Vlatka i Dubravko iz Pakraca presretni sa šestero djece: "Sanjala sam da ću ih imati pet, ali..."
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Svjesni smo da su vremena teška i izazovna, da nikome nije lako, ali smo jednako tako sigurni da je svako vrijeme dobro za novi život, za rođenje djece i za formiranje obitelji.
Tako razmišljaju Vlatka i Dubravko Kotorac koji su nedavno u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pakracu krstili djevojčicu Agatu, njihovo šesto dijete, a koju je krstio požeški biskup mons. dr. Antun Škvorčević.
Najstarija u obitelji je djevojčica Vita koja ima 11 godina, ide u 5. razred osnovne škole i voli pjevanje. Bartol je tri godine mlađi, ide u 2. razred i osim s bratom i sestrama, najviše se druži s nogometnom loptom. Godinu dana mlađi od njega je Faust koji će krenuti u školu na jesen, Beata ima pet godina, Judita tri, a već spomenuta slavljenica Agata će tek napuniti pet mjeseci.
Pakrac idealan za obiteljski život
Ugostili su me u prekrasnoj kući u Držićevoj ulici u Pakracu, s čijeg balkona puca pogled doslovno na cijeli Pakrac. Ulica nije jako prometna pa djeca imaju mir i jednako tako prekrasno dvorište u kojem provode najviše vremena.
– Kada sam se doselila bilo mi je teško naviknuti se na novu sredinu, nove ljude, ali sada mi je ovdje prekrasno. Mislim da je Pakrac grad idealan za obiteljski život jer je miran, priroda je čista, puno je zelenila, nema prevelikih gužvi, a na dohvat ruke nam je skoro sve što nam je potrebno, objašnjava Vlatka, djevojački Vuković, koja je većinu života proživjela u mjestu Nova Bukovica kod Slatine. Sve dok u njen život 2009. godine nije ušao Dubravko Kotorac.
Upoznali su se u Crkvi koja ih je spojila i u bitnoj mjeri odredila njihov zajednički život.
Dubravko je već gotovo 35 godina aktivan u radu pakračke župe Uznesenja Blažene Djevice Marije i to kroz župni band duhovne glazbe "Vita Nova", a jedan je od inicijatora i organizatora festivala duhovne glazbe "Hodočašće u došašće" koji je prvi put u Pakracu organiziran 1998.
U Sopju je 2009. bio na mladoj misi vlč. Željka Benkovića koji je te godine, kao đakon službovao u Pakracu. Ondje je upoznao župnika iz Nove Bukovice koji je "Vita Novu" pozvao da gostuje u njihovom mjestu. Tako je i bilo i u listopadu 2009. Dubravko i Vlatka u se upoznali. Dva mjeseca kasnije crkveni zbor mladih "Mirjam" iz Nove Bukovice je nastupio na festivalu u Pakracu i tada je započela njihova veza koja će tijekom 14 godina formirati prekrasnu, mnogobrojnu obitelj.
Božji plan
- Kada pogledam unazad na sve što mi se događalo i kako mi se događalo, sve je to bio Božji plan, sve je to s vremenom sjedalo na svoje mjesto i slagalo se kako bi se posložilo ovako kako je danas, kaže 48-godišnji Dubravko i nastavlja:
- S 35 godina sam još bio bez cure, neoženjen. Cijeli život sam bio aktivan u radu župe pa sam čak ponekad razmišljao i o duhovnom zvanju, da postanem svećenik, ali život je imao druge planove. Vlatka i ja smo se vjenčali 2011. godine i evo, danas imamo šestero djece, kaže Dubravko. Po struci je građevinski tehničar i radi u projektnom uredu iz Velike koji ima ispostavu u Pakracu, dok je Vlatka odgojiteljica u dječjem vrtiću i već sedam godina je na porodiljnom dopustu. Ona je 13 godina mlađa od Dubravka i ponosno ističe da je oduvijek željela imati puno djece.
- Oduvijek sam jako voljela djecu i stalno sam govorila da želim imati barem petero djece, a evo, Bogu hvala, već ih je šest i na neki način ispunio mi se moj san i to je nešto prekrasno, kaže Vlatka.
Ne krije da ih ljudi često ispituju je li to sad to što se tiče broja djece?
– Tako su pitali i kada se rodila Judita: "Peto dijete?". Odgovorili smo da na to pitanje mi ne znamo odgovor, da sve stavljamo u Božje ruke i da ćemo se veseliti kako god bude. Isto odgovaramo i sada, kaže Vlatka, a Dubravko se nadovezuje:
– Znaju me pitati zar nismo čuli za kontracepciju? Jedna kolegica je nedavno po pitanju broja djece komentirala: "Je l' sad dosta?". Odgovorio sam joj protupitanjem: "Kako mi uopće znamo kada je dosta?"
Ljudi su si danas uzeli ulogu gospodara života pa tako ljudi određuju je li dovoljno jedno, dvoje, troje djece. Ja se pitam gdje je ta mjera i tko je može i smije odrediti? Mislim da ne bi trebali mi biti ti koji ju određuju, na nama je da budemo spremni. S tim da naglašavam da mi nikako nismo bolja obitelji niti bolji ljudi zato što imamo šestero djece. I mi imamo svojih briga i problema, svojih kriza, ali nastojimo živjeti u vjeri, po tim smjernicama i uputama. Ne postoji život bez križeva i padova, a mi nastojimo padati što rjeđe, a kada padnemo, ustati što brže.
Život jedini izbor
Iako živimo u društvu koje sve intenzivnije popularizira i propagira pobačaj, odnosno "pravo na izbor žene", Vlatka tu nema nikakvih dvojbi.
– Imam pravo reći svoje mišljenje i naravno da ja nikad nisam imala dvojbu jer je moja odluka uvijek bila život. Mi općenito i dalje život premalo promatramo kao nešto čudesno, nešto vrijedno i neponovljivo. A nažalost život se danas toliko obezvrjeđuje i banalizira. Svjesna sam da oni koji zagovaraju pobačaj ne mogu shvatiti što je u mojoj glavi da imam šestero djece, isto tako ni ja ne mogu shvatiti što je to u njihovoj glavi da su spremni oduzeti jedan život koji je, ponavljam, čudesan, vrijedan i neponovljiv. Teško mi je shvatiti da netko može odoljeti ovakvom malenom biću, tvrdi Vlatka.
Život u obitelji Kotorac je vrlo intenzivan, Vlatko i Dubravko kažu da su potpuno podređeni obitelji i praktički nemaju vremena za sebe. Kasno se ide spavati, rano se budi, a i društveni život je vrlo skroman. Svaki dan je borba i izazov, posebno stoga što je za odgoj šestero djece potrebno jako puno energije i živaca.
Vlatka i Dubravko djeluju da se s time nose uspješno i bez prevelikog napora.
– Idemo iz dana u dan i uopće o tome ne razmišljamo previše. Ali bude naporno i zahtjevno, ne bi vjerovali. Svaki dan je izazovan, ali smatram da je to normalno, to je život i to treba tako i prihvatiti. Zahtjevno nam je onoliko koliko treba da ostanemo ponizni i lijepo toliko da budemo zahvalni i sretni. Ja to gledam na način da mi sada tek sijemo, a plodovi će doći s godinama i vjerujem da ćemo onda u potpunosti moći uživati u njima, kaže Vlatka.
Tu su i neke svakodnevne specifičnosti i zanimljivosti brojne obitelji poput činjenice da se više ne mogu voziti u jednom autu ili da moraju mijenjati lonce i posuđe koje im postaje premalo, čekanje na red u kupaonici, ispred ulaza je puno obuće...
Temelj kršćanski odgoj
Posebno su posvećeni balansiranju između izazova današnjice, moderne tehnologije, društvenih mreža i opasnosti koje se kroz zabavu serviraju djeci i mladima. Ističu da puno pažnje posvećuju odgoju djece, od najranijih dana nastoje im usaditi osjećaje ljubavi, brižnosti, zajedništva i međusobne povezanost, posebno pomaganja jedno drugom i dijeljenja.
– Temelj naše obitelji je kršćanski odgoj. I Dubravko i ja smo od malena odgajani u vjeri i živjeli smo svoj vjerski život i sada nam je cilj i svrha to kvalitetno prenijeti i na našu djecu.
U tom smislu nastoje što češće zajednički sjesti za stol uz obrok pa su tako za stol primili i mene. Prije nego što smo uživali u domaćim delicijama, obavezna je bila molitva zahvalnosti.
- Kao ljudi, općenito smo premalo zahvalni na svemu što imamo. Zato djecu učimo i pokazujemo im primjere kako neka djeca u svijetu žive teško, u gladi i siromaštvu i na taj način kod njih razvijamo osjećaj zahvalnosti i skromnosti, kaže Dudo.
Doselili i Vlatkini roditelji
Vlatkina sestra Marija ima troje djece, a četvrto je "na putu". Time se posebno ponosi Vlatkin tata Ivan koji je sa suprugom Katicom početkom ove godine i službeno preselio iz Nove Bukovice u Pakrac, kako bi pomogli u podizanju djece, ali i kako bi bili bliže unučadi.
– Imao sam jednu sestru koja je umrla ove godine u veljači i to me jako pogodilo. S druge strane, sva ta naša unučad su na neki način lijek i nema veće sreće nego s njima provoditi vrijeme, kaže dida Ivan koji je navratio na kavu, u pauzi popravka kosilice.
Dubravkovi roditelji Zdenka i Josip više ne mogu toliko pomagati obzirom da su bolesni pa Dubravko i Vlatka, zajedno s bratom Dadom i o njima vode brigu.
– I djeca imaju taj osjećaj brige pa svakodnevno odu do dide i bake samo malo popričati s njima, da ih vide i odmah im bude lakše, kaže Vlatka.
Dubravko dodaje kako je ponosan na činjenicu da tri generacije Kotoraca ipak žive u istoj kući, baš onako kako je prije živjela većina obitelji, a što je u današnjem načinu života postala rijetkost.
– To nas isto tako uči popustljivosti, kompromisu i dogovoru kaže Dudo koji ima brata Danijela – Dadu koji je trenutno neoženjen.
Naš razgovor je uskoro probudio Agatu koja je odmah postala centar pažnje. Najprije roditelja u čijim se rukama izmjenjivala, a onda i najstarije Vite koja ju je preuzela, ali i ostale braće i sestara koji su se oko Agate brižno vrzmali i pokušavali joj izmamiti osmjeh. Roditelji kažu da djeca aktivno pomažu u kupanju, hranjenju, čuvanju, uspavljivanju, ali i u ostalim primjerenim kućanskim zadacima i obavezama.
Kršćanska, hrvatska, povijesna imena
Agata je ime dobila po svetoj Agati, kršćanskoj svetici i mučenici sa Sicilije, a i ostala djeca su dobila kršćanska, hrvatska, povijesna imena.
Beata se također zove po katoličkoj blaženici, Judita je ime dobila u čast prvom epu hrvatske književnosti koji je na hrvatskom jeziku spjevao Marko Marulić. Bartol je ime dobio po imenjaku Kašiću, katoličkom svećeniku, a Fast po Faustu Vrančiću, hrvatskom biskupu, jezikoslovcu i izumitelju. Na kraju, Vita je ime dobila u čast grupe "Vita Nova" koja je u mnogome odredila Dubravkov ali i Vlatkin život. U toj grupi su svojevremeno i zajedno nastupali, a Dubravko i danas vodi ovaj band duhovne glazbe koji djeluje u sklopu pakračke župe.
Zamjena imena
Priznaju Vlatka i Dubravko da se u svoj toj gužvi zna dogoditi da zamjene imena djece ili da se ne mogu sjetiti točnog imena.
– Neki dan tako gledam u Beatu, a kažem: "Judita, 'ajde mi donesi to i to". I one krenu obje pa se posvađaju i viču jedna na drugu: "Meni je mama rekla da donesem!", priča Vlatka uz smijeh.
Puno djece znači puno kumova pa Dudo u šali kaže da za Agatino krštenje nisu radili "veliku" feštu nego samo druženje s kumovima na kojem je bilo oko 40 ljudi.
Tijekom cijelog razgovora, a i prije, u pregovorima oko ove reportaže Vlatka i Dubravko su bili vrlo oprezni u smislu poruke koju njihova priča može poslati.
– Ne želimo nikako i ničime isticati sebe i baš zbog toga smo i odbijali neke novinare. Nadamo se da će naša priča možda nekoga nadahnuti da se odvaži formirati obitelj s više djece i da će dati priliku za život. Kako god bilo, nas je život naučio da nemaš vremena za opterećivanje nevažnim stvarima i da je potrebno posložiti prioritete i staviti fokus na bitno, a to je čovjek, život, ljubav i zajedništvo, zaključuju na kraju Dubravko i Vlatka.