Priča o sudbini, životu i gotovo 27 sati neprestanog trčanja kroz šumu u ime prijateljstva
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Ovo zapravo nije priča o nečijem podvigu, ovo je priča o istinskom prijateljstvu.
Ovo nije priča o ultramaratoncima koji su osvajali kilometre šumskih staza. To je priča o životnim izazovima, odlučnosti i dubokoj povezanosti dvojice najboljih prijatelja Eniza Jašarevića i Tomislava Tepeša.
Prije nešto manje od četiri godine napisala sam svoj prvi tekst OVDJE o dvojici prijatelja, daruvarskim ultramaratoncima Enizu Jašareviću i Tomislavu Tepešu. Radni naslov mi je bio "daruvarski heroji", a tema njihovo trčanje: 31 sat u komadu, punih 168 kilometara po šumama Papuka!
Našli smo se u Rimskoj park šumi u Daruvaru i razgovarali o tom njihovom pothvatu. Eniz mi je tada u dahu ispričao kako je izgledalo njihovo trčanje po šumama Papuka, a njegov najbolji prijatelj i radni kolega Tomislav Tepeš ponosno ga je slušao. Eniz mi je tom prilikom otkrio da je 2015. godine, kada je prvi put s Tomislavom trčao šest kilometara u Rovinju, mislio da će umrijeti.
Nije mogao doći do zraka, vrtjelo mu se u glavi, srce mu lupalo, noge su mu bile preteške. U to vrijeme čak ni krug na daruvarskom hipodromu od 900 metara nije mogao istrčati do kraja. Do tada je bio u drugom sportu, išao je u teretanu, dizao utege.
Dva mjeseca kasnije Eniz je u Zagrebu istrčao svoj prvi polumaraton u životu.
Njegov prijatelj Tomislav Tepeš, prvi je put počeo trčati 2012. na daruvarskom hipodromu. Tada je bio nezadovoljan svojim životom i odlučio je nešto promijeniti. Prvi krug na hipodromu bio mu je nešto najnapornije što je ikada napravio u životu.
- Bio sam živi leš! - rekao nam je tada Tomislav i priznao da je nakon toga shvatio da čovjek sve može ako je jak u glavi. Tako je odlučio postati trkač.
Tri godine kasnije, trčanjem je zarazio i svog kolegu s posla i prijatelja, Eniza Jašarevića.
Nakon pet godina zajedničkog treniranja, Eniz i Tomislav 2020. trčali su 31 sat punih 168 kilometara po šumama Papuka, iza njih je 100 milja Istre i cijeli niz polumaratona i trail utrka. U trail trčanje su se zaljubili na daruvarskom Ždral trailu 2016. godine.
- Da mi je netko nakon prvog polumaratona rekao da ću trčati 110 kilometara po Istri ili 168 kilometara po Papuku, rekao bih mu da nije normalan. Isto kao što ljudi vjerojatno misle da mi nismo normalni. Priznajemo da smo možda malo opsjednuti tim sportom ali to smo mi. To je naš način života. Vjerujemo da to može svatko, samo treba puno volje, želje i odricanja. Gdje ima volje - ima i načina, pričali su mi tada Eniz i Tomislav.
Na kraju razgovora sam ih pitala: "Dečki, gdje vam je kraj?"
- Nema kraja! Kraj ne postoji! Postoje samo novi i neki drugi izazovi, koji nisu ništa lakši ali ni teži, već drugačiji. Kraj će biti kada zbog starosti ili bolesti više nećemo moći raditi to što volimo, tada nam ostaju sjećanja i uspomene na život pun izazova, avantura i pustolovina - rekli su mi tada Eniz i Tomislav.
Vjerojatno svi znate što se u međuvremenu dogodilo. Eniz je u travnju prošle godine dobio nekoliko moždanih udara i bilo je pitanje hoće li uopće preživjeti. Prošao je izrazito zahtjevnu operaciju, terapije u Toplicama Lipik i Daruvarskim toplicama, a zahvaljujući ljudima velikog srca, omogućene su mu i robotske terapije u jednog privatnoj zagrebačkoj poliklinici, o čemu smo pisali OVDJE.
Za Eniza su protekli vikend hodali njegovi Bedaci i to upravo rutu koju su on i Tepeš pretrčali prije nešto više od 4 godine, o čemu smo pisali OVDJE. Tomislav Tepeš je tu istu rutu pretrčao, i to potpun sam.
"Prijatelju, puno toga smo prošli skupa, sve sportske avanture, uspone i padove, sva sportska postignuća. Dijelili smo znoj, suze, bol i sreću. Znaš da smo prije točno 4 godine i 5 mjeseci trčali naših prvih 100 milja (168 km) po Papuku. Sada sam na žalost sve to morao proći sam. Usudit ću se reći da mi je ovo bilo najteže trkačko iskustvo jer sam bio tužan, ljut i razočaran što nije sve kao nekada, što nisi kraj mene rame uz rame. Iako nisi bio fizički uz mene, vjeruj da si mi bio u mislima svake sekunde, svakog metra. Ovi moji kilometri i 26 sati nespavanja moja su podrška tebi da ustraješ, boriš se i dalje u svojoj utrci života. Na ovaj način sam ti htio pokloniti dio sebe. Ništa materijalno, ništa rukom opipljivo, već nešto što znam da ćeš ti kao sportaš, fajter, ultraš razumjeti. Nitko bolje ne razumije ultraša od samog ultraša, a TI SI TAJ!!!!!! I za kraj ću samo reći onu tvoju poznatu: "Stari moj, bilo je brutalno" - napisao je Tomislav jučer na svom Facebook profilu i zahvalio se svojoj logistici, njegovoj obitelji jer, kako kaže, bez njih to ne bi bilo moguće.
Tomislavov pothvat trajao je punih 26 sati i 42 minute. Cijelo vrijeme je bio u pokretu, a prošao je 6100 metara uspona, odnosno visinske razlike. Krenuo je u petak 19. travnja u 11 sati s istog mjesta s kojeg su on i Eniz krenuli prije točno 4 godine i 5 mjeseci na njihovih prvih 100 milja Papuka.
- Trčao sam identičnu rutu kao tada, samo nažalost sam. Eno i ja smo puno toga prošli skupa, sve lude avanture, smrzavanja, tumaranja po šumama, po noći, kiši, snijegu... Sve sportske uspjehe, uspone i padove prošli smo zajedno učeći najvažnije životne lekcije sami na svojoj koži i u hodu. Stoga mi je ova moja mala avantura od 168 kilometara bila jedna od mentalno težih. Bio sam sam, ali svake sekunde i svakog metra u mojoj glavi je bio Eno.Tako da nisam trčao sam, trčao sam s njim i za njega - priča mi Tomislav i priznaje da nikada, ni u najcrnjim mislima, nije mislio da će se Enizu dogoditi to što mu se dogodilo i što mu je život promijenilo iz korijena.
- Nažalost, takav je život i nitko ne zna što ga sutra čeka. Trčeći ovu našu rutu koju smo trčali prije 4 godine i 5 mjeseci, htio sam mu barem na neki način pokloniti dio sebe kroz žrtvu, patnju, znoj, bolove, nespavanje...Htio sam mu darovati bezuvjetnu podršku u njegovoj ultri koju " trči" zadnjih godinu dana. Nije bilo lako, ali imao sam ogroman motiv i čeličnu volju i ništa, ali doslovno ništa, me nije moglo spriječiti u mom naumu pa ni lovci s kojima su hodači imali ozbiljnih problema - nastavlja Tomislav dodajući kako ni malo nije ugodno kada si sam u divljini, mraku i izvan civilizacije.
- No, sve je to dio čeličenja i "rasta". Sva osjetila su vam pojačana, čujete svaki šum. Nekoliko puta sam se i malo "brecnuo" kada sam po noći naletio na male divlje svinje. Bogu hvala pa im mame nije bilo u blizini, da me poganja. Sreo sam i jednu ogromnu košutu kod Crnog vrha i po prvi put sam vidio jazavca koji je uredno pozirao i gledao u mene. Ali kada sam krenuo izvući mobitel da ga fotografiram, on je frajerski, bez straha i žurbe, odšetao - priča mi Tomislav napominjući kako srećom nije imao nikakvih ozbiljnijih problema, osim onih tipičnih ultraških, poput žuljeva, bolova i pospanosti.
Unatoč svemu, Tepeš je sretan što je istrčao Enizovu i njegovu stazu i što je sve prošlo kako treba i bez ozljeda.
- Eno me dočekao na cilju s osmjehom na licu, a to mi najdraža nagrada koju sam ikad dobio u životu - zaključuje Tomislav Tepeš.
Njegov pothvat od 168 kilometara bio je više od fizičkog izazova; bio je to čin ljubavi, podrške i prijateljstva.
Na kraju teškog puta, na cilju ga je dočekao osmijeh Eniza, nagrada koja je nadmašila svaku medalju. Njihova priča podsjeća nas da pravo prijateljstvo ne poznaje granice. Ono je snaga koja nas nosi kroz najteže trenutke i slavi s nama u najvećim pobjedama.
Eniz i Tomislav su dokaz da prijateljstvo nije samo riječ; to je putovanje koje se zajedno prolazi, korak po korak, bez obzira na sve životne nedaće.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!