Mladen Ivošević Ban: "Nas stotinjak je obranilo Lipik, a neprijatelj je mislio da nas je više tisuća"

Branitelji Lipika će ovog vikenda obilježiti 34. obljetnicu oslobođenja svoga grada koji je prvi oslobođeni grad u Domovinskom ratu. 

Ova pobjeda koja se u vojnom smislu i danas smatra svojevrsnim fenomenom, nije bila ključna samo za pakračko i lipičko bojište nego je i utjecala na tijek Domovinskog rata u cijeloj Hrvatskoj. Iako malobrojni i vrlo slabo naoružani, hrabri hrvatski branitelji su upravo u Lipiku, ali i na cijeloj pakračkoj bojišnici zaustavili dobro naoružane i obučene snage Banjalučkog korpusa JNA i domaće pomagače koji u svojim megalomanskim ciljevima nisu krili da žele izbiti na njihovu zamišljenu zapadnu granicu Velike Srbije u Virovitici. 

Svoje zasluge u ovom najsvjetlijem dijelu novije lipičke povijesti ima i Mladen Ivošević Ban kojeg je rat zadesio u 26. godini i koji sam ističe da je sretan i zahvalan što je djetinjstvo proveo u prijeratnom prekrasnom Lipiku koji je je u to vrijeme bio prava turistička metropola.

- Lipik je stalno bio pun gostiju i turista ne samo iz cijele bivše države nego i iz inozemstva. Vikendom u gradu nije bilo mjesta za parkiranje, a u ponudi smo imali i mnoge zabavne sadržaje, koncerte, muzike, disco koji je u to vrijeme bio pojam, tu je bio hotel u kojem su svakog vikenda dolazili maturanti iz cijele države, pa kavana, kuglana... U krugu 100 metara smo imali 5-6 šankova koji su stalno bili puni. Kako je tadašnji DJ u lipičkom discu znao najavljivati: „Dobro došli u centar svijeta!“ - prisjeća se Mladen Ivošević Ban.

Rat ga je zatekao na radnom mjestu u Tvornici Podravka, današnjem Studencu u Lipiku, i sjeća se 1. ožujka 1991. i borbenih vozila kod Ergele.

- Napetosti su trajale već neko vrijeme, a to je bila njihova eskalacija. Sjećam se da prije nismo znali tko je koje nacionalnosti niti smo se na taj način dijelili. Ubrzo su napetosti porasle pa se osjećala nelagoda ako bi slučajno netko od nas ušao u birtiju koja je bila "srpska". Iako su tamo bili ljudi koje smo znali od prije, gledali su nas poprijeko i nismo se osjećali ugodno. Tada nisam shvaćao što se događa, ali naknadno sam shvatio sam. Kasnije mi je bilo jasno i zašto su nas prije rata pozdravljali neobičnim pozdravom: „Čuvaj se“. Čega da se čuvam?! Tramvaja?! Znači, neki su znali što se sprema, ali o tome nisu pričali na glas. Da će biti rata, ozbiljno shvatio sam 18. kolovoza, dan prije prvog masovnog napada na Pakrac. Bila je subota i grad je bio skoro prazan. Isti onaj grad u kojem prije vikendom nije bilo mjesta za parkiranje. Falilo je pola ljudi, točno se zna koja polovica. Dan kasnije su se moje slutnje i obistinile - priča Mladen koji se u obranu Lipika kao dragovoljac uključio od prvog dana rata. 

Najprije je bio u Dobrovcu, u Banjalučkoj ulici koja je bila žestoko bombardirana, a u kojoj je, kaže, imao puno dobrih prijatelje pa je odlučio biti s njima.  

- U Lipiku sam jednom prilikom sreo Emira Delića Ribu koji je bio na punktu u Pakracu, na rijeci Pakri, kod nekadašnje klaonice. Malo smo pričali, rekao je da je kod njih žestoko, da se puca i pozvao me da dođem iako mi se činilo da nije očekivao da ću se odazvati. Nisam razmišljao i uskoro sam s Ribom i dečkima bio na punktu u Pakracu. Tamo je bilo pravo vatreno krštene kada su nas "našli" vojnici Banjalučkog korpusa. Tukli su nas žestoko više dana, razorili i uništili punk, a mi smo se stvarno jedva izvukli i otišli na punkt u Lipik, na skretanju za Tabor.

Tamo smo ostali do 12. listopada kada je neprijatelj okupirao dio Lipika, područje južno od glavnih gradskih ulica Matije Gupca i Ante Starčevića.  

Nakon što smo nekoliko dana proveli u Kutini, a svakodnevno odlazeći u Poljanu nastojeći nagovoriti tamošnju Merčepovu jedinicu na zajednički proboj u Lipik, vratili smo se ipak bez njih u Filipovac i Lipik. Ja sam otišao na punkt  koji je oformio moj bratić Berislav Ivošević, kasnije jedan od zapovjednik obrane Lipika. Punkt je kasnije dobio naziv "Zmija 35", a bio je smješten u kući Zvonka Ivoševića Zoje.

- Nakon što je 29. listopada Berislav poginuo, preuzeo sam zapovijedanje punktom, koji se na toj poziciji nalazio sve do 27. studenoga i neprijateljskog napada prilikom kojeg sam i sam ranjen. Nakon oslobađanja cijelog Lipika, tjedan dana kasnije, punktove smo rasporedili na rubove naselja - prisjeća se Mladen Ivošević Ban.

Profesori Stjepan Benković i Branko Križan autori su knjige "Kako se branio Lipik" u kojoj su detaljno opisali ratno vrijeme obrane i oslobađanja Lipika, a u njoj nalazimo pohvale koje su izrečene za Mladenove sposobnosti. U dijelu koji se odnosi na lipičke punktove piše: "Stanje na punktu ovisilo je o kvaliteti i sposobnosti njegovog zapovjednika. Kao i kod zapovjednika obrane grada, jednako tako postajalo se i zapovjednikom punkta. Onaj tko je unosio sigurnost među suborce i kome se vjerovalo, bio je prihvaćen. Svojim organizacijskim sposobnostima kao zapovjednici punktova najviše su se isticali Berislav Ivošević, Berislav Barčan Bea, Mladen Ivošević Ban i Branko Božičević Brada."

Vrlo zanimljiv prikaz svojih zapovjednika i njihove uloge dao je lipički branitelj Mladen Bartoš:

„Jedno vrijeme bio sam na punktu kod Bee Barčana. Bea je bio prilično pametan i organiziran, mozak svega. Uvijek je pazio na nas i jako je utjecao na naša razmišljanja. Ban je također bio dobar zapovjednik. S njime sam mogao ozbiljno razgovarati, bio je osoba koja je nešto mogla napraviti“, piše u knjizi.

Mladenov nadimak Ban je, naravno, ratni nadimak koji je dobio preko motorole.

- U Lipiku smo imali više punktova i međusobno smo komunicirali motorolama. Znali smo da nas neprijatelji prisluškuju pa se zato nismo oslovljavali imenima nego šiframa. I jednom prilikom javlja se Bea Barčan i kaže: "Ovdje Aga - Zmije 12". Ja si mislim, ako si ti aga, onda sam ja ban i odgovorim: “Ovdje Ban - Zmije 35“. I tako je ostalo Ban sve do danas pa ima slučajeva da netko ne zna moje ime ili prezime, ali zna da sam Ban. 

Mladen se sjeća i svog prvog oružja, karabina zbrojovke iz 1938. Za nju nije imao municiju 7,9 mm pa je koristio lovačku osmicu zbog koje se cijev pregrijavala već nakon nekoliko ispaljenih metaka.

- U početku ni nisam imao pušku jer je bilo nas 20, a imali smo 5-6 pušaka, uglavnom lovačko naoružanje, možda je netko imao pištolj ili kuburu, tko je što nabavio prije rata. Ja sam i tu bio naivan pa sam mislio da ako dođe do rata, dobit ćemo oružje od teritorijalne obrane. Nisam imao pojma da je sve to oružje već bilo određeno za neprijatelje. Umjesto oružja, kupovao sam alat, novu blanjalicu, novu brusilicu i naravno da je sve kasnije izgorjelo i uništeno - kaže Mladen. 

Većina oružja kojim su u početku rata raspolagali branitelji Lipika bila je nedostatna da pruži ozbiljan otpor mnogo bolje naoružanom neprijatelju pa su bili prisiljeni biti vrlo kreativni, a rezultat te kreativnosti bilo je i oružje poznato kao "pijani ustaša". 

U već spomenutoj knjizi "Kako se branio Lipik" o ovom oružju je zapisano: "To je u stvari široka cijev s navojem koja se navrne na cijev puške. "Pijani ustaša" je zapravo bio poznat i u specijalnim postrojbama JNA. Naziv je dobio prilikom bitke za Vukovar jer su to oružje vrlo uspješno koristili vukovarski branitelji. Nakon izvlačenja osigurača, u nju se stavlja ručna bomba. Pritom se nije aktivirala jer je ručica osigurača i dalje priljubljena uz bombu uslijed uglavljenja u cijevi. Slijedilo je ispaljivanje pomoću tromblonskog metka. Na taj način bomba je mogla odletjeti nekoliko stotina metara što je zbunjivalo i psihološki djelovalo na neprijatelja. Imao je osjećaj da su hrvatski vojnici udaljeni svega desetak metara. 

U suprotnom, smatrali su da ručnu bombu toliko daleko mogu baciti samo pijani ili čak drogirani ustaše. U Lipiku se koristio u uličnim borbama. Često su njime baratali Rudolf Keč i Mladen Ivošević“, zapisali su Benković i Križan. 

U njihovoj knjizi detaljno je opisana i takozvana druga neprijateljska ofenziva na Lipik 27. i 28. studenog koje se dobro sjeća i Ban koji tih dana ranjen. 

- Damir Sommer, Robert Klasnić i ja smo krenuli od groblja, Crkvenom ulicom prema gradu kako bi se vratili do punktova i tog dana Bog mi je četiri puta sačuvao život. Došli smo na nekoliko metara od našeg punkta. Tamo je stajala pečenica koju smo ranije tog dana počeli peći na ražnju. U jednom trenutku, samo nekoliko metara od punkta me zaustavila neka nevidljiva, ali fizički prisutna zapreka, kao neka greda na prsima koja mi nije dala da napravim ni korak dalje. Odustao sam, vratio se, a kasnije mi je Sommer rekao da me skoro ubio jer sam mu uletio na nišan u trenutku kada je na nišanu imao jednog četnika. 

- Prelazim ulicu i odlazimo u Salajevu. Tu susrećemo Srca i vidimo neprijatelja koji upravo zauzima ulicu. Ne možemo ništa poduzeti, povlačimo se i opet pokušavamo doći do bivšeg punkta. Bio sam nekoliko koraka naprijed i vidio vojnike kod našeg punkta, uniforme iste boje kao naše, stoje opušteno, pomislio sam: "'Ajde, Bogu hvala, vratili se naši odozgo". Čak je i jedan od njih zazviždao kao što je netko od naših znao zviždati. Podigao sam ruku da se odazovem uvjeren da su naši kad čujem: "Eno MUP-ovca! Ustaša! Pucaj, ubij ga!!!" I krene pucnjava. Ni sam ne znam kako sam se uspio baciti i rukama i nogama otpuzati u zaklon, a Src i Sommer koji su bili nekoliko metara iza mene su mi kasnije rekli da me uopće nisu vidjeli od oblaka prašine koji su stvorili meci. Čudom, ni jedan me nije okrznuo. Odmah smo se odlučili povući prema groblju, a neprijatelj je počeo s tromblonskom paljbom. Trčali smo kroz bašče i odjednom ispred nas se pojavila ograda visoka najmanje dva metra, sa žicom i masivnim betonskim stupovima. Nije bilo šanse da ogradu preskočimo, a neprijateljska paljba nam je bila sve bliža. U tom trenutku nismo si stigli reći ni riječ, samo smo se pogledali, svom snagom zaletjeli i srušili ogradu koja je pukla kao šibica iako je bila betonska. To je bilo treće čudo - priča Ban pa nastavlja:  

- Zaklon smo pronašli iza jedne kuće na ulasku u Ulicu Vladimira Nazora, preko puta kuće Pavla Colossetija. Tu smo se spojili s ostalim braniteljima s punktova iz Crkvene i Salajeve ulice jer je ovo bio ranije određen rezervni položaj. U jednom trenutku na cestu koja je tada bila nabijena tucanikom pala je tromblonska mina. Teško su ranjeni Goran Lukić i Siniša Grubišić Sila, a Tihomir Dudaš Tihi i ja smo lakše ranjeni. I ovdje sam imao ogromnu sreću jer sam bio najbliži mjestu eksplozije, a dobio sam samo šrapnele po oba koljena i posjekotinu na glavi koja je obilno krvarila, ali je bila neopasna jer je uzrokovana kamenom tucanikom. U prvom trenutku nisam ni shvatio da sam ranjen. Kasnije navečer kad sam sjeo, nisam mogao više ustati od ozljeda i tek kad sam skinuo hlače, vidio sam tragove šrapnela na nogama - prepričava Ban.

U pripremi ovog razgovora priznao mi je da je nakon rata dosta toga uspio zaboraviti ili barem potisnuti kako bi nastavio koliko toliko normalno živjeti. Zato sam ga pitao što iz tog vremena nije zaboravio? 

- Neki dan sam ponovno pročitao izjavu Saše Barčana Malog Mede koji je svojevremeno izjavio: "Htio bih da rat bude 100 godina, samo da nije poginulih i ranjenih. Tada smo bili pravi prijatelji, držali smo jedni do drugih, pazili i štitili jedni druge“. Nisam zaboravio tu nevjerojatnu složnost, nevjerojatnu spremnost žrtvovati se za drugoga. Nije bilo prepucavanja, svađa, političkih stavova, nismo se dijeli ni vjerski, ni nacionalno. Imali smo povjerenja jedni u druge, znao si da možeš mirno spavati dok ti je prijatelj, suborac na straži. To je nešto što nam svima fali i danas - ističe Ban koji bez problema priznaje da ga je za vrijeme rata bilo strah.

- Hrabrost nije odsutnost straha. Oni koji se nisu bojali, više nisu s nama. Najveći strah svima nama je bio da ne budemo ranjeni i takvi zarobljeni. U gadnom sjećanju će mi ostati i zvuk rulanja neprijateljskih tenkova kao i zvuk plotuna iz višecijevnog raketnog bacača VBR-a.

Zanimalo me je kako Ban, kao čovjek koji je iz prve ruke iskusio strahote rata, danas gleda na sve agresivniju ratnu retoriku i zveckanje oružjem koje je prisutno na globalnoj razini.

- Naravno da mi se sve to skupa ne sviđa i nema smisla. Problem je u stvari uvijek isti, uostalom kao i 1991. Oni koji su započeli rat, nisu u njemu sudjelovali aktivno. Tako i ovi što danas navijaju za rat, nemaju pojma što je rat. Gledali su ga samo u filmovima i nikad ga nisu doživjeli. Poželio bih im da to iskustvo dožive nakratko, samo na nekoliko sati. Siguran sam da bi poslije toga promijenili mišljenje - tvrdi Mladen. 

Danas radi kao trgovac u jednoj privatnoj trgovini u Lipiku i to na pola radnog vremena. Nema mirovinu zato što tvrdi da nije imao razloga tražiti je jer se osjećao zdravo i sposobno. Jedino što je kao hrvatski branitelj koristio su mjesečne naknade za nezaposlene branitelj u iznosu od 220 eura koje je primao unazad tri godine.

Što bi rekao da ti je netko 1991. rekao da će Hrvatska ovako izgledati 2025. godine?, pitao sam ga.

- Ne bih vjerovao - odgovorio je pa nastavio:

- Iako mi je tata pričao 1995. ili 96. da je tako bilo i poslije Drugog svjetskog rata i da je tako nakon svih ratova, nisam vjerovao. Svjestan sam da je netko ratovao, a netko krao na bilo koji način ili lovio položaje, ali iskreno sam mislio i nadao se da je ova priča drugačija. Vraćam se na ono zajedništvo iz vremena rata o kojem sam pričao. Upravo zato nisam vjerovao da može biti drugačije. Međutim, činjenica je da oni ljudi koji su u ovoj našoj priči bili pošteni, da su se maknuli od svega zato što pošten čovjek ne može i nema živaca za igranje igrica koje igraju nepošteni - tvrdi Ban. 

Bio je 2008. godine prvi tajnik tada osnovane "Udruge branitelja Lipika 1991.", kojoj je prvi predsjednik bio Zvonimir Bišćanin Brada. U lokalnim braniteljskim udrugama više nije aktivan.

- Imao sam neke ideje i inicijative, ali nisam našao podršku i jednostavno sam se umorio od neuspješnih pokušaja. Ne vidim više smisao toliko se trošiti i angažirati, a na kraju se sve svede na obilježavanje jednom godišnje.

Iako je 6. prosinca 1991. bio prvi oslobođeni grad u Domovinskog rata, zbog godišnjice bombardiranja Dubrovnika koja se dogodila istoga dana, Lipik je već više od 30 godina osuđen živjeti u medijskoj sjeni. Zanimalo me kako Mladen gleda na to?

 

- Za Dubrovnik znaju svi i izvan granica Hrvatske, a Lipik je tamo negdje neki mali gradić i to je to. Jesmo li mogli i trebali napraviti više po tom pitanju, ne znam, ali Lipik je zanemaren bio i na početku i poslije rata. Naslušali smo se mi '91. priča kako stiže "laka konjica", kako stiže pomoć. Dobro da četnici nisu znali koliko nas je u stvari malo branilo Lipik, ali njih je ubila njihova vlastita propaganda i preuveličavanje o tisućama ustaša, a nas jedva da je bilo stotinu. Puno sam očekivao od Jadranke Kosor koja je iz Lipika i koja se svojevremeno uključila u visoku politiku, čak postala i premijerka, ali ništa od toga Lipik nije imao. Uglavnom, žalosno je što je Lipik i danas 6. prosinca sveden na TV Kalendar. I to čak ne ni svake godine - ne krije razočaranje Ivošević. 

- Što te danas boli kao hrvatskog branitelja? - pitao sam ga na kraju našeg razgovora.

- Da si me to pitao prije deset godina, rekao bih ti da me boli odnos javnosti prema braniteljima jer smo već krajem devedesetih počeli dobivati negativne etikete. Primjer, ako netko napravi neki kuršlus, obavezno se spomene da je bio hrvatski branitelj, da se stvori negativan kontekst. Ni danas nije ništa drugačije, ali sam na to oguglao. Ono što me danas boli su priče o ustašizaciji Hrvatske, sumnjam da su ljudi svjesni kako se i danas vodi specijalni rat protiv Hrvatske. 

Želim to reći, pozdrav "Za dom spremni" je 1991. godine bio potreban jednostavno zato što su ga se četnici strašno bojali, a mi smo u ratu pribjegavali svemu čega su se oni bojali jer je to bilo naše oružje. Bilo smo brojčano slabiji, imali smo slabije naoružanje, logistiku i koristili smo sva ostala oružja koja smo imali. Ali daleko od toga da smo bili ustaše, tragično je da se to danas mora dokazivati. Žalosno je što mi danas dozvoljavamo da nam, pod krinkom antifašizma, pamet sole izdanci države koja je u Hrvatskoj izgubila rat. Što više se otkriva masovnih grobnica žrtava komunističkog terora, sve glasniji su antifašisti koji se bori protiv izmišljenih ustaša, ne znam čega sve ne. Na kraju, Europa je službeno osudila sve totalitarističke režime uključujući i komunizam - zaključuje Mladen Ivošević Ban.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!