Sestre Laura, Leoni i Lana šahovsko su čudo iz Rovišća: ''Za sve su krivi geni djeda Stanka''

Da se ne govori bez razloga kako su geni čudo, potvrđuje i priča o posebnim sestrama iz Rovišća. Laura (17), Leoni (14) i Lana Lukinović (12) vrhunske su šahistice, možda i najbolje u povijesti rovišćanskog kraja, što potvrđuju i brojne medalje i pehari koje su tijekom proteklih godina osvojile na raznim turnirima i natjecanjima, što pojedinačno, što ekipno, nastupajući za školu ili svoje klubove. Sve tri su višestruke prvakinje države. Laura tako u svojoj kolekciji ima 27 pehara, 79 zlatnih medaja, 39 srebrnih i 18 brončanih. Leoni je do sada pak skupila 20 pehara, 60 zlatnih medalja, 35 srebrnih te 37 brončanih, dok je Lana trenutno na 30 zlatnih medalja, 24 srebrne, a u koekciji ima i 31 broncu.  

A priča o čudesnim genima, u ovom slučaju šahovskim, seže još do Laurinog, Leoninog i Laninog pokojnog djeda Stanka koji je također bio stručnjak za šah.

- Moj otac je obožavao šah. Svake večeri ga je igrao s kumom, a naučio je igrati i mojega brata i mene. Doduše, mi se nikada nismo natjecali. Iako je moj otac preminuo prije nego što su mi se rodile kćeri, očito je da su od njega naslijedile strast prema ovoj igri – otkriva nam majka uspješnih šahistica Ivka Lukinović.

Sve tri sestre prve su ozbiljnije korake u ovome sportu napravile u Šahovskom klubu ''Ivan Dvoržak'' u Zrinskom Topolovcu, pod budnim okom šahovskog stručnjaka, nastavnika Vlade Karagića.

Vladina škola

- Od njega smo puno naučile. On zaista zna motivirati početnike za igru. Osnovna pravila šaha pokazuje kroz zabavne igre, slaganje puzzli, zanimljive priče iz povijesti i slično – priča nam Laura, koja je počela trenirati u prvom razredu osnovne škole. Danas je učenica trećeg razreda jezične Gimnazije u Bjelovaru i članica Šahovskog kluba ''Konaki'' iz Virja, no povremeno još uvijek zaigra za svoj stari klub.

- Drago mi je što i u Gimnaziji imamo šahovsku ekipu. Iako ne treniramo baš redovito, odlazimo na turnire i natjecanja na kojima ostvarujemo poprilično dobre rezultate – kaže Laura.

Otkriva nam kako je u ovoj drevnoj igri najvažnije strpljenje.

- Neke partije znaju trajati po četiri ili pet sati. Osim strpljenja, morate imati i puno energije, ali i volje za rješavanjem zadataka. Ja volim te situacije kada pred sobom imam određenu poziciju i kada moram dobro promisliti o sljedećem potezu – kaže naša sugovornica.

Dodaje kako o šahu gotovo svakog dana nauči nešto novo.

- Danas to nije problem s obzirom da imamo internet. Na YouTubeu redovito gledam partije i savjete šahovskih majstora i uvijek doznam nešto korisno. Volim učiti, no moram priznati da ima još jako puno otvaranja koja još nisu za mene – kaže Laura.

Kao najiskusnija u obitelji, Laura često savjetima pomaže mlađim sestrama. Njezin šahovski put prva je odlučila slijediti Leoni koja je također u Zrinskom Topolovcu počela trenirati čim je krenula u osnovnu školu.

Igre s prijateljima

- Gledala sam Lauru kako ide na treninge i natjecanja, to mi se jako svidjelo pa sam se i ja odlučila učlaniti u klub. U šahu mi se sve sviđa, no možda su mi najdraža putovanja na turnire. Nastupali smo posvuda po Hrvatskoj tako da svuda imam prijatelje, s mnogima se redovito čujem preko društvenih mreža – kaže Leoni koja danas pohađa osmi razred u Osnovnoj školi u Rovišću te trenira s Laurom u Virju.

Dodaje kako šahisti istovremeno mogu biti ljuti protivnici i veliki prijatelji.

- Puno puta se dogodilo da igram protiv prijateljica. Prije početka partije si klimnemo, nasmiješimo se jedna drugoj, no kad krene igra, svaka igra najbolje što može – tumači Leoni.

Otkriva nam i kako joj sve što je naučila u šahu puno koristi u svakodnevnom životu.

- Šah me, prije svega, naučio strpljenju. Bolje sam koncentrirana u školi, nije mi problem rješavati probleme – tvrdi Leoni.

Iako se mnoga djeca iznenade kada čuju da je šah sport jer se sportske aktivnosti obično povezuju s loptama, reketima i znojenjem, to zaista jest sport koji zahtijeva trening, prije svega moždanih stanica. U rovišćanskoj školi to je svima kristalno jasno, čak i onima koji šah ne treniraju.

- Drugi učenici nas stvarno uvažavaju i podržavaju na turnirima. Čak mislim da su neki malo ljubomorni, s obzirom da mi šahisti često putujemo na natjecanja – smije se Leoni.

Sjajni šahovski trolist u domu Lukinovićevih zaokružuje pak najmlađa sestra Lana, učenica šestog razreda Osnovne škole Rovišće. U šali nam kaže kako ona, uz dvije sestre šahistice, ali i ostale članove obitelji, nije imala puno izbora kada je riječ o odabiru slobodne aktivnosti. No, brzo ju je zavoljela.

Talent za glazbu

- Jako puno sam naučila od Laure i Leoni. Često igramo jedna protiv druge, to su uvijek neizvjesne partije – kaže Lana.

Zaigraju ponekad i protiv mame i tate.

- Nekad im čak pustimo da pobijede – smije se Lana koja nastupa za Šahovski kub Križevci.

Otkriva nam kako njoj i starijim sestrama šah nije jedina strast u životu. Sve tri su vrsne glazbenice i bez problema bi, da se zainate, mogle sastaviti mali obiteljski bend.

- Trenutno pohađam četvrti razred glazbene škole, a sviram klavir. Voljela bih upisati i srednju glazbenu školu te jednoga dana raditi kao profesorica glazbe – otkriva nam Lana koja je jedno vrijeme nastupala i s Bjelovarskim mažoretkinjama, a talentirana je i za slikanje.

A na tom planu posebno ''rastura'' Laura koja je već sudjelovala i na jednoj skupnoj izložbi u Galeriji Bjelovar.

- Volim različite slikarske tehnike, od slikanja akrilnim bojama, do crteža olovkom, a najviše volim stvarati na platnu. I motivi su mu različiti, od anatomije, do portreta i mrtve prirode. Bila sam i na tečajevima u Bjelovaru, što mi je pomoglo - kaže Laura, dodajući kako slikanje doživljava isključivo kao hobi koju ju veseli i opušta.

Uz likovnu umjetnost, ni glazba joj nije strana. Završila je osnovnu glazbenu školu te svira gitaru.

- Razmišljala sam i o tome da upišem srednju glazbenu, no na kraju sam zaključila kako bi mi to, uz redovno školovanje i treninge, ipak bilo prenaporno – priznaje Laura.

Glazbenica je i srednja sestra Leoni. Učenica je šestog razreda osnovne glazbene škole. Svira violu, a nastupa i sa školskim orkestrom.

Roditeljska potpora

- Ne planiram ići u srednju glazbenu, želja mi je upisati gimnaziju ili upravno-pravnu školu, još nisam odlučila. Članica sam Bjelovarskih mažoretkinja. S njima mi je super, često putujemo na nastupe, evo nedavno smo bili na Svjetskom prvenstvu u Sarajevu, a sada se spremamo za veliki nastup u Zadru – otkriva Leoni.

Svestrane sestre za sve imaju vremena. A to vrijedi i za njihove roditelje koji su im, kažu nam, velika potpora u svemu. Iako, priznaje mama Ivka, nije uvijek lako ''hendlati'' sve obveze i zadatke.

- Ponekad nam je teško sve to pohvatati. Jedna treba u Bjelovar, druga u Križevce, treninzi, natjecanja... Izazovno je, no snalazimo se. Srećom, baka nam je blizu pa i ona često uskoči – smije se mama, dodajući kako je najvažnije da su njezine djevojčice zadovoljne i sretne.

- Sretni smo što su uspješne u onome što vole. Ponosni smo na njih - kaže Ivka, priznajući kako bi na ovaj veličanstveni trio, posebno na šahovske rezultate, sigurno bio ponosan i djed Stanko s početka priče čiji geni su odigrali važnu ulogu u ovoj priči o uspjehu.

No, s djedom stankom ne završavamo crticu o ''Sekama Lukinović'', kako Lauru, Leoni i Lanu od milja zove njihov prvi šahovski trener Vlado Karagić. I on je pri samom vrhu kolone onih koji osjećaju ponos zbog svega što su postigle ove uporne djevojčice iz Rovišća. Stoga ovu priču završavamo njegovim osvrtom na majstorice ponikle baš iz njegove poznate šahovske škole.

 

Priča o sekama Lukinović

Ima li slučajnosti nad darom bistrih djetinjstava? Niču li neki cvjetovi, samonikli i lijepi, po nekom redu iza mrzlih zima, il' je sve do čežnje proljeća, žubora potoka i usuda čestitog obiteljskog stabla?

Kad se sve tri jednom pojaviše u crkvi u bijelim opravicama, njihovu djedu Nikoli pričinilo se da sanja. Ne bijaše to ona znana slika u malim mjestima, s tri djevojčice što su jedna drugoj od uha do uha. Bijahu među njima točno tri godine razmaka.

Morala se u tom milom prizoru čestita roda skrivat i košarica mnogih darova. Najstarija, Laura, prva je otkrila ono umjetničko u sebi, s podjednakom radošću okrećući se čas slikarskom, čas glazbenom. Onaj ponajveći, ili dar što će je prvo proslaviti bijaše svijet djedovih drvenih figurica. U njima je poznala viši i tajanstven sklad, stariji od svega što je ispunjalo njen topli dom.

Sa šest je godina prvi put koraknula u rovišćansku salu za šah, gdje je već živjela šahovska bajka, priča o generacijama djece sa sela koja su osvajala velika državna prvenstva. Bilo je to, kao da ste zlatnu ribicu pustili u Taj Mahal. Odmah je hitro i radosno zaplivala, pobijedivši dvije glave većeg dječaka iz Predavca. Sve dalje je povijest. Bijaše valjda suđeno da se oko djevojčice rođene 2008. okupi generacija koja će donijeti nedostižni sveti Gral: dvostruku titulu državnih prvaka.

Jedne večeri, Laura je povela na šah mlađu seku Leoni. Svi smo joj u početku krivo izgovarali ime, kao da je Leona. Strpljivo nas je ispravljala, pokazavši iskru kakva dotad u klubu nije viđena. Nije trebalo biti prorok, pa poznati da će ovo dijete s takvim žarom igre i hrabrog, neukrotivog duha otići i do međunarodnih finala. Jednoj slatkoj brizi pridodala se druga. Kao da nam je netko povjerio na čuvanje dva nebrušena dijamanta. Kad je mala Leoni u Sarajevu osvojila srebrnu medalju na Međunarodnom finalu Sportskih igara mladih, mnogima se činilo da je slavom i uspjehom zasjenila sestru. Bilo je to kao s rijekama koje se utrkuju k moru, na tren poniru, pa hrle dalje ozvjezdane. Bijaše to poput trke Krke i Zrmanje.

Kad se na kraju u klubu pojavila i najmlađa Lana, nitko ju nije uzimao previše ozbiljno. Kako uopće dostići onakve dvije seke? Tako to nekad biva s najmlađima, koji i kad ponarastu uvijek ostanu mali. Ono nad čim zastaju sve prognoze i mudre misli jest Lanin uspon na pobjedničko postolje velikog državnog prvenstva. Seke Lukinović zatvorile su krug pojedinačnih uspjeha i krenule po onaj najveći: Ekipno školsko prvenstvo Hrvatske. Trogir 2021. i Poreč 2022. donijeli su im zlatne pehare u konkurenciji 24 najbolje hrvatske ekipe. Da sve ne budu lijepe razglednice iz prošlosti, pobrinula se Laura ove jeseni u Vodicama, osvojivši titulu viceprvakinje Hrvatske u ubrzanom šahu i brončane juniorke u brzopoteznom šahu. I sve to iza borbe sa zdravljem bez koje valjda nije moglo proći.

Sportski uspjeh kao uspjeh i ne mora biti čudo ako mu se netko obiteljski posveti poput Kostelićevih ili Blanke i Nikole Vlašić. Čudo sestrica Lukinović dolazi od njihove svestranosti. Od glazbenih i likovnih škola, do školskih natjecanja, zbora i mažoretkinja, postizale su puno i stizale svugdje. „Kako, pobogu?“, zavapit će roditelji koji vuku djecu s aktivnosti na aktivnost i padajući s nogu na kraju odustaju. - „Eno ga, po cijeli dan bulji u mobitel!“ „Baš se pitam, na koga li je?“

Mora da je odgovor duboko skriven u živom krilu roda. Najbolji se ne rađaju i ne stvaraju po recepturi. Ono mora biti znamenje nalik tajni morskog biserja. Posvud neki vali, koralji i kamen, beskrajno slano zaljuljano prostranstvo, a tako malo biserja. Našim sekama Lukinović želimo da u svojoj prelijepoj životnoj potrazi pronađu svoj posljednji biser: znamen istinite sreće. Svega drugog će biti, samo nek se one uznosite i lijepe pronađu ondje gdje šapat duše pomiče planine. Neka im se svi lijepi snovi ispune i ostvare.

                                                           Njihov prvi trener, Vlado Karagić

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!