Sanja Klubička više nije ravnateljica Tehničke škole Daruvar: "Tamo sam provela cijeli radni vijek"

Ovog utorka, 4. ožujka, Sanja Klubička posljednji je put izašla pred svoje kolege i učenike kao ravnateljica Tehničke škole Daruvar, stupivši službeno u mirovinu. Dužnost ravnateljice ubuduće će obavljati dugogodišnja zaposlenica Tehničke škole škole Libuška Klubičko-Palatinuš, s 30-godišnjim iskustvom u prosvjeti.

- Ostavljam školu u dobrim rukama. Iako imamo još za riješiti određenu administraciju oko projekata koje škola provodi, službena primopredaja ravnateljske dužnosti je obavljena – otkrila nam je Klubička koja se sada, kaže uz smijeh, može prepustiti čarima mirovine. U kojoj će, po svemu sudeći, nastaviti u poprilično radnom ritmu.

Brojne obveze

- Odlazim iz škole, no ostajem vanjska suradnica Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih. Članica sam jednog od mobilnih timova koji obilaze škole diljem Hrvatske te ih pripremaju za novi oblik modularne nastave. Evo, baš sam jučer bila u Topuskom, vratila se kasno navečer, već sutra imamo edukaciju u Daruvaru pa nakon toga Bjelovar, Virovitica i drugi gradovi – otkriva Klubička.

No, kako bi se reklo u televizijskim reklamama, to nije sve. Naša sugovornica je i članica prosudbenog povjerenstva za državno natjecanje učenika strukovnih škola Worldskills Croatia, zatim zamjenica državne koordinatorice za Globe program u Republici Hrvatskoj, a ove godine i predsjednica državnog povjerenstva za GLOBE. Riječ je mahom o poslovima i projektima koji oduzimaju jako puno vremena. Na pitanje kako je sve te obaveze uopće stigla obavljati uz redoviti ravnateljski posao, Klubička ima spreman odgovor.

- Ponekad nije bilo lako, u sve to uloženo je jako puno radnih sati. Vratite se s putovanja, no ostajete u školi dok sve ne obavite, a kući idete iza ponoći – priča Klubička, dodajući kako ništa nije teško sve do čovjek voli svoj posao.

Za prijevremenu  mirovinu se, kaže, odlučila kako bi imala priliku uživati u aktivnostima koje je vesele, a za koje do sada nije imala dovoljno vremena.

Školski počeci

- Odlazak u prijevremenu mirovinu mi se nekako činio ispravnim. Djeca su mi odrasla i odselila se. Ostala sam sama u Daruvaru i ovih nekoliko godina do pune mirovina želim posvetiti sebi. Nadam se da ću uskoro dobiti i unuke pa da se mogu posvetiti i njima – smije se Klubička.

Priznaje kako će joj škola nedostajati.

- Više od 16 godina sam radila u nastavi, a još toliko ravnateljica. Priča oko moje karijere u školi je pomalo neobična. Završila sam srednju medicinsku školu, nakon čega sam studirala kemiju, inženjerski smjer. No, čini se kako je u našoj obitelji mnogima predodređeno da rade u školi. Tako sam se i ja zaposlila u prosvjeti, baš kao i moja sestra, a kasnije i dvije nećakinja, nećak te moja kćer koja je edukacijska rehabilitatorica – otkriva.

Sanja Klubička karijeru je 1990. započela u Tehničkoj školi u Bjelovaru.

- Ubrzo nakon toga počinje rat, a i ja odlazim na porodiljni. Nakon toga, 1992. godine se zapošljavam u Tehničkoj školi Daruvar – kaže naša sugovornica.

Upravo u toj školi, u svome gradu, provest će ostatak radnog vijeka.

Emotivni trenuci

- Voljela sam raditi u školi, i kao nastavnica i kao ravnateljica. Sve će mi to jako nedostajati. Škola je živi organizam koji ima svoje bolesti, svoje tuge, svoje boli, strahove, ljubavi, radosti i veselja. U školi vam nikada nije dosadno. Ovamo možete ujutro doći s određenim planom, no možete biti sigurni da do kraja dana ništa neće biti kako ste planirali, uvijek se dogodi hrpa nepredviđenih stvari. Ali, baš to školi daje čar i draž - kaže naša sugovornica dodajući kako ne može ni zamisliti da je radni vijek provela na nekom drugom poslu.

- Ne bih mogla raditi na radnom mjestu gdje nema komunikacije s drugim ljudima, gdje nema djece. Neka od mojih najemotivnijih sjećanja iz škole vezana su za trenutke pri podjeli završnih svjedodžbi našim maturantima.. S ponosom bih gledala naše učenike koji sa svjedodžbom  i svojim zanimanjem u rukama završavaju svoje školovanje i sjetila bih se kako su samo nekoliko godina ranije kao djeca iz osnovne škole stizali u prvi razred. Dolaze kao djeca, a mi ih ispričamo kao mlade ljude i mislim da smo itekako ostavili traga u njihovim životima - kaže naša sugovornica.

Dodaje kako su se djeca od početaka devedesetih godina, kada je počela raditi, pa da danas itekako promijenila.

- Upravo to naglašavamo i na radionicama koje provodimo u sklopu priprema za modularnu nastavu odnosno reformu strukovnog obrazovanja. Obično nas ondje nastavnici pitaju zašto ovo činimo ovako ili onako, zašto odstupamo od onoga što je godinama uobičajeno u sustavu. A onda mi njih pitamo – jesu li djeca prije 20 godina bila ista kao danas? Naravno da nisu i baš zbog toga planove i programe treba mijenjati odnosno prilagoditi ih njima. Sve te promjene moramo prihvatiti kao nešto što nam donosi  vrijeme, moramo im se prilagođavati, a ne pokušavati mijenjati djecu - smatra Klubička.

Velike promjene

S obzirom na razvoj tehnologije i druge suvremene izazove, kaže, stalno je iznova potrebno tražiti modele pomoću kojih će se djeci prenositi znanje. 

- Stvari se mijenjaju jako brzo. Kad sam ja išla u školu, meni je nastavnik bio izvor znanja, uz eventualno udžbenik, knjižnicu, enciklopediju. I to je bilo to. U to vrijeme svi koji su htjeli učiti išli su u školu, žudjeli su za znanjem, slušali i upijali sa svih strana. Međutim djeci je danas sve to dostupno bez škole. Zbog toga je izuzetno važno da ih naučimo kako filtrirati informacije kojima su okruženi i kako ih upotrijebiti na pravilan način – kaže Klubička.

K tome, dodaje, nakon pandemije koronavirusa i lockdowna, pokazalo se da je djeci najvažnija komunikacija, ljudski razgovor, razumijevanje i toplina.

- Škole su odgojno-obrazovne ustanove i taj 'odgoj' u našem nazivu je, po meni, najvažniji. Dijete se mora dobro osjećati da bi moglo učiti. Ni ja ne bih mogla raditi svoj posao na ovaj način da se na njemu nisam osjećala dobro. Zašto bi djeca bila drugačija od nas odraslih? Jako je važno razgovarati djecom i od škole stvoriti sigurno okruženje u kojem će oni željeti stjecati nova znanja. Mi im moramo dati čvrste temelje, a kasnije će se oni sami razvijati u smjeru u kojem budu željeli – kaže Klubička.

Vrijeme za sebe

Kroz brojne spomenute aktivnosti u koje uključena na profesionalnom planu, Sanja Klubička će i u mirovini nastaviti raditi na tim ciljevima, no priznaje kako ipak računa na to da će imati i malo vremena za sebe.

- Veselim se tome. Kod kuće imam hrpu knjiga koje čekaju da budu pročitane. Uvijek ih nekoliko imam poredanih pored kreveta i često čitam 5-6 naslova odjednom. Sada ih konačno planiram pročitati sve - smije se naše su govornica.

Bit će tu, kaže, i drugih aktivnosti, putovanja, druženja s dragim ljudima, s obitelji… A ne sumnjamo da će uz dobru organizaciju, kao i do sada na radnom mjestu u Tehničkoj školi Daruvar, uspjeti realizirati sve što zamisli.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!