Sandra s potresne fotografije: „To nisam samo ja, to je svako dijete koje je '91. napustilo Daruvar…“
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
- Kad gledam tu fotografiju, ne vidim sebe. Vidim svu djecu koja su toga dana odvojena od svojih obitelji. Nisam to samo ja. To je svako dijete koje je te jeseni sjedilo u autobusima na putu u nepoznato – priča nam Sandra Novaković, djevojački Horak, djevojčica s potresne fotografije poznatog daruvarskog fotografa Tonija Hnojčika, snimljene u jesen 1991. godine. Ti dani, kad su Daruvar napustila sva djeca, po mnogima su najtužniji i najpotresniji u novijoj povijesti grada.
Sandra, kojoj je tada bilo 11 godina, krenula je na put prema Češkoj s još oko 1500 djece iz Daruvara, ali i drugih mjesta u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, bježeći od ratnog vihora koji je zahvaćao zapadnu Slavoniju. Djevojčicu tužnog lica i očiju punih suza i neizvjesnosti, snimio je legendarni Hnojčik i upravo će ta fotografija s godinama postati simbol i zaštitni znak priče o danima kada je u Daruvaru utihnuo dječji smijeh.
Izložba u Bjelovaru
Ovih dana ta je potresna priča ponovno aktualizirana najavom izložbe na otvorenom „Dragi Česi, šaljemo vam pozdrav iz Hrvatske“ koja se sutra, 21. kolovoza u 18 sati, otvara na Trgu Eugena Kvaternika u Bjelovaru. Organizira ju Češko veleposlanstvo u Hrvatskoj, a riječ je upravo o priči o pomoći koju je Češka pružila daruvarskim mališanima tijekom rata, ali i pomoći Hrvatske Češkoj, nakon razornog nevremena. Izložba je, kako kažu organizatori, posveta prijateljstvu koje je češki i hrvatski narod povezivalo oduvijek.
Jako dobro to zna Leonora Janota, predsjednica Saveza Čeha i Slovaka ratnih devedesetih i dugogodišnja ravnateljica Češke osnovne škole u Daruvaru. Čim je počeo rat u Hrvatskoj, ona je stupila u kontakt s vodećim ljudima u tadašnjoj Čehoslovačkoj, pisala je i UN-u i drugim međunarodnim institucijama, apelirajući na zaustavljanje rata u Hrvatskoj. Reakcija iz Češke bila je trenutna.
- U kolovozu 1991. godine u Daruvar je stigla čehoslovačka delegacija, željeli su se iz prve ruke uvjeriti u stanje u Daruvaru. Ovdje se već ozbiljno ratovalo. Za vrijeme njihova boravka grad je granatiran, tako da su osobno doživjeli djelić ratnog užasa. Odmah su nam ponudili da iz grada i okolnih mjesta evakuiramo sve pripadnike češke nacionalne manjine – prisjeća se Janota.
To, kaže, nije dolazilo u obzir. Janota je znala kako nitko od Čeha neće napustiti svoj grad, mnogi muškarci su ga branili s oružjem u rukama, dok su žene na druge načine sudjelovale u obrani.
Spasite našu djecu!
- Upoznala sam ih s činjenicom da nitko od odraslih neće htjeti otići, no zato sam im rekla – spasite našu djecu! – prisjeća se naša sugovornica.
Humanitarcima iz Češke nije trebalo dva puta govoriti, odmah se krenulo s planiranjem i organizacijom.
- Dali smo obavijest na Radio Daruvar da nam se jave svi roditelji koji žele poslati djecu na sigurno. Otprilike u to vrijeme u novom granatiranju grada poginula je 10-godišnja Mirela Ljutak, prvo dijete stradalo u Domovinskom ratu. To je uplašilo mnoge roditelje i svi su željeli što prije maknuti djecu iz grada – prisjeća se Janota.
Počeli su se javljati Česi, Hrvati, Srbi, Mađari, pripadnici svih nacionalnosti. Nitko nije odbijen, a brojni administrativni problemi rješavali su se u hodu. Mnoga djeca, primjerice, nisu imala putovnice pa su ih učitelji koji su putovali s njima prijavljivali na svoje putne isprave.
- Javljali su nam se roditelji iz cijele županije, uzeli smo svu djecu, bez obzira na mjesto stanovanja, nacionalnost, vjersku pripadnost. Svi smo samo željeli da što prije stignu na sigurno – sjeća se Janota.
Boravak se odužio
Prvi konvoj s osam autobusa iz Daruvara prema Češkoj krenuo je 13. rujna 1991., a poslije još nekoliko njih. Ukupno je iz grada otputovalo više od 1500 djece. Među njima i tužna djevojčica s Hnojčikove potresne fotografije, Sandra Horak.
- Sa mnom je bio i moj stariji brat Dario. Znali smo da moramo ići, roditelji su nam sve objasnili. Tata je bio u civilnoj zaštiti, a mama je kuhala za vojsku. Sve nam je bilo jasno, no svejedno nam je bilo jako teško. Sjećam se da su nam stalno ponavljali da idemo samo na nekoliko dana i da ćemo se brzo vratiti kući – priča nam Sandra.
Prvotni plan bio je da djeca u Češkoj, gdje su bili smješteni u nekoliko gradova, ostanu dva tjedna, no boravak se produžio na čak četiri mjeseca. U Daruvaru se i dalje ratovalo, a poučeni i primjerom Vukovara, u koji su djeca s mora vraćena u grad koji je kasnije doživio potpuno uništenje, nitko nije želio riskirati ponavljanje takvog scenarija. Maleni Daruvarčani tako su u dalekoj zemlji započeli novu školsku godinu. Iz Daruvara su im slali knjige, toplu odjeću, pisma.
- Mi smo bili smješteni u Seču, u tamošnjem sportsko-rekreacijskom centru. Naši domaćini su bili zaista divni, ništa nam nije nedostajalo. Osim Daruvara i naših obitelji. Ondje smo bili podijeljeni po godištima tako da nisam bila zajedno s bratom, koji je stariji godinu dana od mene. Jedva smo čekali da se vratimo kući – priča nam Sandra.
U to vrijeme nije bilo mobitela, telefoniranje je bilo skupo pa su se rijetko čuli s roditeljima i drugim članovima obitelji. Često su uskakali radio-amateri koji su održavali veze između Hrvatske i Češke.
Potresne vijesti iz Hrvatske
- Mi smo u zgradi u kojoj smo bili smješteni imali jedan zajednički telefon na hodniku na koji su nas roditelji povremeno zvali – sjeća se Sandra.
Iako im u Češkoj ničega nije nedostajalo, djeca su čeznula za svojom domom. Sandrina neizvjesnost dodatno se pojačala zbog nemilog događaja koji se dogodio u Daruvaru dok su ona i brat bili u Seču.
- Jednoga dana nakon ručka do mene je došla jedna djevojčica i rekla mi kako je čula da su mi poginuli baka i djed u Daruvaru. Nije mi stigla reći ništa više od toga jer je do nas brzo dotrčala učiteljica koja mi je uspaničeno rekla da to nije istina i da se radi o nekom drugom. Sve me to ipak uznemirilo, samim time što mi nisu dali da vidim brata – priča nam Sandra.
Ni danas ne zna što se dogodilo s njezinim bratom u trenutku kad je saznao za pogibiju bake i djeda, koji su u Daruvaru živjeli s njima u kući. On o tome nikada kasnije nije želio govoriti, a Sandra se bojala otvarati tu temu. Iako su joj rekli da su joj baka i djed živi, u to su je uvjeravali i roditelji kad bi se s njima čula telefonski, djevojčica je slutila da ih više nema.
- Tek kasnije ću saznati da su poginuli od protutenkovske mine. Bili su kod susjeda, pomagali su im u polju, a kad su se vraćali kući, kobila koja je vukla njihova kola stala je na minu i oni su smrtno stradali – kaže Sandra.
Detalje o pogibiji doznala je tek nakon povratka u Daruvar. Čežnja njezinih roditelja za djecom bila je prevelika i otac Josip je te ratne zime sam krenuo po nju i brata u Češku.
Tišina i otkucaji sata
- Došao je po nas u plavom Yugu, sjećam se kako smo bili sretni što idemo kući. Usput smo stali kod jednih rođaka u Češkoj, a sve te silne kilometre prošli smo ne spominjući djeda i baku. Tek kad smo bili nadomak kuće, rekao je kako mi mora nešto kazati. No, ja sam sam ga prekinula i rekla kako već znam da bake i djeda više nema – priča naša sugovornica.
Kod kuće ih je dočekala majka, a taj je susret bio posebno emotivan.
- Ušli smo u kuću i svi smo se zagrlili. Bili smo toliko preplavljeni osjećajima da nismo mogli izgovoriti niti jednu riječ. Čitavu vječnost smo stajali zagrljeni i šutjeli, sjećam se te tišine koju su razbijali samo otkucaji sata u pozadini – priča Sandra.
Tek puno kasnije shvatila je koliko su teški mjeseci bez brata i nje morali biti za roditelje.
- Tko zna koliko su se puta zapitali što bi bilo da nas nisu poslali u Češku. Dok su oni radili, brat i ja smo bili s bakom i djedom, možda bismo i mi, da smo ostali u gradu, taj dan kad su poginuli, bili s njima na kolima – kaže naša sugovornica.
Sandra je danas i sama majka. Njezina najstarija kćer Amai ima 17 godina, Amia 14, a najmlađa Lana 11, baš kao i Sandra 1991. godine. S kćerima i suprugom Daliborom Sandra živi u Daruvaru, a njezine djevojčice pohađaju istu Češku osnovnu školu, koju su pohađali njihova majka, stric Dario i stric Mateo, koji se rodio nakon rata.
- Često djecu na izlete ispraćamo ispred Češkog doma, s istog mjesta s kojeg su 1991. godine autobusi daruvarske djece odlazili u Češku. Hvala Bogu, mi danas svoju djecu ispraćamo na ljepša putovanja, da dožive lijepe uspomene i nove pustolovine s prijateljima – kaže Sandra, dodajući kako se na svakom takvom ispraćaju sjeti događaja otprije 33 godine.
Besmisleni ratovi
O svemu tome i danas joj je, kaže, teško govoriti i nerado se sjeća tih trenutaka. No, vjeruje kako oni ne smiju biti zaboravljeni. I zato joj je drago što se među uplašenom djecom i hrabrim, ali beskrajno tužnim roditeljima te tužne daruvarske jeseni našao i Toni Hnojčik.
- Osobno sam ga poznavala, bio je divan čovjek i sjajan fotograf. Njegove fotografije nisu samo fotografije već prava umjetnička djela. Drago mi je što je zabilježio te trenutke, tu tugu. Ljudi trebaju znati što se dogodilo, a ovakve fotografije neka svima budu podsjetnik da u ratovima stradavaju nemoćni i nevini. I zato ratova nikada ne bi ni trebalo biti – zaključuje Sandra.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!