Postao svećenik tek s 37 godina: "Bio sam u ratu, radio kao zidar, a zamalo se i oženio..."
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
- Bog mi je od dana kad sam se rodio na životni put slao divne ljude, a sveta euharistija najveća je moguća zahvala koju čovjek može primiti. Sretan sam i ispunjen jer kao svećenik baš kroz euharistiju mogu zahvaliti drugima za darove koje od njih primam – priča nam Ivica Tomak, župnik Župe svete Katarine u Samarici i upravitelj Župe svetog Nikole u Gornjem Mikloušu. Posljednjih osam godina vlč. Ivica putuje svakodnevno između ta dva mjesta, kako bi bio na raspolaganju svojim župljanima koji ga nikada nisu vidjeli ljutitog ili loše raspoloženog.
Iako je taj dio Moslavine pomalo izoliran, ovaj rođeni Prigorac iz Svetog Petra Orehovca ondje uživa jer, kaže, voli prirodu, mir i dobre ljude. Uvjeren je kako je sve što nam se u životu događa Božji plan i volja, a to osjeća od najranijeg djetinjstva.
Božja prisutnost
- Oduvijek sam bio pobožan i molio sam se Bogu. Druga djeca u školi su me zbog toga držala čudakom i govorila su mojem starijem bratu da me dovede u red. No, otkako sam prvi put primio Svetu pričest, ja sam istinski počeo vjerovati u Boga i osjećati posvuda njegovu prisutnost – priča nam vlč. Ivica, dodajući kroz smiješak kako je zgodno i to što mu se roditelji zovu Marija i Josip, baš kao što su se zvali Isusovi roditelji.
Zbog njega su i ostali članovi obitelji češće krenuli na mise, a njegova majka se počela moliti da njezin Ivica, srednji sin, postane svećenik. No, Bog je, kaže, imao drugačije planove. Ivica je i sam razmišljao o svećeničkom pozivu, no očito u mladosti nije bio pravi trenutak za ređenje pa je upisao srednju građevinsku školu te izučio zidarski zanat.
- Nakon srednje škole otišao sam u vojsku, tadašnju JNA, i moram priznati da ondje nisam imao problema zbog svoje vjere. Nikome nije smetalo kad sam molio. Nakon povratka iz vojske zaposlio sam se na građevini, u križevačkoj tvrtki Radnik. Kad god sam mogao, nakon posla bih odlazio na misu i sve sam snažnije počeo osjećati potrebu da se u potpunosti posvetim Bogu – prisjeća se.
Misli o Bogu i molitva pratile su ga i početkom devedesetih godina, kada je u Hrvatskoj počeo Domovinski rat.
Na prvoj crti
- Odmah na početku rata mobiliziran sam kao pripadnik Vojne policije. Jednoga dana poslali su nas na ratište u Pakrac gdje je bilo baš gadno. Sudjelovao sam u borbama, no nikada nisam ubio čovjeka. Znali smo od neprijateljskih vojnika biti na udaljenosti od 50 metara, gledali smo se s njima u oči. Mogao sam ih bez problema pogoditi, no nisam pucao. Nadređeni su zbog toga vikali na mene, no jednostavno nisam to mogao učiniti – kaže.
Iako mu se stalno vraćala, želja da postane svećenik kao da se u to vrijeme smirila pa se nakon povratka s ratišta čak i odlučio oženiti. Zaprosio je prijateljicu koju je poznavao iz crkve i ona mu je pristala biti ženom. No, s vremenom su se udaljili pa do planiranog vjenčanja nije došlo.
- Ona se kasnije udala i rodila djecu, živi u sretnom braku, baš kao i druge dvije djevojke s kojima sam se viđao u mladim danima. Sretan sam što sam danas s njima u dobrim odnosima, uvijek kad se sretnemo izgrlimo se i izljubimo, ostali smo dobri prijatelji – dodaje.
Sve te životne situacije i dalje je, kaže, prolazio uz molitvu pa je s vremenom poziv za služenjem opet počeo jačati. Nakon puno molitve, promišljanja i razgovora sa svojim župnikom Norbertom Ivanom Koprivecom, 2000. godine definitivno je odlučio upisati teološki faks i poći u sjemenište.
Sačuvane cipele
- Čuvao sam to do posljednjeg dana kao tajnu, nisam ništa rekao ni svojima doma. Baš te godine na snagu je stupilo pravilo da se teologija ne može upisati nakon završene trogodišnje škole, kakvu sam ja imao, već sam morao polagati razliku predmeta za zvanje građevinskog tehničara u Varažinu. Nakon što sam prošao i prijemni ispit na teologiji, rekao sam svima da odlazim – priča naš sugovornik.
Kaže kako mnogi nisu svi vjerovali da će ustrajati u svome naumu.
- Kolege iz firme su mi rekli da će čuvati moje radne cipele jer su bili uvjereni da ću se brzo vratiti. Majka je bila presretna i rekla mi je da se već prestala moliti za to. No, svećenički poziv se i ne može izmoliti, on stiže direktno od Boga – kaže vlč. Ivica.
Gotovo svi njegovi kolege na fakultetu i u bogoslovnom sjemeništu bili su između 12 i 15 godina mlađi od njega, a s većinom se dobro slagao. No, priznaje kako nije sve bilo bajno. Latinski, grčki i hebrejski na prvoj godini su ga, kaže, pokolebali te se više puta zapitao je li dobro odlučio. No, kao i uvijek u životu, odlučio je sve prepustiti u Božje ruke te ustrajati u učenju i molitvi.
- Niti jedna moja ocjena s fakulteta nije bila poklonjena. Sve sam vrijeme posvetio učenju, a nakon predavanja, odlazio sam u katedralu na misu. Svakog dana sam molio krunicu, na koljenima obilazeći grob blaženog Alojzija Stepinca. Zahvaljujući njegovom i zagovoru svetog Marka Križevčanina i jesam postao svećenik – kaže.
Dodaje kako su ga zbog tolike predanosti Bogu pojedinci čak i u sjemeništu gledali ispod oka pa nije bio omiljen među dijelom kolega, ali i predavača.
Križevačke torte
- Bio sam spreman na to. Moj župnik mi je prije odlaska u Zagreb rekao da budem svjestan da ni ondje svi svećenici i doktori nisu sveci i pravednici. To se pokazalo točnim, a to na neki način i jest normalno jer svi smo mi ljudi od krvi i mesa. No, ja sam se čitavo vrijeme uzdao u Boga i znao sam da će završiti baš onako kako treba završiti – priča vlč. Ivica.
Sreća je htjela da prvo „radno“ mjesto koje mu je dodijeljeno kao đakonu budu Križevci, grad u kojem je kao zidar podizao crkve.
- Bio sam presretan, tamo sam poznavao ljude, bilo je to zaista prekrasno razdoblje. Supruga jednog mog bivšeg kolege iz Radnika čak mi je svaki tjedan pekla i donosila tortu! – smije se vlč. Ivica.
Ondje je služio i svoju mladu misu kojoj je, kaže, prethodio niz iskušenja.
- Na početku te 2008. godine umro mi je otac, a nedugo nakon toga teško se razboljela i majka. Liječnici su joj otkrili tumor na želucu velik pet centimetara. Dugo je bila u bolnici u Koprivnici. Kako se bližio datum moje mlade mise, molila je liječnike da je puste van samo na nekoliko dana i oni su naposljetku pristali. Da stvar bude gora, tri dana prije mise umro mi je djed. No, na kraju je ipak stigao taj dan i sve je prošlo savršeno, u društvu divnih ljudi i uz molitvu – prisjeća se vlč. Ivica.
Bio je silno zabrinut za majku i uključio ju je u molitve. Osim njega na mladoj misi, za nju je molila čitava zajednica. A onda se, kaže, dogodilo čudo.
- Majka je iz koprivničke bolnice otišla u jednu zagrebačku kliniku, s nalazima koji nisu upućivali ni na što dobro. Trebali su joj odstraniti želudac. U Zagrebu su joj ponovili sve pretrage i kad su nalazi stigli, liječnici su bili u šoku. Svi nalazi bili su uredni, tumora više nije bilo. Potpuno je nestao – kaže vlč.
Čekić i pila u ruci
To je, uvjeren je, Božja zasluga i razlog više da mu se još usrdnije moli. Nakon Križevaca, službovao je u Sisku, Vrbovcu, Zelini, Garešnici i Carevdaru, a onda ga je put prije osam godina doveo u Miklouš i Samaricu.
- To su male župe i često na misama ne bude puno ljudi. No, ja nikada nisam ni tjerao ljude na misu. Ne trebaju oni biti tamo zbog mene jer se na mene i ne oslanjaju, već se oslanjaju na Isusa Krista. Pa ako i ne idu redovito na misu, ja jako dobro znam da će mi svatko od mojih župljana pomoći kad god nešto zatrebam. I to je najvažnije od svega, i Bogu milo. Da se ljudi slažu i vole. Isus je govorio, ljubite jedni druge. I on sam ih je ljubio, i ljubi – kaže vlč. Ivica.
A baš kao što župljani njemu pomognu kad god je potrebno, tako i on pomaže njima. I to ne samo u duhovnim pitanjima, već redovito koristi i znanja stečena u građevini pa ga se često može vidjeti s čekićem ili motornom pilom u ruci.
- Uvijek nekome nešto treba popraviti, složiti. U našim selima ima jako puno starih ljudi koji i nemaju nikoga drugoga za takve poslove. Uvijek mi je drago kad mogu biti od koristi – priča.
Sve što čini u životu, čini s ljubavlju i pouzdanjem u Boga. Što je, kaže, zapravo isto.
- Bog jest ljubav. A ako Bog ljubi nas, pa tko smo mi da ne činimo isto jedni drugima! Upravo to nam Bog poručuje kroz svoju Riječ koja moje najveće uporište i snaga, moj oslonac i smjernica u svakoj životnoj prilici. U životu nas svi mogu iznevjeriti, i majka, i brat, i suprug, i sestra, prijatelj, ali Isus, koji jest Božja riječ, neće nas iznevjeriti nikad – zaključuje vlč. Ivica.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!