Priča o Juraju Šargaču, velikom čovjeku u malom gradu...
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
S 12 godina roditelji su mu kupili prvu gitaru. Klasičnu i bezimenu. Iako je po kvaliteti bila lošija od svih budućih koje će imati, za njega je ona bila – ta gitara. Na njoj su mu se prsti prvi put spojili sa žicama, uz nju se rodila ljubav prema melodijama koja nikad neće prestati. S njom je sve počelo tako da ne čudi što i danas o njoj priča s posebnim poštovanjem.
- Roditelji su mi kupili prvu gitaru jer im je bilo logično da bih trebao svirati ako već imam dugu kosu. Dogovorili su mi instrukcije sa Željkom Pajićem - Bibom, koji je mnoge naraštaje daruvarskih gitarista naučio osnovama sviranja gitare. Svirao sam s njim jedno godinu-dvije, a onda sam preko udruge Impress čuo za tečaj sviranja električne gitare kojeg je vodio Marko Osmanović. Marko mu je pojasnio kako joj pristupiti. Učeći s njim, otkrio sam koliko iskustva ima pa sam kroz želju da impresioniram svog učitelja počeo na sluh skidati pjesme Cote G4 budući da na internetu nije bilo ni tablatura ni akorda za njihove pjesme - prepričava nam Daruvarčanin Juraj Šargač svoje glazbene početke, iskreno priznajući kako tada nije uspijevao kvalitetno skinuti pjesme na sluh.
Juraj je nesretnim spletom okolnosti, nakon jednog koncerta u Daruvaru, zaboravio svoju prvu i najdražu gitaru. Kada je shvatio što je napravio, već je bilo kasno. Gitaru je netko već bio uzeo i više nikada nije uspio doći do nje.
- Nakon cijelog dana glazbenih događanja, navečer sam je od uzbuđenja i umora jednostavno zaboravio. Inače mi je služila kao pomoćni instrument za usputne probe. Tako je provela noć naslonjena na stablu u parku kod dvorca Janković, ali jutro ondje nije dočekala. Drugi dan sam odmah napisao objavu na Fejsu koju je podijelilo stvarno puno ljudi, ali gitara nije nikad pronađena - prisjeća se Šargač. No, odmah je znao što mora učiniti.
- Nikako se nisam mogao pomiriti s činjenicom da je više nemam pa sam otišao u trgovinu i kupio identičnu, bezimenu klasičnu gitaru. S njom sam započeo sviranje i jednostavno mi paše u rukama - kaže Šargač.
Nova glazbena razina
Kako je odrastao, tako je znatiželja u njemu postajala sve intenzivnija. Zanimale su ga mnoge stvari, htio je savladati brojne vještine, a ljubav prema glazbi i gitari neprestano je u njemu rasla. Discipliniran kakav jest, iz dana u dan je vježbao i osjećao kako sve više napreduje. Kako su se prsti sve bolje slagali sa žicama, tako je polako postao spreman za novu razinu – Cotu G4, kultni daruvarski rock bend. Spletom okolnosti, neočekivano su mu se otvorila važna vrata, a trud koji je dotad uložio počeo se isplaćivati.
- Sve je počelo s tim tečajem prije 12 godina kada sam još uvijek bio mladi gitarist koji je htio tu nešto svirati. A Marko je bio stvarno dobar učitelj i dobar lik koji se na kraju pokazao kao jedan dalekovidan čovjek kada je još tada vidio nešto u nama. Kroz godine sam ostao dobar s njim, uvijek sam išao na njihove koncerte, ako bih bio u blizini. Znao sam sve pjesme i uvijek bih se javio i pohvalio ih zbog dobre svirke. Bio sam njihov fan još otkada sam po sluhu skidao njihove pjesme, to su procesi koji traju i putem sam se intimno povezao s njihovim pjesmama i pokušao naučiti razmišljati kao gitarist. U jednom trenutku falio im je basist pa me Marko pitao želim li svirati bass gitaru u Coti iako je znao da bass gitara nije moj glavni instrument. Ali je znao mene i kao muzičara i kao čovjeka pa je procijenio da bih ja mogao biti taj – objašnjava nam Juraj.
Prisjetio se i kako je ova godina u Coti G4 bila jako burna. Sastav benda mijenjao se nekoliko puta, članovi su živjeli u različitim gradovima, teško se pronalazilo zajedničko slobodno vrijeme za probe... No, unatoč svemu, Cota je uspjela okupiti ekipu koja je stasala u skladan bend koji na bini diše kao jedno.
- Neko smo vrijeme zbog korone imali dosta problema. Dosta članova benda se izmijenilo, radi raspršenosti smo probe imali samo vikendima i bilo je zanimljivo kako smo se uspjeli organizirati i funkcionirati. Sve je to nekako išlo i zvučali smo sve bolje i bolje. Uz minimalan broj probi, naše iskustvo i profesionalizam došli su do izražaja da bi kroz svirke stasali u konkretan bend, u ekipu koja zajedno diše na bini i ostavlja dobar dojam. To je ono što Cota znači meni. Kada se popnemo na binu, stvarno se dobro razumijemo i funkcioniramo – govori nam Juraj, napominjući kako su ove godine dosta putovali po cijeloj Hrvatskoj i prepričavajući kako je na svakom koncertu bilo zafrkancije i dobre zabave.
Od snova do stvarnosti
Jurini omiljeni koncerti su oni u Daruvaru, što je i logično s obzirom na njegovu povezanost s gradom, obitelji i prijateljima uz koje je na njegovim ulicama odrastao. Prošao je put od dečka koji se na svojoj prvoj klasičnoj, bezimenoj gitari zaljubio u svirku do glazbenika koji utjelovljuje vibracije rock 'n' rolla na bini ispred svojih najbližih, s bendom uz kojeg je kao slušatelj stasao i razvijao glazbeni ukus i glazbene vještine.
- Najdraži koncerti s Cotom su mi oni u Daruvaru, oba na Blues Rock Festivalu. Najdraži su mi jer sam s njima ostvario dječački san sviranja s Cotom pred prijateljima i obitelji. Stvarno je bilo nevjerojatno vidjeti u publici prijatelje s kojima sam još do prije par godina dijelio mjesto oduševljenog slušatelja - opisao nam je Juraj.
S Cotom G4 trenutno radi na četvrtom studijskom albumu, a prije četiri mjeseca su, kao najavu albuma, izdali videospot za pjesmu "Noć ukradi za nas", a nedavno i najnoviji videospot za pjesmu "Sazdana od sjaja". Pjesme možete poslušati OVDJE i OVDJE.
Put do znanja
Juraj Šargač je čovjek s kojim sam od početka osnovne do kraja srednje škole dijelio učionice, a prvi dan prvog razreda i klupu. Imao sam puno prilika promatrati tu dobroćudnu osobu kako se razvija i ističe svojim razmišljanjima. U razredu je uvijek bio jedan od informiranijih i inteligentnijih učenika. Njegov pristup učenju i znanju bio je jednostavno drugačiji iako se on, pristojan kakav je, nikad neće složiti s tim.
- Nisam bio tip koji je učio ili čitao više od drugih. Slušajući sam upijao ono što su nastavnici govorili tako da nisam morao puno učiti kod kuće - priča nam Šargač.
Romana Herout, ravnateljica Gimnazije Daruvar, biranim riječima govori o njemu. I ona, kao i ostali koji pričaju o Šargaču, ističe njegovu skromnost i vedar duh.
- Lako i jednostavno je govoriti o Juri jer je on upravo takav: skroman, tih i uvijek sa smiješkom. Kako na školskim hodnicima i na školskim svirkama tako i danas, gdje god ga sretnem. Juraj je jedan od onih bivših učenika koji se uvijek javi i s kojim uvijek imam o čemu razgovarati. Dijelimo ljubav prema glazbi pa je to naša omiljena tema. Kao osobu ga izuzetno cijenim. Čini mi se da je glazbenik koji kao da još uvijek nije svjestan svog talenta. Uporan i marljiv, strukturiran u vježbanju gitare, skroman u pristupu životu, glazbenik je kojeg je sigurno dragocjeno imati u bendu - hvale vrijednim riječima o Juraju Šargaču priča naša bivša školska ravnateljica, Romana Herout koja je ujedno i voditeljica daruvarske ženske klape "Stentoria".
Slično o Šargaču govori i Elizabeta Sabljić, profesorica psihologije u Gimnaziji Daruvar.
- Uočiš nekog čupavog klinca koji uvijek nosi crne majice i karirane košulje. Dok sluša predavanje, lagano kucka neki ritam... A onda upoznaš znatiželjnu, tihu, samozatajnu, principijelnu osobu. Onog koji spašava situaciju kada nitko ne odgovara na pitanje. Ključni glas razuma u razredu punom živahnih i gorljivih adolescenata. I onda ga vidiš na pozornici kako s gitarom u ruci s jednakim žarom svira i na školskoj priredbi i na rock koncertu. Vidiš kako živi glazbu. Nemoguće je ne ostati pod dojmom... Sretna sam što sam imala priliku upoznati tako jedinstvenu osobu koja će i nakon svakog svog uspjeha reći: "Ma, nije to ništa", podsjetila se Šargača u školskim danima Elizabeta Sabljić, naša bivša profesorica psihologije.
I dok je on pratio nastavu, mi ostali u razredu smo se međusobno zadirkivali, kako to već u tim godinama ide. Tada, kao i danas, on je uvijek bio onaj koji je "znao više", ali nikad nije bio štreber. Znanje koje je kroz školovanje, ali i osobne interese, stekao, dovelo ga je i do kviza "Tko želi biti milijunaš?". No, čini se da je znanje nešto što na lijep način obilježava i povezuje njegovu obitelj.
- Dobro pamćenje je očito neka naša obiteljska crta jer je otac Zdravko bio na tri različita kviza HRT-a i na svakom je ostvario značajne rezultate. Pobijedio je na "Potjeri", osvojio novac na "Milijunašu", a u "Najslabijoj karici" dva puta je bio u finalu. Majka Zdenka također ima široko znanje, više nego dovoljno za neki od televizijskih kvizova, ali je tata i ja još nismo uspjeli nagovoriti da se prijavi. Kod nas se oduvijek, svakodnevno, razmjenjuju razna znanja i informacije, ali za razonodu, kao na kvizu. Kroz te sam razgovore, kao i putem televizije i interneta, upio sve ostale informacije koje nisam imao prilike naučiti tijekom formalnog obrazovanja - tvrdi Juraj.
"Milijunaš" s ulice
Njegov put do kviza "Tko želi biti milijunaš?" bio je uporan. Mjesecima se prijavljivao na "Milijunaša" dok ga napokon nisu prihvatili, a kada je došao tamo iskoristio je priliku i uzeo pozamašnu svotu od 64.000 kuna. Iako kaže, skroman kao i obično, da je imao relativno lagana pitanja, znamo da od njih 11 nisu baš sva bila jednostavna. Najupečatljivije je svakako zadnje pitanje za 64.000 kuna kada ga je voditelj Tarik Filipović pitao koje su bile zadnje riječi Aleksandra Velikog prije njegove smrti. Na to pitanje Juraj nije znao odgovor. No srećom mu je ostao joker Zovi kojeg je iskoristio nazvavši školskog prijatelja Nevija Aradskog. Pazite ovo, Nevio se javio i znao je odgovor i na - grčkom!
- Poziv je počeo vrlo komično jer u početku nismo čuli Nevija nego samo neke čudne šumove. Kasnije mi je rekao da mu je, što zbog uzbuđenja, a što zbog ruku prljavih od ljetnih radova na kući, bio ispao mobitel iz ruke. Nakon toga me uputio na točan odgovor i tako mi udvostručio već tada pristojan iznos. Zbog toga sam mu od sveg srca zahvalan - prepričava Juraj.
Veći dio novca osvojenog na "Milijunašu" stavio je na štednju, a ostatak je uložio u glazbenu opremu. S tim je novcem kupio svoju prvu bass gitaru i sad je napokon mogao odrađivati koncerte s Cotom ne posuđujući tuđe bass gitare. Lijepo je vidjeti kako život s vremena na vrijeme nagradi znatiželjne, vrijedne ljude za koje bez problema možete tvrditi kako su to i zaslužili, a Juraj svojom upornošću to svakako je.
Povratak u Daruvar
Daruvar mu je uvijek bio primamljiva opcija, s obzirom na povezanost s bližnjima i prijateljima. Ali jedan od razloga povratka je i taj što je kroz pet godina studija primao stipendiju od Županije, a ugovorom se obavezao ostati raditi u županiji dvostruko više godina od trajanja studija. U njegovom slučaju to je 10 godina. Juraj Šargač, samozatajan kakav jest, tu obavezu ne smatra problemom.
- Zahvalan sam jer mi je ta stipendija uvelike pomogla da isfinanciram i preživim studentski život u skupom Zagrebu - naglašava nam Šargač, nastavljajući - U Daruvar sam se, ustvari, vratio igrom slučaja. Fakultet sam završio sredinom prosinca prošle godine i nisam imao jasan plan što ću kad izgubim studentska prava, pa tako i pravo na jeftino stanovanje u studentskom domu. Tih dana sam vidio natječaj za posao inženjera u MPD-u te sam se odlučio javiti kako bih riješio poslovno i stambeno pitanje. Naravno, odluka je bila još lakša jer se u Daruvar već ranije vratilo nekoliko mojih vrlo dragih prijatelja - govori nam sa smiješkom.
Juraj Šargač danas vodi jednostavan život u svojoj kući u "zagrebačkoj", daruvarskom kvartu u kojem je i odrastao. Povećao je svoj kućni budžet, još važnije je što je bogatiji iskustvom, a i dalje je to onaj isti lik kojeg znam već godinama. Lik čiji je ugled ostao staložen i pouzdan, bez trunke hvalisavosti.
Juraj Šargač je dokaz kako se isplati naporno raditi na brušenju svog talenta, odmalena je znao da je jedini mogući put prema napretku predani rad i uporna ponavljanja.
Iako u kvizu "Tko želi biti milijunaš?" nije znao koje su posljednje riječi Aleksandra Velikog, upravo ga te riječi opisuju.
Najjači!
Ili kako bi to joker Zovi Nevio rekao:
τῷ κρατίστῳ!
