojih 42 godine rada porodile.
- Baš mi je nedavno jedna žena koja je došla na kontrolu na odjel prišla i kazala mi kako sam ja porađala njezinu majku dok je bila trudna s njom. Ima ih petero djece i za svako dijete majka se sjeća koja je babica bila na porodu. To je nešto prekrasno, najljepše priznanje za naš rad, priča Marija.
Noćne smjene i blagdani na poslu
Pitale smo ove dvije žene hoće li im biti teško nakon više od četiri desetljeća zatvoriti vrata odjela i otići u mirovinu.
- Teško pitanje. Puno je to vremena, praznika, noćnih smjena, uspomena. No, opet, mislim da nam neće biti toliko teško jer treba priznati da ipak imamo određene godine. Sve nam teže pada raditi noćne smjene, toliko sati provesti na nogama, i opet se posvetiti kod kuće članovima obitelji, priznaju nam složno Ankica i Marija koje ujedno kažu da je za potpunu obuku i samostalno vođenje poroda potrebno i do nekoliko godina rada i iskustva.
- Kod nas žene nisu kao na trci, svakoj se želimo posvetiti i jako smo tužne ako u jednome trenutku imamo više poroda jer s tim ženama ne možemo biti koliko bismo htjele i koliko smo naviknule, kažu nam primalje koje su prezadovoljne kolektivom u kojem rade.
Isto tako, odaju nam naposljetku, za svaku svoju rodilju provjere na odjelu kako je, kada ide kući, je li sve u redu s bebom… Takvo što, složit će se ponajprije žene koje su postale majke, mogu samo one primalje koje svoj posao žive. A naše sugovornice svakako to jesu.
Potvrđuje to čitav niz komentara zadovoljnih majki koje su kućama iz bjelovarskog rodilišta otišle prepune pozitivnih dojmova, s najdražim smotuljcima u naručju. No, o požrtvovnosti primalja potvrđuju i one majke koje su nažalost, nakon poroda kući otišle bez svojeg djeteta. Jedna od njih je i Lana Ojvan.
Iskustva rodilja
- Meni je primalja Marija Novak bila na sva tri poroda. Jedna PREDIVNA žena! Na drugom porodu koji je bio prebolan jer sam rodila mrtvorođenče, Marija mi je bila ogromna podrška, ljubila me u glavu kao da sam joj rođena kćer, tješila, hrabrila. Zahvalna sam joj do neba. Prvog sina Nou sam rodila 2016. godine. Zatim smo očekivali curicu Ernu u ožujku 2019. godine, ali bebi je srce stalo i rodila sam mrtvorođenče 9. siječnja. Velika podrška bila mi je upravo primalja Marija koja mi je tada rekla „vidjet ćemo se mi opet“. Tako je i bilo. U kolovozu 2021. opet smo se srele u rađaoni, a na svijet je tada došla naša Nea, kaže nam Lana Ojvan.
Iljana Đukanović također iz bjelovarskog rodilišta nosi samo najljepše uspomene.
- Na mom porodu je bila gospođa Marija Novak, puna osjećaja i razumijevanja za ono što se tamo u tim trenucima prolazi. Dobila sam odgovor na svako pitanje, neizmjernu podršku i pažnju. Ta gospođa je u punom smislu primalja i osjetila sam da živi svoj poziv. Toliko je bila blaga i suosjećajna da sam u nekim trenucima imala osjećaj kao da je moja mama tu negdje. Također, za cijelu ekipu rađaone osobno imam samo riječi hvale, svi su iznimno profesionalni i ugodni, kaže Ilijana.
Na kraju dodajmo kako su i sve ostale bjelovarske primalje zaradile velik broj pohvala i zahvala bjelovarskih majki koje iskustvo u bjelovarskom rodilištu ne bih mijenjale ni zašto na svijetu. Mnoge tvrde kako su im te žene u najranjivijim trenucima u životu bile kao majke te su im kao takve, iskustvo poroda pretvorile u predivnu uspomenu za cijeli život.