Posebna generacija bjelovarskih primalja ide u mirovinu: ''Nema ljepšeg radnog mjesta od našeg"

Na svojim su rukama držale svako dijete rođeno u bjelovarskoj bolnici u posljednja četiri desetljeća. Tim su mališanima pomogle da dođu na svijet, mijenjale im pelene, hranile ih, uspavljivale, pjevale im, ponekad i plakale s njima. A sada je stiglo vrijeme da se odmore.

One su Zlata Viljevac, Danica Šola, Dragica Mihelić i Nada Hegediš, dugogodišnje primalje bjelovarskog rodilišta koje su ovih dana otišle u mirovinu. Točnije, sve tri osim Nade, koju to čeka za koji mjesec. No, prošli tjedan zajednički su, zajedno s kolegicom Divnom Lovrak iz administracije, proslavile odlazak u mirovinu. Bila je to sjajna prilika da se prisjete nekih od najzanimljivijih trenutaka iz svoje karijere.

Najbolji posao

- Nema ljepšeg radnoga mjesta od našeg. Svjedočiti rađanju novoga života, začuti prvi plač djeteta i dijeliti radost s roditeljima je nešto što se jednostavno ne da riječima opisati - priča nam sestra Zlata koja je u bjelovarskoj bolnici počela raditi davne 1980. godine. Prije preseljenja na Odjel ginekologije zbog zdravstvenih problema, prvi dio radnog vijeka provela je u dječjoj sobi, a dugo je radila s prijevremeno rođenim mališanima.

- Mislim da je najmanje dijete o kojem sam brinula, a koje je preživjelo, imalo manje od 700 grama. Nekada nismo imali opremu kakva danas postoji u rodilištima, morali smo u tu djecu nadzirati 24 sata kako bismo im mogli pomoći na vrijeme ako nešto krene po zlu - kaže.

Bilo je, priznaje, i teških trenutaka, kada se u njihovoj blizini nisu samo rađali nego i gasili životi, i to su situacije koje bi svi najradije zaboravili. Srećom, onih drugih, svijetlih trenutaka bilo je puno više i njih će se rado sjećati i u umirovljeničkim danima.

- Svašta smo doživjele. Nikada neću zaboraviti kada je kod nas osamdesetih godina jedna djevojčica ostala nekoliko mjeseci. Bilo je to dijete iz siromašne obitelji o kojem se roditelji nisu mogli brinuti, a socijalni radnici nisu odmah pronašli smještaj za nju. Pa je ostala kod nas. Svi smo se brinuli za nju kao da je naša. Mijenjali smo joj pelene, jela je s nama, uspavljivali smo je. Zvali smo je Žiži. Već je mogla sjediti kad je otišla od nas, pronašli su joj novu obitelj u Francuskoj. Taj nam je rastanak svima teško pao - prisjeća se Zlata.

Baš kao i Zlata, ''dijete'' bjelovarske bolnice je i Nada Hegediš koju još svega nekoliko mjeseci dijeli od odlaska u mirovinu.

- Počela sam ovdje raditi 1981. godine, nakon što sam završila školu za primalje u Bjelovaru. I, eto, na istom radnom mjestu ću dočekati i mirovinu - smije se sestra Nada.

Velika odgovornost

Iako je, priznaje, na samom početku bila pomalo uplašena jer je znala koliko odgovornosti podrazumijeva posao koji je odabrala, danas joj nije nimalo žao zbog te odluke.

- Ovo nije samo posao, ovo je poziv. Ovo morate voljeti. Iako ima teških trenutaka i situacija u kojima se zapitate je li vam sve to trebalo, sve loše se brzo zaboravi. Ovo je najbolji posao na svijetu - uvjerava nas Nada.

S njom se slaže i sestra Dragica koja je u bjelovarskom radilištu ''ostavila'' 43 godine života. Kaže, nekako je i računala s tim da će mirovinu dočekati u bjelovarskoj bolnici, gdje se zaposlila odmah nakon završetka škole za primalje.

- Biti primalja, to je bila moja velika želja i sretna sam što mi se ispunila. Da moram ponovno birati, odabrala bih isto - kaže Dragica.

Dodaje kako je riječ o posebnom poslu koji nije uvijek sjajan i koji sa sobom nosi veliku odgovornost.

- Na ovom radnom mjestu o vama ovise dva života i to niti u jednom trenutku ne smijete smetnuti s uma - kaže naša sugovornica.

U mirovini će se rado sjećati brojnih lijepih trenutaka koje je doživjela na radnome mjestu, a kaže nam kako je uvijek, čak i u teškim trenucima, nastojala među kolege i pacijentice unijeti notu vedrine.

Teški trenuci

- Bilo je teških razdoblja. Recimo, posebno izazovno nam je bilo raditi za vrijeme pandemije. No, ja sam tada nastojala šalama podići atmosferu, učiniti nešto da nam svima bude ljepše - kaže Dragica.

A osim covid krize, posebno je teško bilo raditi za vrijeme Domovinskog rata. Tog se razdoblja sa sjetom sjeća i sestra Danica, još jedna novopečena umirovljenica iz reda bjelovarskih primalja. Ona je u rodilištu bila dežurna i 29. rujna 1991. godine, kada je trajala bitka za bjelovarsku vojarnu.

- Ja sam bila na poslu, muž mi je bio na ratištu, a naše kćeri, koje su tada imale 5 i 7 godina, ostale su same kod kuće. Srećom, susjedi su se pobrinuli za njih. No, svejedno je bilo jako teško raditi taj dan i sve to izdržati psihički - prisjeća se sestra Danica, dodajući kako su ona i njezini kolege toga dana pokazali veliku profesionalnost, a u podrumu bolnice pomogli su dolasku na svijet čak osmero mališana.

Sestra Danica imala je ''vatreno krštenje'' i na početku covid krize.

- Sudbina je htjela da baš doktorica Čohar i ja budemo na prvom porodu u covid krizi koji je, srećom, prošao u redu - prisjeća se naša sugovornica.

Uz primalje, u mirovinu ovih dana odlazi i njihova kolegica iz administracije Divna Lovrak, i to nakon čak 46 godina i osam mjeseci radnog staža.

Bodrenje pacijentica

- Kad sam se zapošljavala, mogla sam birati na kojem ću odjelu raditi, a ovaj odjel bio je moj prvi izbor. I nisam požalila zbog toga. Iako nisam bila direktno vezana uz rađaonu, proživljavala sam mnoge trenutke s kolegama, ali i pacijenticama. Mnoge sam hrabrila i bodrila, bila s njima u teškim, ali i radosnim trenucima - kaže Divna.

I ona i njezine kolegice primalje kažu kako su sretne što na njihova mjesta stižu novi, mladi ljudi, željni novih znanja i iskustva. Stazama koje su dobro utabale primalje na odlasku, već su krenule Sara Pozder, Tena Cajner, Ana Maria Tomašković, Klara Pop i Paula Oslovar, djevojke koje su lani u bjelovarskoj Medicinskoj školi završile školovanje za primalje. Svima njima upravo to je bila velika želja.

- Prilikom upisivanja srednje škole, dvoumila sam se između Zagreba i Bjelovara i na kraju se odlučila za bjelovarsku Medicinsku školu. Nisam zbog toga niti u jednom trenutku požalila jer je školovanje opravdalo sva moja očekivanja. Od prvoga razreda imali smo stručne predmete i praksu tako da je bilo poprilično naporno, ali na kraju se sve isplatilo - kaže sestra Tena.

Nova snaga

Mlade primalje otkrivaju kako su ih u bolnici još na praksi prihvatili kao ''svoje'', a zahvaljujući ozbiljnom i profesionalnom pristupu tijekom četiri godine praktičnog školovanja stekle su dragocjeno znanje koje im itekako koristi u prvim danima posla. U to se uvjerila i mlada sestra Sara koja je, posve neplanirano, već imala priliku odraditi prvu samostalnu smjenu.

- Kolegica koja je trebala raditi u toj smjeni se razboljela pa sam pozvana da je zamijenim. Imala sam tremu, no starije kolegice su mi sve objasnile tako da je sve proteklo u redu, a u toj smjeni imali smo i jedan porod koji je protekao u savršenom redu – ponosno ističe Sara.

Upravo takvi trenuci, pričaju nam naše mlade sugovornice, njihov posao čine čarobnim.

- Nema ništa ljepše nego kad pomogneš dolasku novoga života na svijet. Ovaj posao nije nimalo lagan, zahtijeva fizičku i psihičku spremnost, ima i vrlo teških dana, no na kraju se sve isplati – kaže sestra Ana Maria.

S njom se slaže i mlada kolegica Klara. Uz ogromno znanje koje su stekle u školi, iskustvo koje su im prenijele starije kolegice koja odlaze u mirovinu je, kaže, neprocjenjivo.

- Stvarno su sve bile uz nas u svakom trenutku, i dok smo bile na praksi, i kasnije, kad smo se zaposlile, na čemu smo ih vrlo zahvalne – kaže Klara.

A da su mlade snage zaista dobro ''pogodile'' zanimanje, potvrđuje i Josipa Haraminec, zamjenica glavne sestre rodilišta. Za svoje nove kolegice ima samo riječi hvale.

- Djevojke jako ozbiljno shvaćaju ovaj posao, vidi se da ga rade s užitkom. Ne boje se pitati kad im nešto nije jasno i vidi se da su spremne i dalje učiti. Odlično su se uklopile u naš kolektiv – kaže sestra Josipa, dodajući kako je odlično što je bjelovarska Medicinska škola prije pet godina prepoznala potrebu bolnice za ovakvim kadrom.

Zajedničke pobjede

- Ovo je specifičan posao. Posao koji je težak i koji ne može raditi svatko. I inače nam je teško doći do kvalitetnog kadra, tako da smo presretni što smo dobili mlade kolegice koje su zaista obučene za ovaj posao – ističe naša sugovornica.

A zbog toga je presretan i šef odjela, doktor Goran Pavlović. Iako ga uz primalje na odlasku vežu posebno uspomene, sretan je što na odjel stiže nova mlada energija.

- Moja majka je bila primalja tako da kolegice koje odlaze jako dobro poznajem i privatno, još od djetinjstva. Svima će nam jako nedostajati, no sretan sam što u mirovinu odlaze zdrave i nadam se da će u njoj uživati. S druge strane, dobili smo mlade kolegice koje donose novu energiju. Starije kolegice su im stvorile čvrst temelj i dale odličnu putanju tako da vjerujem kako nas sve zajedno čeka još puno uspješnih i lijepih trenutaka – zaključuje doktor Pavlović.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!