Romana i Danijela propješačile 772 km virtualnog hodočašća: "San nam je pravi Camino…"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
DARUVAR – „Camino de Santiago virtual challenge“, put dug 772 kilometra uspješno završen. Hodalo se po našem divnom gradu, ali kilometar je kilometar, zar ne?“, ovim su se riječima jutros na društvenim mrežama pohvalile dvije Daruvarčanke. One se Danijela Marić i Romana Horvat, obje zaposlenice daruvarske knjižnice. No, osim što su kolegice na poslu, Danijelu i Romanu veže i ljubav prema prirodi i kretanju. Kako nam kažu, već sedam godina zajedno trče tako da im zajedničkih uspomena ne nedostaje.
Hodočasnička ruta
Sada imaju i jednu novu – uspjele su prohodati hodočasničku rutu dugu čak 772 kilometra. Ovoga puta, doduše, virtualno, no to ne znači da se jednoga dana neće otputiti u Španjolsku te stvoriti novu uspomenu hodajući Putem svetog Jakova.
Evo njihove neobične i vrlo interesantne priče.
- Svugdje u svijetu može se ishodati ova ruta. Naravno, mi smo to učinile u našem Daruvaru. Meni je trebalo dva mjeseca za 772 kilometra, dok me Danijela „prestigla“ i svoju rutu prehodala za oko mjesec i pola dana. Skinule smo aplikaciju koja je napravljena vrlo suvremeno i realno tako da u svakom trenutku možemo vidjeti gdje se nalazimo prehodavši određenu kilometražu, priča nam Romana i pojašnjava kako su hodale odvojeno, odnosno u onom dijelu dana kada im je to odgovaralo.
Dnevno bi to bilo oko sat i pol pješačenja, odnosno 10-ak kilometara ili 18 tisuća koraka dnevno.
Ria i Mia kao pratnja
- Obje imamo psiće koje smo pritom šetale, boravile smo na svježem zraku, kretale se… Kada krećem na hodanje, imam neki zadatak, moram uključiti sat, imam mobitel pored sebe, tako da se tek nakon pola sata opustim i više o ničemu ne razmišljam. Gledam tada vizure grada i uživam. Daruvar je malen grad, a 10 kilometara je dosta. Tako da sam gledala da nikada ne idem istom rutom. Mogu reći da sam upoznala Daruvar od sjevera do juga i od istoka do zapada. Mislim da sam obišla valjda sve ulice u gradu, ali i rubne dijelove grada. Moja maltezerica Ria je sa mnom sve to uredno prehodala, priča nam Romana i dodaje kako joj je želja jednom uistinu ishodati Camino te doživjeti Španjolsku i Francusku na pravoj hodočasničkoj ruti.
Kao šećer na kraju je medalja koja je Danijeli i Romani stigla na kućnu adresu.
- Medalja je stigla u maloj futroli. Poseban je osjećaj dobiti ju, ponosna je Romana na sebe i svoju prijateljicu Danijelu s kojom zajedno trči blizu osam godina.
Medalje kao šećer na kraju
Jedna drugu potiču i kako priznaju, uživaju u zajedničkim izletima, ali i kroz lijepe stvari, pomiču vlastite granice.
- Romana je prva čula za ovu priču i rekla mi kako se priključila. Meni se to toliko svidjelo da nisam dvojila već sam joj se pridružila. Ionako se puno krećem i pomislila sam zašto ne bi imala još i tu jednu medalju u vitrini, priznaje Danijela koja je kao i Romana, hodala posvuda po gradu.
Park, hipodrom, ulice… Uz pudlicu Miu, vrijeme je brzo prošlo, kaže.
- Mislila sam da će mi trebati duže, no vrijeme je baš brzo prošlo. A medalja je baš lijepa, ponosna je Danijela koja bi također jednoga dana voljela ići na pravi Camino.
- Iskreno, u ovome trenutku ne znam kada bi se to moglo dogoditi, no da imam priliku, svakako bih otišla, priznaje Danijela.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku!