"Od 13. godine sanjam o bijegu iz kaosa Sydneyja. U Šibovcu sam pronašao mir i ostvario svoj san"

Početkom ove godine je Šibovac, maleno selo smješteno pokraj Daruvara, dobilo novog stanovnika. Putnici koji će samo proći kroz Šibovac možda će pomisliti kako nikad ne bi mogli živjeti u tako malenom selu, ali Marko Babić je tamo našao mir kojeg je godinama tražio. U Šibovcu u kojem živi i Daruvaru u kojem radi ostvario svoj dugo sanjani san. A njegova priča zapravo počinje 40-ak godina ranije i nekih 15.700 kilometara jugoistočnije - u dalekoj Australiji.

Marko Babić je, dakle, rođen u Sydneyju 1980. godine kao sin Požežana Ive koji je u daleku Australiju stigao sada već davne 1966. godine. Njegov otac Ivo, inače iz sela Daranovci, zajedno s ujakom Stipom, prešao je te 1966. godine ilegalno austrijsku granicu tražeći bolji život u rudnicima dalekog kontinenta. Supruga Anđica pridružila mu se 1979. godine, nakon što je šest mjeseci čekala na vizu.

- Mama dugo nije znala engleski jezik, a kod kuće smo uglavnom pričali hrvatski - prisjeća se Marko i započinje svoju priču o odrastanju u Sydneyju.

- Djetinjstvo je bilo lijepo, ne mogu reći da nije. Nismo imali veliku obitelj, ali smo imali nekoliko naših ljudi s djecom, tako da smo svi zajedno rasli - prisjeća se Marko vraćajući slike bezbrižnog djetinjstva.

No, djetinjstvo kao djetinjstvo, kada mu se počne približavati kraj polako počne nestajati idila i bezbrižnost koji ga najčešće prate.

U Hrvatskoj je 1991. počeo rat, teme u kući su se promijenile, a razgovori postali prožeti brigom i neizvjesnošću. Dvije godine kasnije, 1993., usred rata, 13-godišnji  Marko s majkom i mlađim bratom Alenom, dolazi u Požegu.

Taj posjet bio je prekretnica.

- Bio sam i prije, ali sam bio mali pa se ne sjećam. Ali tada sam vidio život na selu, jer majka je imala kuću u Donjim Gučanima. Bratići i ujaci su bili branitelji, rat je bjesnio, ali ja sam zapravo bio još premalen da shvatim rat na pravi način. Sve mi je djelovalo kao neki film, svi su imali puške, oružje… Kad imaš 13 godina, nemaš realnu sliku situacije u glavi, tada mi je sve to bilo super - iskreno govori Marko.

- Sjećam se da nisam htio ići natrag, osjećao sam se baš kao da sam doma. I tu se u meni rodila želja da živim u Hrvatskoj, od tada nisam prestao o tome razmišljati.

Naravno, Marko se nakon tri mjeseca boravka u Hrvatskoj vratio u Australiju i nastavio školovanje.

- Kod nas je srednja škola za sve ista, tek poslije nje odlučuješ hoćeš li nastaviti školovanje za nešto ili ne. Ja tada nisam htio nastaviti - priča Marko.

Našao je posao kao skladištar, radio je i na baušteli, a posljednjih pet-šest godina prije preseljenja radio je kao vozač kamiona dostavljajući robu po okolici Sydneyja. No, u njemu je i dalje tinjala želja za nečim više.

Potom je odlučio nastaviti školovanje i počeo studirati teologiju.

- Nakon šest i pol godina studiranja postao sam diplomirani teolog - kaže Marko.

Godine 2016., ponovno se vraća u Požegu. Ono što ga je najviše iznenadilo, kaže, jest da je sve bilo isto kao i 1993. godine.

- Samo su ljudi bili stariji. Donji Gučani, gdje mama ima kuću, su mi se činili modernijim nego prije, s boljim uvjetima za život. Pomislio sam: "Pa, ovo je super!”. Nikad nisam volio grad, život u Sydneyju mi nije bio drag. Sanjao sam da ću jednog dana imati svoju farmu, ali negdje daleko od Sydneyja - govori nam.

Mir i bijeg od gužve postali su mu sve važniji u životu. Kao vozač kamiona, svakodnevno se susretao s katastrofalnim prometom u Sydneyju, živčanim vozačima, neprestanim kašnjenjem zbog velikih gužvi...

- Dionicu za koju ti treba 10 minuta voziš barem pola sata. Nisam više mogao to izdržati, bilo mi je sve teže nositi se s tim…

Kada je vidio kako se živi u Hrvatskoj, odluka o preseljenju polako se počela kristalizirati. Već 2017. godine pokušao je prodati kuću u Sydneyju, ali nije išlo, nije našao kupca.

- OK, možda to nije to - pomislio sam tada.

No, 2018. godine ponovno dolazi u Hrvatsku i tada je rekao:

- To je to. Stvarno želim živjeti u Hrvatskoj!.

Za Marka je 2018. godina bila je kraj sna, a početak stvarnosti. Doduše, još je malo trebao pričekati, ali grudu koju je bacio niz padinu nije bilo moguće zaustaviti.

- U Požegi sam se osjećao kao da sam kod kuće, osjetio sam mir kakvog ne mogu osjetiti u Sydneyju. Da, tamo sam rođen, tamo su mi roditelji, tamo su mi prijatelji koje volim, ali nešto mi je cijelo vrijeme nedostajalo...

Kaže kako je opet razgovarao s prijateljima o želji da se preseli u Hrvatsku, a jedan mu je na to rekao:

- Zašto stalno samo pričaš o tome? Učini to!

Ta ga je rečenica potaknula na akciju no onda je došla pandemija korone i putovanja su postala nemoguća misija. Ponovno je morao ostati u Sydneyju.

Ipak, 2023. godine donosi konačnu odluku: ponovno će staviti kuću na prodaju i zatim se preseliti u Hrvatsku.

- Kada prodaš kuću u Sydneyju, to je to. Nema natrag, novu više ne možeš kupiti, sve je strašno skupo.

Prodaja kuće u kojoj je živio 15 godina ovaj put je išla jako brzo, pronašao je kupca za samo mjesec dana. Potom se preselio kod roditelja i kratko živio s njima dok je istovremeno radio na organizaciji života u Hrvatskoj.

- Roditelji su me podržali, rekli su mi da napravim ono što želim. Znali su da volim biti u Hrvatskoj, da me ne mogu zaustaviti. I majka bi se također htjela vratiti, ali otac baš i ne jer se nakon 50-60 godina već navikao na život u Australiji - govori nam Marko.

Taj datum, 9. svibnja 2024. godine kada je krenuo na put u novi život, vjerojatno nikad u životu neće zaboraviti.

San je napokon postao stvarnost.

- Kao što je moj tata došao u Australiju s koferom, tako sam i ja. Obojica smo krenuli od nule. Dobro, ja sam vjerojatno bio u nešto boljoj situaciji jer sam prodao kuću, ali smo i on i ja zapravo krenuli od nule.

U početku je živio, naravno, u Požegi, u kući svoje tetke, majčine mlađe sestre.

- Osim što sam znao da želim živjeti u Hrvatskoj, znao sam i da želim služiti Bogu, biti koristan zajednici - govori nam.

Tako je jednog dana otišao u crkvu u Krapini, Tamo se susreo s prijateljem Amerikancem Krisom Brackettom kojega je još 2011. upoznao u Americi i s njim otada održavao stalan kontakt. 

Razgovarajući s Krisom i raspitujući se o mogućnostima za rad u Hrvatskoj, Marko je saznao za Daruvar i pastora Baptističke crkve, Ivana Špićaka. Kris mu je predložio odlazak u Daruvar, a to se, kaže, pokazalo odličnim potezom.

- Tada o Daruvaru nisam znao ali baš ništa! Jedino sam imao daruvarsku registraciju na rent-a-caru, kao i svi u Hrvatskoj, ha, ha! Vidio sam da je od Požege udaljen sat vremena vožnje i to mi je bilo važno, da sam blizu obitelji, a sat vremena vožnje za nekoga tko je živio u Sydneyju je ništa, ha, ha! - smije se Marko.

- Kad sam prvi put došao u Daruvar, grad mi se jako svidio. Lijep je, nije velik što mi odgovara i nema gužve. Jedino što sam imao veliku želju živjeti na selu, a Daruvar je ipak grad. No, kada sam vidio koliko sela ima u blizini Daruvara, rekao sam: “Ovo je savršeno!”.

U Šibovcu je pronašao kuću s nekih 2000 četvornih metara zemlje, okruženu s jedva dva susjeda, puno mira i zelenila.

- Uživam u Daruvaru i Šibovcu jer sam tu našao točno ono što sam tražio, o čemu sam svih ovih godina sanjao! Napokon živim na selu, u blizini grada koji nije velik, a opet ima doslovno sve što čovjeku treba, Također, obitelj mi je blizu, na sat vremena vožnje. I baš sam sretan zbog toga! - priča nam Marko i usput nabraja što mu ovdje odgovara u odnosu na Sydney.

- Kad prolazim ulicama, vidim čovjeka - znam ga. Onda vidim drugog - znam i njega. I tako dalje... Ljudi su dobri, uljudni, vrijedni, hoće pomoći, a to je jako lijepo. Susjedi se posjećuju, pomažu si… Dok s druge strane u Sydneyju susjedi podižu izuzetno visoke ograde kako susjede ne bi vidjeli, kako im se ne bi mogli ni približiti. Puno je ovdje stvari koje su važne i dobre, a u drugim državama više ne postoje - govori nam.

Marko se uključio u rad Baptističke crkve u Daruvaru, gdje služi i svira, a također se bavi i fotografiranjem te snimanjem videa.

Nedostaju mu samo obitelj i prijatelji u Sydneyju, kaže, ali samo to, ništa drugo.

- Sydney je, znate, jako težak za život. Sve je jako, jako skupo… Hrana, režije, nekretnine, najam... Sve je baš jako skupo. Mislim, ni Hrvatska nije jeftina, i meni tu nije jeftino, ali ipak je manje nego u Sydneyju gdje još vlada stalna jurnjava za zaradom. Nitko nema vremena ni za koga, svi se vrte u krug trčeći za zaradom dok im život prolazi… I zato mi moji prijatelji kažu: “Učinio si pravu stvar!”.

No, s druge strane ga neki u Hrvatskoj pitaju je li "normalan" zato što je iz Sydneyja došao u Daruvar pa kaže:

- Ali oni nisu živjeli tamo pa nemaju stvarnu sliku života u Sydneyju. U Hrvatskoj ćeš s manje novca biti sretniji nego u Sydneyju s više novca. Ljudi se ovdje drukčije odnose jedni prema drugima, prisniji su, imaju više vremena za obitelj, za prijatelje, za druženje, pomažu jedni drugima. To mogu shvatiti samo oni koji su živjeli negdje vani, u Njemačkoj ili negdje drugdje. Hrvatska ima niz prednosti što se samog života tiče. Ne kažem da je lako, ali je drukčije i kvalitetnije jer Hrvatska još uvijek ima neke stvari važne za život koje su se u drugim državama izgubile, nestale..."

Primjerice, kaže nam, u Požegi može preko dana skupiti deset ljudi, što je u Sydneyju nezamislivo. Tamo se sastanak s nekim dogovara dva tjedna unaprijed. Prisjeća se i anegdote s grožđem koje je dobio zajedno s kućom koju je kupio.

- Ja se u grožđe uopće ne razumijem. I jednog dana mi je došao brat od čovjeka od kojeg sam kupio kuću sa svojim prijateljem, ponudio mi je pomoć u berbi. “Šteta je da propadne”, rekao je. I onda malo popričaš, podružiš se... To je baš lijepo.

Sada, kada je ostvario svoj dugogodišnji san, planova za budućnost, kaže - nema.

- Ništa ne planiram jer stvarno ne znam. Kakav god plan Bog ima za mene, ja ću ga prihvatiti. Iz Daruvara ne planiram odlaziti. Ne razmišljam o kući u Sydneyju koju sam prodao, ne razmišljam o automobilu kojeg sam prije dolaska u Hrvatsku darovao prijatelju, ništa me tamo ne vuče, osim obitelji i prijatelja... Volim biti tu u zajednici, tu služiti i, ako Bog hoće, da tako i ostane. Život je kratak, želim ga živjeti najbolje što umijem."

Naravno, svi mi znamo da je Hrvatska daleko od savršeno uređene države pa smo ga pitali i što ga je ovdje najviše začudilo?

- Birokracija, ha, ha! Trebalo mi je dvije godine da dobijem državljanstvo, odnosno osobnu iskaznicu, a zahtjev sam podnio u konzulatu u Sydneyju. Poseban problem stvarala je kvačica u prezimenu – Babić u Hrvatskoj s kvačicom, a Babic u Australiji bez nje. Ispalo je kao da su dva čovjeka. I kupnja kuće u Šibovcu donijela je nove birokratske izazove. U Australiji svu papirologiju odradi agent za nekretnine, ovdje zapravo sve moraš sam, odvjetnik, porezna, sud… I uvijek fali još jedan papir, ha, ha! - smije se Marko i na kraju kaže:

- Daruvar je doista lijep grad, ljudi su jako ugodni. U gradu nema nekih većih problema, ni kriminala i samo tako treba nastaviti živjeti i razvijati se. Daruvar ima bogatstvo koje se ne može kupiti novcem i to svi mi trebamo sačuvati."

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!