PODVIG ŽIVOTA Daruvarčanin Josip Prević i njegova kći Jana na hodočašću dugom 800 kilometara
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Fizika me kroz školovanje nije odveć zanimala, ali sam svu svoju pažnju, energiju i napose, cijeli svoj život usmjerila na fizičara koji je zaokupljao moje misli i maštanja, a zauzvrat sam dobila sretan brak.
Najbolje doba
Zahvaljujući mom mužu, moji interesi su se širili, između ostalog i na astronomiju, osobito nakon osnivanja Astronomskog društva „Kumova slama“ i pokretanja manifestacije "10 dana astronomije". Predavanja u Hrvatskom domu bila su mi sve zanimljivija, a ovih dana sjetila sam se Ivice Puljka, poznatog popularizatora znanosti, koji nas je statističkim tablicama uvjeravao da u današnje vrijeme ima najmanje bolesti, najmanje gladnih, najmanje ratova te je ovo naše doba najbolje za život, iako nam se možda tako ne čini budući da na dnevnoj razini saznajemo o nesrećama, nevoljama i sukobima u svijetu, ali to je zato što imamo brzi pristup novostima preko medija. Zbog interneta i dostupnosti informacija koje su jako bitne za moj život unazad mjesec dana, sjetila sam se tog njegovog predavanja.
Naime, životna želja mog muža bila je otići na hodočašće u Santiago de Compostela putem svetog Jakova, dugim 800 kilometara poznatim pod nazivom Camino de Santiago.
Janina mala ekipa
Odlaskom u mirovinu shvatio je da sad ima vremena ostvariti svoj san. Neprestanim hodanjem po Papuku doveo je svoje tijelo u odličnu formu kojoj bi pozavidjeli i puno mlađi od njega.
Najstarija kći Jana odlučila je poći na hodočasnički put s tatom. Iako je govorila da joj je to životni izazov, znam da se iza toga krije ljubav prema tati i želja da ga pazi. Odredila je da to bude svibanj kad Španjolskom još ne vladaju nesnošljive vrućine. Unaprijed je preko interneta sve proučila, kupila avionske karte za odlazak u Francusku na početak francuske rute, te povratne karte iz Santiaga de Compostela nakon prijeđenog puta.
Kad je objavila da u svibnju ide na Camino, javile su joj se Antonija iz Rame, Danijela iz Pule i Franka iz Zadra da bi i one išle u isto vrijeme. Tako se stvorila Janina mala ekipa. Blagodat interneta ukazala mi se nakon njihovog odlaska. Naša Sunčica otvorila je obiteljsku grupu na Messengeru na koju Josip i Jana redovito šalju fotografije s hodočašća s popratnim tekstom. Već od svitanja sunca stižu nam prve fotografije, a tijekom dana stigne ih tridesetak pa imamo uvid kroz kakve krajolike idu, kakvo je vrijeme, upoznajemo znamenitosti, gradove i sela, neobično bilje uz put…
Na youtube gledam filmiće koje su snimili i objavili hodočasnici prije nekoliko godina pa imam predodžbu kojim krajem će i moji voljeni proći. Svaku večer dugo razgovaram s Josipom. Priča mi o svemu što me zanima: što jedu, gdje spavaju, kad se bude, s kim su se družili, kako ih služe noge, koliko su kilometara prehodali, jesu li dobili žuljeve ili grčeve, kako se osjećaju, što su prošli i što su zanimljivo doživjeli.
Ove godine, nakon pauze radi korone, na Caminu je puno više ljudi nego inače. Ne vidi se to na putu jer svi idu u istom smjeru, već u pretrpanim prenoćištima. Nekoliko puta ostali su bez planiranog kreveta pa su morali dodatno hodati do sljedećeg prenoćišta. Pokušaj da Jana unaprijed rezervira smještaj pokazao se neuspješan jer Španjolci ne govore engleski.
Na sreću, Antonija tečno govori španjolski pa njih dvije uspješno isplaniraju dnevnu dionicu i rezerviraju spavanje u skupnim spavaonicama s dvadesetak ležaja na kat. Lijepo im je bilo u župnom svratištu u Granonu gdje su nakon mise za hodočasnike zajednički večerali i nakon večere svi zajedno prali suđe, a još ljepše u samostanu u Carrionu zbog zajedničkog druženja hodočasnika i veselih, raspjevanih časnih sestara.
Na putu su upoznali puno dragih i zanimljivih ljudi iz cijelog svijeta. Iako svatko ide svojim tempom, viđaju se ponovo na Putu ili u nekom sljedećem prenoćištu. Poznanici postaju prijatelji. Većina ljudi nastoji što brže prijeći svoju dnevnu dionicu ne zamarajući se znamenitostima pokraj kojih prolaze. Janu i Josipa jako zanima povijest, a budući da je ona arhitektica, veselo i stručno vodi svog tatu u razgledavanje starih građevina španjolske kulturne baštine.
Oduševljavaju ih romaničke i gotičke crkve tako da im nije teško napraviti dodatne kilometre da bi vidjeli Eunatu templarsku crkvu Naše Gospe od stotinu vrata iz 12. stoljeća, Maurski zdenac, katedralne muzeje u Burgosu i Leonu, najljepše romaničke crkve sv. Martina u Fromistri, San Lorenzo i San Tirso u Sahagunu ili Gaudijevu biskupsku palaču u Astorgi.
Kako vrijeme teče, prijeđenih kilometara je sve više pa je Jana, nažalost, dobila žuljeve. Pitam Josipa kako njegove noge, ima li i on žuljeva? Šali se da mu se od hodanja stopalo pretvorilo u kopito, a na kopitu se ne mogu stvoriti žuljevi. Uzvraćam šalu da ću ga nakon povratka upregnuti kao konja jer sam mu ostavila puno posla koji čeka njegov povratak.
Priča mi kako nakon prijeđene dvije trećine puta vidi sve više malaksalih i ozlijeđenih ljudi koji su pretjerali u dnevnim kilometrima i zbog toga trebaju liječničku pomoć. Vrućine postaju sve teže pa na put kreću u zoru, a odmaraju kad je najtoplije. Unatoč svemu, Josip mi s oduševljenjem priča o tom posebnom doživljaju hodanja, osobito ulaskom u španjolsku pokrajinu Galiciju koja obiluje zadivljujućim planinama. Fotografije koje mi šalje oduševljavaju i mene. Josip i Jana danas su stigli u zadnje prenoćište prije Santiaga de Compostele. Imaju još samo 23 kilometara do cilja...
Čim se mobitel oglasi primanjem poruke, brzo ga palim i gledam što mi je poslao. Postala sam zbog toga ovisnica o mobitelu. Televiziju uopće ne gledam otkako sam sama u kući, jedino u vrijeme vijesti palim stari radio koji mi je Josip darovao kad nam se rodila Jana. Godi mi tišina, a misli obogaćene znanjem iz knjiga o njihovom putu putuju prema Španjolskoj. Dok sjedim na terasi gledajući rascvjetane božure i prve ruže, šaljem mužu fotografije cvijeća shvaćajući zašto mi Josip govori da je ljepota pejzaža kojim prolaze neopisiva.
Sa čežnjom brojim dane do njegovog povratka kao vojnik do izlaska iz vojarne, kao učenik pred kraj školske godine, kao mladenka prije vjenčanja radujući se unaprijed širokom osmijehu svoga muža.
