Voditelj OSIT-ovaca Mario Blaha: "U početku su nas gledali čudno, a sad nas grle čim nas vide"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Povede li se među Bjelovarčanima razgovor o Udruzi osoba s intelektualnim teškoćama Bjelovar ili općenito o problemima osoba teškoćama, nemoguće je ne spomenuti Maria Blahu, tamošnjeg voditelja i tajnika. U posljednjih sedam godina on je postao zaštitno lice bjelovarske Udruge OSIT, iako sve do 2017. nije ni znao da takva udruga u Bjelovaru uopće postoji. U Ivanovčanskoj 4 našao se sasvim slučajno.
- Po zanimanju sam kineziolog, no nakon studija nisam uspio pronaći posao u struci. Radio sam u komercijalnom sektoru, a kad je tvrtka u kojoj sam bio zaposlen zatvorila poslovnicu u Bjelovaru, kolege i ja smo ostali bez posla. Tada mi se ukazala prilika da odradim staž kao nastavnik u IV. OŠ Bjelovar, a nakon toga sam godinu dana proveo kao asistent u nastavi jednom učeniku – priča Mario.
Nakon toga se opet našao u situaciji da traži posao, pri čemu je „naletio“ na oglas bjelovarske Udruge OSIT koja je tražila suradnika na jednom europskom projektu.
Ljubav na prvi pogled
- Te 2017. godine nisam imao pojma da Bjelovar ima takvu udrugu. Osim što sam kratko u Zagrebu vodio školu plivanja za osobe s teškoćama, nisam imao nikakvog iskustva s osobama s invaliditetom. I danas pamtim dan kad sam došao na razgovor za ovaj posao. Bio je tmuran i siv i nisam bio baš optimističan. Dok sam sjedio na kauču i čekao da me pozovu na razgovor, počeli su mi prilaziti članovi udruge i za pet minuta smo bili najbolji prijatelji. Znao sam da je to to – kaže Mario.
Posao je dobio, a među članove udruge i kolektiv savršeno se uklopio. Nakon što je bivši voditelj Ivan Škrilac otišao u mirovinu, kolege su mu predložile da preuzme njegov posao, što je i učinio. Od prvoga dana u udruzi vodi se, kaže, jednom mišlju.
- Kad sam preuzimao vođenje udruge rekao sam roditeljima naših članova kako je moj cilj da oni mogu sve što mogu i moja djeca. Drugim riječima, da mogu najnormalnije otići u kafić na kavu, u kazalište, na tržnicu… I to smo odmah počeli raditi, zajednički – prisjeća se naš sugovornik.
Podrška zajednice
Priznaje kako je na samim počecima bilo onih koji su ih gledali ispod oka i pitali se što osobe s intelektualnim teškoćama imaju raditi na terasi ugostiteljskog objekta ili u knjižnici, no Bjelovarčani su se jako brzo navikli na uvijek veselu ekipu iz Ivanovčanske i danas se više nitko ne čudi kad ih vidi na ulici.
- Štoviše, sada nam ljudi mašu kad nas vide, grle se s našim korisnicima. Zaista smo posvuda dobrodošli – u knjižnici, muzeju, kafićima, gradskim tvrtkama koje nas podržavaju. Našim članovima to jako puno znači – kaže Mario.
Takvim pristupom Mario i njegovi kolege, a prvenstveno sami korisnici educiraju svoje građane, a kreću od djece i mladih koji su u njihovoj udruzi uvijek dragi gosti. No, i korisnici odlaze u škole, ne ustručavajući se pritom potpuno ogoliti pred drugima. To je na posebno dirljiv način ilustriralo predavanje „Drugo lice Ivice“ koje su članovi održali učenicima Ekonomske i birotehničke škole Bjelovar.
Drugo lice Ivice
- Ivica je naš član i korisnik poludnevnog boravka koji zna zadržavati ispred srednjoškolskog centra. Prije je povremeno znao dobacivati svašta učenicima, a mnogi od njih odgovarali su uvredama na dobacivanja, rugali mu se, pa čak i fizički prijetili. Zato smo u školi odlučili održati malu prezentaciju onoga što Ivica zapravo jest – priča Mario.
Kroz razgovor i fotografije učenici su tako imali priliku upoznati Ivicu koji u Udruzi sudjeluje u radionicama, pomaže prijateljima, radi u povrtnjaku, kuhinji. Drugim riječima, vidjeli su ga u potpuno drugačijem svjetlu, u kakvom zdravi ljudi najčešće nemaju prilike vidjeti osobe s intelektualnim teškoćama.
-Bili su iznenađeni onime što smo im pokazali i od tada se stav prema Ivici promijenio, više ga nitko ne gnjavi dok stoji ispred škole – kaže Mario.
U udruzi OSIT posebno su ponosni i na projekt „Ne tražim sažaljenje, tražim priliku“, koji su proveli uz potporu Vladina ureda za udruge i Hrvatske udruge za odnose s javnošću, ali i brojnih poduzeća i ustanova na bjelovarskom području koje su na jedan dan odlučile dati posao korisnicima udruge.
Zapošljavanje članova
- Radili su u knjižnici, kafićima, marketinškoj agenciji, u konjičkom klubu. Oduševljeni su bili i oni i njihovi poslodavci, a zahvaljujući tom projektu, o kojem svjedoči i desetak spotova, istaknuo se naš član Emanuel Štajcer koji je kasnije sudjelovao na međunarodnom kulinarskom natjecanju za osobe s invaliditetom „Amorova žlica“ te za nagradu bio na prijemu kod pape Franje u Vatikanu – kaže naš sugovornik, dodajući kako se nakon provedbe spomenutog projekta dvoje članova udruge uspjelo zaposliti na duže razdoblje.
Čim završe s jednom projektom, u udruzi kreću s novim, a za većinu sredstva osiguravaju putem različitih natječaja i javnih poziva. O tome brine upravo Mario koji se posljednjih godina dobro „ispraksirao“ u pisanju projekata.
- Naša je udruga, još dok ju je vodio kolega Ivan, 2005. bila među prvim udrugama u Hrvatskoj koja je od resornog ministarstva ostvarila sredstva za provođenje poludnevnog boravka. Od tada, ta se usluga u udruzi provodi kontinuirano, a ove godine ušli smo u sustav i za tu si namjenu osigurali stalni izvor prihoda, što znači da nećemo morati svake godine iznova pisati projekt – kaže Mario.
Novi prostor
Stalni izvor prihoda u visini od čak 150 tisuća eura u iduće tri godine osigurali su i od Zaklade za razvoj civilnog društva s kojom također godinama uspješno surađuju. Tu su i brojni drugi manji projekti putem kojih osiguravaju sredstva za provedbu projekata i normalno funkcioniranje. Za svoj su rad dobili i brojna priznanja, uključujući i Zlatnu plaketu „Grb Grada Bjelovara“.
- Nadamo se da ćemo uskoro dobiti i novi prostor jer čitavo ovo vrijeme djelujemo u prostorijama Caritasa, zbog čega nismo u mogućnosti ulagati u opremanje. Osim toga, ovdje nam je zaista tijesno, a i prostor ne udovoljava zahtjevima iz novog Pravilnika kojim se regulira rad udruga poput naše. Grad Bjelovar nam je obećao u pronalasku rješenja i zaista se nadamo da će ispuniti svoje obećanje – kaže naš sugovornik.
U novom, većem prostoru, bit će i više mogućnosti za dodatne projekte, pa i za pokojeg novog korisnika. Jer, potrebe za tim itekako ima.
-U posljednjih nekoliko godina otvorili smo se i izašli u svijet, među ljude, koji su upoznatis našim radom. Znaju nam dolaziti roditelji u poodmakloj dobi koji imaju djecu s intelektualnim teškoćama u dobi od 40 i više godina i pitati nas mogu li dolaziti u udrugu. No nažalost, u ovom prostoru nemamo mjesta za sve njih – kaže Mario.
Dodaje kako mu je velika želja u novom prostoru urediti i stambene jedinice u kojima će korisnici moći živjeti.
Stambene jedinice
- Nakon što im umru roditelji i za njih se više nema tko brinuti, osobe s intelektualnim teškoćama su prepuštene sustavu koji je preopterećen. To znači da će Centar za socijalni rad nekoga iz Bjelovara u takvoj situaciji uputiti u prvi dom u kojem se oslobodi mjesto, a to može biti Dubrovnik ili bilo koji drugi grad u Hrvatskoj. To je za te ljude dodatna trauma. S druge strane, kad bismo imali organizirano stanovanje u našoj udruzi, za njih bi bilo prirodno da ostanu ovdje. Na kraju krajeva, udruga je njima drugi dom – kaže Mario.
Baš kao i njemu. Mjesto za koje do prije sedam godina nikad nije ni čuo, za Maria Blahu danas je kutak bez kojeg više ne može zamisliti svoju svakodnevicu.
- To su moji ljudi, ja sve njih znam u dušu. Svaki dan kombijem odlazim po njih i dovozim ih ovamo, a onda ih vraćam kući. Točno znam u kakvim su odnosima s roditeljima, kako su raspoloženi toga dana, što ih muči, a što raduje i veseli. A uvijek ih nešto raduje i veseli pa kad dođu takvi pred vas, i vama poprave dan – priča Mario.
Posebne potrebe
Priznaje kako svoj posao danas ne bi mijenjao ni za jedan drugi, a vrijeme provedeno s članovima udruge doživljava kao blagoslov i dar.
- To vrijeme promjeni čovjeka, natjera ga da razmisli o onome što je važno u životu i nauči ga da se raduje se sitnicama. Znate ono kad dođete u svatove pa se svi srame odmah ustati zaplesati, treba im koja čašica da se ohrabre. E, toga kod moje supruge i mene više nema. Mi u svatovima plešemo prvi jer je život prekratak da bismo sjedili za stolom. To sam naučio ovdje, od svojih prijatelja. I ne volim kad ih netko naziva osobama s posebnim potrebama. Odat ću vam tajnu - svi mi ostali smo osobe s posebnim potrebama, a ne oni – zaključuje naš sugovornik.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!