Ružica je dobri duh Daruvarskih toplica: "Od vrtića želim biti fizioterapeut, pacijenti su kao slikarsko platno"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
DARUVAR - Ružica Soldatović (39), zaljubljenica u svoj poziv i život općenito, rodom je iz Nove Gradiške, a u Daruvarskim toplicama već 18 godina pomaže svojim pacijentima unaprijediti zdravlje koristeći najsuvremenije fizioterapijske tehnike. Voli boraviti u prirodi, zanima je i fotografija. Odgovornosti ju je naučila njezina kujica Tessla, a slobodno vrijeme provodi čitajući i zapisujući svoje doživljaje i spoznaje. Neke od njih podijelila je i s nama; od važnosti povezivanja s prirodnim ciklusima preko štetnosti pomodarstva za zdravlje lokomotornog sustava pa sve do teorije o smrti Elvisa Presleya.
Sanjala blatnu kupku
Dok su još zime bile hladne i snježne, a voda se smrzavala na tlu, osim fotografiranja čudesnog šumskog ruha i sanjkanja, moglo se, recimo, i sasvim lijepo poskliznuti i slomiti ruku dok se ide na posao. E, baš mi se to dogodilo početkom 2018. U sklopu redovite terapije u Toplicama, našla sam se i pod Ružinim okriljem. Velika žena, bilo me strah i legla sam na krevet s knedlom u grlu, priznajem. No, uskoro se sve promijenilo. Osupnula me njezina blagost i lakoća kojom je nekako pomogla toj mojoj ranjenoj ljevici da se želi još malo rastegnuti, da hoće ojačati, ozdraviti pa da opet otvara staklenke, reže poriluk, drži povodac, svira. Ne sjećam se o čemu smo tada razgovarale, znam samo da sam već nakon prvog tretmana išla kući, doslovce, pjevajući. Tada mi nije bilo jasno, al' sada mi je: Ruža te zna tako ispresavijati i iznatezati da se poslije osjećaš fenomenalno, baš takav kakav jesi i baš u tom svom tijelu, strganom, debelom, blesavom, svejedno, jer život je čudo. Da, ima ona tu neku dodatnu dimenziju, nazvat ću je životnost. S obzirom da smo obje pasovlasnice, nije ju bilo problem sresti tijekom naših redovitih ruti parkom i pitati za razgovor. Pristala je. U potrazi za hladom, ocijenile smo da nam najviše odgovara moj kat na Slaviku. Ventilator – radi. Kelj – kuha se. Pistacije – u zdjelici. Limunada – spremna. Krećemo…
- I, otkud ti u našem malom gradu, Ružice?
- Pa, došla sam preko snova, kaže tonom kao da je došla, pa autom.
- Daruvar je moj četvrti grad. Rođena sam u Novoj Gradišci, tu sam odrasla. U biti, ja gradove računam po tome gdje imam karticu za knjižnicu. Onda Pakrac, tamo sam bila u srednjoj medicinskoj i od 1999. do 2003. harala po Pakracu, to mi je bio prvi odlazak od kuće.
Onda sam upisala faks, Stručni studij fizioterapije Sveučilišta u Rijeci, tri i pol godine, vratila se kući i čekala da dobijem pripravnički. Želja mi je bila da ne bude opća bolnica pa sam napisala zamolbe za Varaždinske i Daruvarske toplice kada je izašao natječaj i tu noć sanjam blatnu kupku, Daruvar. Iako se volontiralo, tada je dobiti pripravnički bila veća sreća nego dobiti na lutriji i na kraju ti se ustanovilo da sam im se samo ja javila, prisjeća se.
Bruce Lee
S obzirom da je promijenila četiri grada, zanimalo me je li i odabir poziva bio malo po malo ili je odmah znala da je fizioterapija to-to.
- Otkad znam za sebe moje dvije ljubavi su pokret i dodir, masaže. Još sam u vrtiću listala knjige o masažama i vježbama, a u dokumentarcima sam promatrala životinje kako se kreću. Bila sam zaljubljena u Bruce Leeja i njegovu izvedbu pokreta. A u plesnim pokretima Elvisa Presleya se vidi da nije bio dobro liječen i tvrdim da je umro zato jer je imao probleme s leđima i kukovima, a nisu mu to dobro riješili pa je bio na svim mogućim tabletama i zato se navuk'o čovjek. To je moja teorija, trudim se i dalje ozbiljno kimati, ali ne mogu, prasnem u smijeh. Ruža ne trza, nastavlja.
- Molim te proguglaj si od čega je umro i koje je sve lijekove pio. Dobro, i u njega sam bila zaljubljena, ali Bruce Lee mi je ipak ostao ljubav za cijeli život. Što još, da. Sjećam se i knjige Sve o masaži i kako mi je shiatzu uau zvučao. Vježbala sam i tai chi, išla na karate, a u srednjoj mi se iskristaliziralo da želim biti fizioterapeut. Zato kad me netko pita koliko dugo se bavim ovim poslom, kažem, 40 godina (ima ih 39), zaključuje s ležernim smiješkom.
Restauriranje umjetničkog djela
Vjerujem da su, silom prilika, mnogi od nas upoznati s pojmovima DNS (dinamički neuromuskulatni stabilizatori, kaže Ruža, diplomirala ih je), fascije (Miofascijalna manipulacija po Steccu, ima žena i tu diplomu), McKenzie ili Aleksandre tehnika (i njima umješno vlada). Pitam je ima li neku svoju metodu rada i kako to sve zapravo funkcionira kada joj dođe pacijent.
- Ono što ja radim je skup više tehnika. Što imaš više alata, što više tehnika poznaješ, pa ako si k tome otvoren i razigran, lakše ćeš pokrenuti normalne obrasce pokreta jer moj posao je, u biti, posao restauratora. Kad dobijem osobu, kao da dobijem slikarsko platno ili štivo. Moja uloga je ta da nađem tiskarsku grešku u štivu ili otkrijem što je mislio slikar kada je stvarao sliku. Slušam što tijelo treba i svojim dodirom, vođenjem i pokretom dam mu uputu što da dalje radi, s ciljem da vratim to umjetničko djelo u njegovo originalno stanje. Svako tijelo ima svoju priču, samo mu dopustim da mi je ispriča. Čim osoba uđe, gledam kako hoda, kako se drži, slušam boju glasa, kakav ima pogled, meni je danas to već automatski. Onda dodirom krene komunikacija, tijelo mi počne pričati, slikovito objašnjava Ružica.
Pomodarstvo, menageri i dinosaur
- S obzirom da posjeduješ solidno radno iskustvo, što kaže tvoj dodir, u kakvom su ljudi stanju? Vidiš li neke promjene u odnosu na prošla doba, zanima me.
- Vidi se promjena na ljudskom tijelu, pogotovo kod djece. Vidi se da su manje čvrsti, vezivna tkiva su im više tijestasta, kaže.
– I kako to objašnjavaš, to me pogotovo zanima.
– Prvenstveno s našim ponašanjem. S jedne strane smo prezaštitnički, a s druge djeci dajemo premalo. Dobivaju premalo naše pažnje, ne u smislu zaštitničke pažnje „Pazi!“, „Nemoj ovo!, „Nemoj ono!“, već u smislu da se s njima igramo, upućujemo ih u svakodnevne aktivnosti, ostvarujemo ljudski kontakt i omogućimo im vezu s prirodom. Ne treba djetetu milijun i jedna igračka, mi ih kupujemo zbog sebe. A onda i ti naši međuljudski odnosi, frustriranost koja vlada i među roditeljima i onima koji ih odgajaju.
Problem je i pomodarstvo; svi moraju ići u plesnu skupinu ako je te godine plesna in, dečki moraju na nogomet i svi moraju biti najbolji i šutat loptu s 3 godine, a u biti, najmanje do 9-te godine bi djeca trebala biti prirodno podjednako uspješna u svim sportovima. Prebrzo ih se baci u određeni sport pa im se tijelo razvija u obrascima tog sporta i onda dolazi do iskrivljenja jer se stalno forsiraju jedni te isti pokreti. Kao mladi terapeut imala sam priliku raditi i s vrhunskim menadžerima. Oni su si mogli priuštiti zdrav život koji smo mi tada samo sanjali i gledali u serijama, ono wellness, tenis. Bilo mi je uvijek čudno, kad bi došli meni u ruke, zašto nisu zdravi. Bili su napeti, najčešće su imali problem s vratnom kralježnicom, imali su, što se veli, probleme kao i svaki običan čovjek. Pitala sam se zašto, pa ipak oni trče, igraju tenis i squash i zaključila sam da oni ne izlaze iz svog jednoličnog obrasca napada i obrane. Naše tijelo ne prepoznaje stvara li nam stres nečijih 500 neželjenih poziva ili nas napada dinosaur, aktivira se isti mehanizam.
U tom trenutku ćemo bježat' ili ćemo napasti i onda zauzimamo obrambeni položaj; ramena naprijed, glava dolje i uvučemo trbuh – položaj vjerno dočarava svojim tijelom koji, prije nastavka, odmah odlučujem ovjekovječiti s nekoliko fotografija.
-Stvar je u tome što, dok su dinosauri hodali zemljom, mi smo ih susretali, što ja znam, svakih šest mjeseci i ti si jednostavno imao vremena sve isprocesuirati da se adrenalin i ostali hormoni smire i doći do daha, a nama sada svako malo doleti neki dinosaurić, zato se radi na otklanjanju tog mehanizma straha koji nam je usađen – dovršava Ružica.
Fićo, Gabi i Monika
Osim s menadžerima, radila je ona i s mnogim poznatim osobama i vrhunskim sportašima koje odbija imenovati jednim sramežljivim, ma neeee. Nije joj žao nijednog propuštenog godišnjeg odmora, nijednog boja za slobodne dane koje je provodila na stručnim usavršavanjima, raduje je što je upoznala mnogo divnih kolega od kojih je barem 7, 8 od onih koje zna na ovogodišnjim olimpijskim igrama. Smatra se sretnicom jer je okružena timom ljudi s kojima se razumije, voli i može raditi. Slušam je i promatram u svoj toj lakoći i skromnosti, pa gdje joj je umišljenost, pitam i sebe i nju.
- U ovom poslu je jako teško ne umisliti se. Jer kada ti vidiš da si pomogao nekome da je ostavio štake ili ustao iz kolica, da si djetetu olakšao da sam može oprati zube, da si ga pridobio da vježbe doživljava kao zabavu, a ne kao torturu, ljudi vrlo lako od tebe naprave idola. A da ne odem u to da sam idol, naučili su me isto ljudi. Kada vidim što sve nose, vidim da smo svi jednako veliki, bez obzira iz kojeg smo dijela svijeta, koliko imamo godina ili kakav nam je status. Pomaže i kad te život malo lupi po glavi i dobiješ slučaj kada ti dođe netko kome ne možeš pomoći. Zato je jako važna iskrenost: uvijek treba pripremiti osobu na mogućnost da neće vratiti puni opseg pokreta ili stati na noge. Mi samo dajemo stabilnost i snagu da izdrže s tim što su dobili kroz svoju povredu, ozbiljno konstatira.
- Lijepo je raditi s vrhunskim sportašima i poznatim ljudima, sve to ima svoje čari, ali opet, meni nema draže nego kad mi dođu moj Fićo, moja Monika i moj Gabi. To su klinci koji odrastaju sa mnom i ja s njima, djeca s posebnim potrebama. Fićo ima mišićnu distrofiju, Gabi staklene kosti, a Monika cerebralnu paralizu. Osobe s posebnim potrebama nemaju posebnije potrebe od bilo koga od nas, već su posebni. Uče nas da i mi postanemo posebni i razvijamo se. Ako je netko nemiran, uči nas da budemo smireni, ako ne vidi, mi uz njega bolje vidimo, ako ne hoda, mi radimo više koraka - krenu joj suze, krenu i meni pa mi neugodno, odem promiješati kelj.
Iz čiste ljubavi
- Kako dalje vidiš svoj profesionalni put, nastavljamo.
- Mislim da sam u karijeri dosegla jedan vrhunac. Naravno da bi danas, sutra voljela imati nešto svoje i to bi bio rad sa ženama zato što se u nekom trenutku povijesti dogodilo da je uloga žena umanjena, omalovažena i sklonjena sa strane. Ovih dana sam malo počela proučavati plesove s Polinezije. Zanimljivo je da se kod njih izgubio ženski ples. Jednostavno, kao da je sklonjen, zašto, ne znam. Postoje velike rane, neznanje, nepoštivanje samih sebe koji se prenose s generacije na generaciju i tako smo mi žene zaboravile biti nježne prema sebi. Uopće više ne poznajemo naše prirodne cikluse, a dokazano je da drugačije funkcioniramo ako smo s njima u skladu. Nekad su ljudi tako živjeli.
Moja baka koja ima 97 godina je odrasla budeći se sa suncem i išla je spavati s mjesecom, više ništa ne vidi, ali uvijek točno zna koliko je sati. To se onda vidi i na tijelu, većinom žene imaju probleme s kukovima i donjim dijelom kralježnice, karcinomi… U biti, od sve te grubosti, ne usudimo se više prihvatiti sebe u svojoj ženstvenosti. Baš mi je prekjučer jedna prijateljica rekla kako joj je učiteljica pitala sina što ti mama radi pa je on rekao ništa. Pa kako ništa? Pa moja mama ne radi ništa. Kaže ona, pa dobro tko ti kuha? Pa mama, tko ti sprema, tko se brine za tebe, pa mama. A žena samo nije zaposlena. Kaže da se osjećala jako neugodno jer ju njezino dijete tako percipira, govori s tugom u glasu.
- Iskreno, voljela bih biti toliko bogata da mi to ne bude profesija već da radim iz čiste ljubavi jer postoji jako puno ljudi kojima je ovakav rad potreban. Našim tijelima nedostaje nježnosti, mekoće i finoće, pogotovo na ovim područjima gdje se doživio rat. Iako smo relativno dobrostojeći, nismo gladni i žedni, i dalje imamo svijest da moramo, na primjer imati zalihe od 5 kila riže i 8 boca ulja, to je taj usađeni strah. Zato si moramo uzeti vrijeme da zastanemo, saberemo se, malo razmatramo i smirimo um, kojom god metodom nam odgovara. Svatko treba naći svoj način opuštanja. I uvijek umjerenost, nikada pretjerivanje, uzeti si 10 minuta, 5 minuta, ali stvoriti kontinuitet, doći k sebi svaki dan, osmijeh s rupicama na obrazima je vraćen na lice.
Tessla oblikuje, priroda tješi
Jako je zanimljivo biti s Ružicom na poslu. Sigurno je tako i u njezino slobodno vrijeme pa predložim da se maknemo malo od karijere i odemo do Tessle, kujice neobična imena, miješane pekinezerice koju su joj prije 7 godina za rođendan poklonili kolege s posla jer je oduvijek željela imati psa. Izaziva dragost vidjeti ih zajedno jer joj je Tessla redovito na ramenu poput broša. Ruža tvrdi da ta mala pasica vuče korijenje od nekog pekinezera koji je bio uz kineskog liječnika jer jako osjeti gdje netko ima problem i ide njuškom na to mjesto, a objašnjava i povijest njezina imena.
- Trebala je biti Zeus ili Tessa. Kažu da svaki pas odabire svog vlasnika i kad sam ja došla, ona mi, iskreno, nije bila baš prvi izbor. Negdje sam pročitala da kad čovjek dođe među pse da je, u biti, njegov onaj koji prvi dođe do njega. Ona je prva došla i uhvatila me za žniranac. Pošto je bila curica, kako sad Zeus, Tessa, hm, onda mi je jedan prijatelj rekao, pa zašto ne bi bila Tesla. I tako je nastala Tessla, s tim da je sa dva s. – Ima li ona nekakve veze s Nikolom Teslom? – priupitam. - Pa ima jer su, u biti, i Tessa i Zeus povezani s munjama, kao bogovi munja, bogovi svjetlosti – smije se. E, sad, Tesla je muško prezime, ali mi je Pavao Pavličić objasnio da je riječ tesla i imenica ženskog roda i da označava nekakav alat, oruđe za tesanje, tesarsko oruđe koje se rabi u oblikovanju – zagonetka je riješena.
- A sudjeluje li Tessla u tvom oblikovanju, pitam dalje.
- Pa da! Kad čovjek dobije takvo malo biće, mora biti odgovoran i postoji velika briga. Naučila me odgovornosti, da se ne bojim mraka, da ne postoje nepovoljni vremenski uvjeti, uvijek možeš biti vani, bitna je samo dobra obuća i dobar kišobran i kabanica i to je to. Ne bojiš se kiše, nema izgovora za ne izaći van.
- Pa ti voliš prirodu, zar ne? Tijekom razgovara si spominjala koliko je važno da smo s njom povezani, podsjećam je.
- Da, volim prirodu. Kada ju gledam i slušam, ona kao da izađe van sa svom svojom ljepotom, prigrli me, utješi, i kaže, sad je to tako, ali proći će. U zadnje vrijeme volim biti u voćnjaku. Prije mi je to bila tlaka jer se treba rano ustati, ali sada je poseban doživljaj vidjeti četiri divlja zeca u šljiviku – razdragano opisuje Ruža. –
- U prirodi njegujem i svoju ljubav prema fotografiji. Fotografija je za mene uhvaćeni trenutak postojanja. Samo me privuče neki detalj, nastane slika, a onda dođe i priča. Riječi odjednom krenu kao neka bujica, tako da skoro svaka moja fotografija dobije svoju priču. U srednjoj školi sam bila grafička urednica lista Učeničkog doma u Pakracu, a svoje fotke i zapise sada objavljujem na Instagramu– otkriva još jedan svoj talent.
Svi smo mi jedna (dobra) priča
Uživajući u srčanosti i zaigranosti kojom ovo svestrano stvorenje pristupa svemu što susretne i čega se dotakne, sve me više zanimalo tko je Ruža iznutra; što napravi prvo kada ustane, što je privlači, što joj je važno, ima li možda poneku željicu…
- Svaki moj dan započinje jutarnjom molitvom. Odgajana sam u kršćanskom duhu i iskustvo mi je pokazalo da imam veliku zaštitu svetaca. Nikola mi je najdraži od djetinjstva jer je zaštitnik obitelji. Dalje ti dosta ovisi i o Tessli, nekad hoće ići van i u 4 ujutro, a ovisi i o smjeni koju radim. Uglavnom, moje mjesto u slobodno vrijeme je strunjača na kojoj je hrpa knjiga. Obožavam knjige i vječito ih vučem sa sobom. Uvijek mora biti i neka bilježnica u koju zapisujem zapažanja, spoznaje, citate, rečenice koji su mi zanimljive.
- Koja ti prva pada na pamet?
- Gospodin Todorić: U svakoj situaciji ostani čovjek. Ante Todorić. Čovjek je svašta prošao, bio je dobar prijatelj mog djeda.
- Tko je to?
- Ćaća od Ivice Todorića.
Nakon nekoliko dubokih udaha i izdaha kojima sam tijekom razgovora koliko toliko naučila kontrolirati provale smijeha, zazvoni mi da često koristi riječ priča pa joj to i spomenem.
- Sve je priča. Svako tijelo ima priču, svatko od nas ima priču. Treba ih pričati jer nitko ne zna što drugi nosi u sebi. A i na crnom papiru uvijek postoji makar najmanja bijela točkica koja daje nadu, svjetlost. To moramo osvijestiti iako zvuči kao kliše. Mene su oduvijek privlačile pozitivne stvari, a prošla sam svašta u životu, ono, gledala sam vraga u oči i znam jako dobro što je zlo, ali isto tako znam i što je dobro. Mi odlučujemo na koju ćemo stranu. Kada odlučimo, tamo nas i odnese. Dobili smo slobodu, ali sloboda jednako odgovornost, toga moramo biti svjesni, ozbiljna je.
- Ima li neka pozitivna stvar koja te posebno privlači, nešto što si želiš, zadnje pitanje.
- Što se tiče mojih želja, uvijek su me učili da je Bog muško pa da moram biti jako precizna i nacrtati što želim. Ako želim jabuku, dobit ću je, ali možda bude kisela i s flekicama pa budem nezadovoljna, tako da onda točno zaželim crvenu jabuku, takvog i takvog okusa, s te i te grane. I dosad sam uvijek dobila sve što sam tražila, samo je jako, jako bitno vjerovati.
Želja mi je obitelj, da vidim što znači DNS iz praktičnog ugla, vidi da blijedo gledam pa mi pojasni, „to ti je metoda koja se temelji na ranom razvoju djeteta“ – aha, razumijem.
- E, sad sam se sjetila jedne rečenice koja mi jako puno znači. To su riječi gospodina Krizmanića, nogometnog trenera, ono, stara škola, koje me uvijek guraju kada mi treba gorivo za ići prema gore. Svaki put kada bi odlazio, pogledao bi me duboko u oči i rekao: "Mala! Zapamti!!! Snove i znanje ti nitko ne može uzeti."
I dok detalje Ružine želje prepuštam njoj i onome kojem je jako, jako bitno vjerovati, sjedamo za stol i bacimo za na zasluženi ručak.
Kelj je super uspio, a za znanje i snove ne brini, draga Ružice. Tko bi ti ih se usudio uzimati kada je i više nego očito da je cijeli svemir na tvojoj strani. Leti visoko!
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!