Samuel i Emanuel iz Bjelovara braća su s autizmom: „Svaki dan s njima avantura je i blagoslov!“
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Emanuel Štajcer ovih je dana glavna zvijezda u Udruzi osoba s intelektualnim teškoćama Bjelovar, ali i u svom susjedstvu. To i ne čudi, s obzirom da je pobijedio na nedavnom međunarodnom gastronomskom natjecanju za osobe s invaliditetom Coopi s Spoon, poznatijem i kao Amorova žlica. Natjecanje je održano na razini Hrvatske, a u listopadu će se u Zagrebu održati velika međunarodna završnica na koju stižu natjecatelji iz svih zemalja, uključujući i Emanuela koji će predstavljati našu domovinu.
- U finalu sam pripremio pohane palačinke i napravio sam tartar umak. Jelo se svima svidjelo – otkriva nam Emanuel, 21-godišnjak s dijagnozom blage mentalne retardacije i autizma.
Emanuel je stvoren za kuhanje pa ne čudi što su u Udruzi OSIT Bjelovar baš njega izabrali da ih predstavlja na spomenutom natjecanju.
Male kulinarske tajne
- Volim pripremati i lignje. Njih morate dobro oprati, s dvije ruke, sve dok voda nije čista. Ne volim svinjetinu ni janjetinu, više volim povrće – priča nam Emanuel i spremno otkriva svoj recept sa savršeno povrće iz pećnice.
- Krumpir, mrkva i drugo povrće se narežu na kockice, začine se i stavljaju peći – kaže nam Emanuel koji je završio školu za pomoćnog kuhara i slastičara. Iako mu ni pečenje kolača nije mrsko, to radije prepušta starijem bratu Samuelu (24) kojemu je također dijagnosticiran autizam.
- Svaki dan u udruzi imamo kulinarske radionice, to je oblik terapije za naše korisnike. Emanuel se uvijek javlja za dužnosti, a Samuel je uvijek prvi u kuhinji kad treba peći kolače – priča nam Ivančica, kuharica u Udruzi OSIT.
Josipa Štajcer, mama vrijednih mladića, otkriva nam kako je tako bilo od malih nogu. Još kao dječaci, Emanuel i Samuel rado su se motali po kuhinji i pomagali joj u pripremi hrane.
- Danas su u tome jako spretni, pogotovo Emanuel. Treba ga samo imati na oku da mu nešto ne izgori. No, tako dobro kuha da mi je muž rekao da mi daje otkaz u kuhinji – smije se Josipa.
Kao da su zdravi
Iako ima dvoje djece s invaliditetom, što iziskuje puno energije, truda i odricanja, Josipa zrači pozitivnom energijom. Obitelji u kojima više djece ima dijagnozu autizma rijetke su, no ona i suprug Dado to su, kaže, prihvatili bez pogovora.
- Nikad nismo išli istraživati zbog čega se to dogodilo, tražiti krivca. Jednostavno nismo željeli taj papir koji bi možda razdvojio našu obitelj. Umjesto toga, odlučili smo se posvetiti svojoj djeci i dogovorili smo se kako ćemo ih od prvog dana odgajati kao da su zdravi – priča nam Josipa.
Priznaje kako nije uvijek bilo lako, posebice kad su dječaci bili maleni.
- Bilo je svakakvih priča i komentara. Pojedinci su nam govorili da je Emanuel takav jer je poprimio ponašanje od starijeg brata. Savjetovali su nam da ih razdvojimo i slično. No, nismo slušali takve priče i nastavljali smo po svom. Znate kako se kaže, što vas ne ubije, to vas ojača – kaže naša sugovornica.
Iako teret odgoja u većini obitelji pada na majku, u njihovoj je veliku ulogu odigrao Samuelov i Emanuelov otac Dado. Dok je Josipa svakodnevno odlazila na posao u Vrbovec, on je brinuo o njihovim sinovima.
- Dečki su u školu išli u Centar za autizam u Dubravu. Dado ih je godinama vozio onamo svakog dana, i po kiši, i po snijegu, i po suncu. Vodio je brigu o njihovim obrocima, higijeni, naučio ih kako da se briju i slično. Tu smo odluku donijeli zajednički, nakon što je firma u kojoj je radio upala u probleme pa smo zaključili kako je bolje da ja nastavim raditi jer sam imala dobra primanja – priča nam Josipa.
To se pokazalo kao odlična odluka koja je dodatno povezala obitelj. Nadvladali su sve teškoće, zajedno, ali u tišini.
Podrška u OSIT-u
- Bilo je razdoblja kad je bilo baš teško, i meni, i suprugu. No, nikad nismo jedno drugo opterećivali time – kaže naša sugovornica.
Njihova taktika, da ih odgajaju kao zdravu djecu, urodila je plodom jer, kaže, ljudi često uopće ne primjećuju da Samuel i Emanuel imaju teškoće.
- Prije sedam godina moja je firma za radnike organizirala jednodnevni izlet na koji sam povela dječake. Moj je šef u jednom trenutku primijetio da Emanuel ne želi jesti svinjetinu pa je pozvao njega i Samuela do svog društva gdje su zajedno radili sendviče, pjevali i veselili se. Tek nakon nekoliko dana u firmi spomenula sam da su Emanuel i Samuel invalidi, što ga je šokiralo. Rekao mi je da nikad nije sreo pristojniju i bolje odgojenu djecu – ponosno priča ova majka.
Danas, kad su djeca veća i samostalnija, sve je još lakše. Posljednje tri godine dolaze u Udrugu OSIT Bjelovar gdje su našli veliku podršku. Dokazuje to i spomenuti Emanuelov uspjeh na Amorovoj žlici.
- Postoji ona izreka koja kaže kako je Bog stvorio blesavog da posrami pametnog. Osobe s intelektualnim teškoćama mogu toliko toga, samo im moramo dati priliku. To dokazuje i Emanuelova pobjeda na natjecanju. Silno smo ponosni na njega, a njemu to toliko znači. Nakon natjecanja su mu na ulici prilazili ljudi, čestitali mu, pružali ruku, tapšali ga po ramenu. Za njega je to velika stvar – kaže Josipa.
Iako ponekad težak, dodaje, život s dvoje autistične djece zapravo je cijelo vrijeme avantura.
- Oni su uvijek, i u odrasloj dobi, znatiželjni, stalno ispituju i istražuju, s njima nikada nije dosadno. Svaki dan hodamo od centra grada do Trojstvenog Markovca, tri puta tjedno idemo u teretanu. Zahvaljujući brojnim aktivnostima u kojima sudjeluju, stalno nekamo putujemo. Jedna moja prijateljica koja ima zdravu djecu jednom mi je rekla kako, za razliku od mene, ona nikad nije bila kod predsjednika države ili gradonačelnika. A ja jesam, upravo zahvaljujući svojoj djeci – smije se Josipa, dodajući kako uskoro možda završe i kod pape Franje, jer je i taj posjet predviđen u sklopu nastavka Amorove žlice.
Krut sustav
Iako se trendovi polako mijenjaju i ljudi imaju sve više razumijevanja za osobe s intelektualnim teškoćama, sustav je još uvijek prilično krut i trom.
- U društvu se stalno naglašava kako je osobe s invaliditetom nužno integrirati u društvo, ali primjerice, ako se zaposle i samo na pola radnog vremena, gube određene povlastice i prava. To nije u redu i to treba mijenjati – smatra Josipa.
Optimistična kakva jest, vjeruje kako će i to u budućnosti biti riješeno. Njezini sinovi najbolji su dokaz kako osobe s teškoćama imaju pravo na svoje mjesto u društvu, jednako kao i bilo koja druga zdrava osoba.
- Baš kad je Emanuel pobijedio na natjecanju u Zagrebu, naš Miran Maričić je osvojio brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Parizu pa smo se veselili i jednom i drugom. Netko je tada rekao kako je njihov uspjeh jednako vrijedan, a Emanuelov možda još i vrjedniji jer se oko njega morao puno više potruditi. A to je nešto sa čim se osobe s invaliditetom susreću svakoga dana – zaključuje Josipa.
Toga su, na žalost, svjesni samo oni koji su stalno s njima, dok sve ostale na to treba redovito podsjećati. Samo tako svijet može postati bolje mjesto, i za jedne i za druge.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!