Mirjana i Đurđa pomažu starijima na području Pakraca: "Sretne smo jer im uljepšamo dan"

„Zlatne ruke“ naziv je projekta koji se u Pakracu provodi u sklopu programa „Zaželi“, a kroz njega je zaposleno 30 osoba koje  pružaju  usluge potpore i podrške za 240 starijih osoba i osoba s invaliditetom na području Grada Pakraca.

Ciljevi projekta su pružanje usluge potpore i podrške u svakodnevnom životu starijim osobama i osobama s invaliditetom te povećanje njihove socijalne uključenosti. 

Ovo je četvrti projekt u sklopu programa „Zaželi“ koji se na području Pakraca provodi od kraja 2017. godine. Nositelj projekta je Grad Pakrac, a partneri su Udruga slijepih Pakrac-Lipik i Gradsko društvo crvenog križa Pakrac.

Među 30 zaposlenih su i Mirjana Kljakić iz Prekopakre i Đurđa De Martini iz Velikog Banovca koje smo potražili na terenu, porazgovarali s njima, ali i s nekim od njihovih korisnika.

Mirjana Kljakić brine o 8 korisnika koji žive uglavnom u Prekopakri, obilazi ih od ponedjeljka do petka, svakog posjećuje dva puta tjedno i tijekom nekoliko sati pomaže u osnovnim kućanskim poslovima. Zatekli smo je kod bake Zorke Pejša, a obje su iskoristile prohladno, ali sunčano jutro kako bi orezale i okopale ruže. 

Sretna što može pomoći

Mirjana je domaćica i kako sama kaže cijeli njen život je život domaćice. Sudjelovala je u svim dosadašnjim projektima programa „Zaželi“, udana je i nema djece, a poslove pomoći starijima i nemoćnima radila je privatno, prije nego što je započeo ovaj program. 

- Volim ovaj posao, volim pomagati ljudima, to me ispunjava i sretna sam kada mogu nekom starijem pomoći, uljepšati mu dan, malo popričati, nasmijati ga. O nekim korisnicima brinem još od 2016. kada je Gradsko društvo crvenog križa Pakrac provodilo sličan projekt. Tijekom tih godina s nekim korisnicima sam se jako zbližila i sprijateljila i mogu reći da je ovo više od posla, kaže Mirjana. 

Baka Zorka je u 86. godini života. Iz Donjeg Pazarišta kod Gospića u Pakrac je došla 1950. kada je kao 13-godišnja djevojčica doselila kod sestre. Ne krije koliko je oduševljena Mirjaninom pomoći, ali prije svega društvom. Jako joj to pomaže posebno zato što su joj posljednje godine bile vrlo teške jer su joj umrle kćerka, suprug, sestre.

- Jako puno mi znači Mirjana, pa i da ništa ne radi, samo da mi dođe, meni je srce puno, a i pomogne mi puno. Ja radim i spremam koliko mogu, a ona mi lijepo očisti, opere prozore, zavjese, prinese mi drva, donese šta treba iz trgovine, nekad i skuha. Jako mi je pomogla u mojoj samoći i tuzi jer kad mi dođe, to vrijeme ne mislim na svoju muku, kaže baka Zorka koja je usprkos svojim godinama i dalje vitalna pa tako još uvijek ima bašču, sadi povrće i brine o cvijeću. 

Cijeli radni vijek je provela i mirovinu doživjela u nekadašnjem pakračkom konfekcijskom gigantu koji je mijenjao imena, od „Odjeće“, preko „NIK-a“ sve do „Moderne“.

Najteže u tuzi

Baka Zorka voli vrijeme provoditi vani, na otvorenom, a kada je jesen ili zima zatvore u kuću, društvo joj uglavnom pravi televizor. Jako se veseli kada joj iz Zagreba dođu sestrini sinovi Zdravko i Davor Nigović koji su joj veliko veselje i potpora.

Mirjana kaže kako ovaj posao uglavnom nije težak, najzahtjevnije bude uoči blagdana kada se u pravilu rade velika spremanja i „generalke“, a naglašava kako za ovaj posao treba imati dosta živaca.

- Najteže situacije su kada korisnica ili korisnik tuguje. Tada moramo biti i psiholozi, tješiti ih, razgovarati s njima, slušati ih i pokušavati im donijeti optimizam. Da bez obzira na svoju tugu i samoću pokušaju pozitivno gledati na život, kaže Mirjana koja je svim korisnicima na raspolaganju i izvan radnog vremena pa po potrebi i dogovoru neke posjeti i više od dogovorena dva puta tjedno. 

Katarini i Antunu Saviju iz Gornje Obriježi pomaže 47-godišnja Đurđa De Martini koja je u programu „Zaželi“ također od samog početka. 

Đurđa živi u Velikom Banovcu, po zanimanju je krojačica, udana je, majka troje velike djece pa kaže kako zbog toga nema problema uskladiti posao s obiteljskim obavezama. Dovoljno je bilo samo nekoliko minuta razgovara u obiteljskoj kući Savijevih da se uvjerimo kako Đurđa, koja nije skidala osmjeh s lica, zaista misli kada kaže da joj je ovaj posao prekrasan. 

Ispunjenost

– Ovo je jako lijep i human posao. Osjećam zadovoljstvo i ispunjenost kada mogu nekome pomoći, porazgovarati s njim, nasmijati ga ili oraspoložiti. I ja bih voljela kada ostarim da meni dođe netko tako i sa mnom porazgovara i uljepša mi dan. Posao je i jako emotivan jer se vežete za ljude, a doživjela sam da su mi neki korisnici umrli pa mi je to teško palo. 

U ovom poslu mi se sve posložilo. Rođena sam u kući ovdje pokraj Savijevih, odrasla sam u Velikom Banovcu, udala se malo niže u selo tako da ja sve te ljude znam cijeli život, od kad znam za sebe. To je veliki plus jer imamo međusobno povjerenje, kaže Đurđa koja također brine o 8, kako kaže, divnih ljudi. – Divna su i njihova djeca i unučad koji ih pomažu koliko mogu što u današnje vrijeme nije čest slučaj, tvrdi Đurđa.  

- I mi smo jako sretni s Đurđom i jedva čekamo da nam dođe. Volimo je kao da je naša, ubacila se u razgovor baka Katarina. – Toliko čekamo utorak i petak kada nam treba doći, a onda nam je žao kada mora ići. Uvijek se smije, vesela je, radi puno, čak i previše, priča baka Katarina koja u siječnju puni 87 godina. Iako je boležljiva, vitalna je za svoje godine. 

Za razliku od nje dvije godine stariji suprug Antun je teško pokretan, potpuno slijep na jedno, a djelomično na drugo oko te jako slabo čuje i ovisan je o pomoći. Cijeli život su radili na zemlji, bavili su se poljoprivredom, uzgajali i hranili stoku. – Bio je to težak život, radilo se puno i naporno jer nije bilo strojeva, pa su nam u radu pomagali samo konji. Uz poljoprivredu smo radili i pekli ciglu, život je bio težak, bilo smo sirotinja. Danas je život puno lakši i ljepši, kaže baka Katarina. 

Najvažnija joj je obaveza briga o suprugu Tončiju s kojim je u braku već 65 godina. - Televizija ronda zato što Tonči jako slabo čuje, al ja sam već navikla na to, jada se baka Katarina.

Na ples svake subote

Bez obzira što jako slabo čuje, ipak sam pokušao porazgovarati s Tončijem. 

- Barba jel vam dobra baka?, pitao sam ga.

- Je. Ko vrijeme. Ja slabo čujem pa nekad galami na mene, a ne vrijedi, rekao je kroz smijeh. 

- Jeste sretni kad vam dođe Đurđa?

- Kako ne. Ko i vi kad vam neko dođe jer ja ne idem nigdje, najdalje do autobusne stanice, a i to jedva.

- A prije kad ste bili mladi jeste bili za društvo i zabavu?

- Auuuuuuu. Pravo. Onda su bile zabave, išlo se u Ploštine, Obrež, Kapetan Polje na ples svake subote ili nedjelje, oraspoložio se barba Tonči koji sa svojom Katarinom ima dvije kćerke, petero unučadi i sedmero praunučadi.

Na samom kraju posjeta obitelji Savi, Đurđa je na najbolji način zaokružila priču o programu „Zaželi“ i projektu „Zlatne ruke“.  

- Jako lijep je osjećaj znati da ti se netko veseli. Uvijek sam govorila da je ovo za mene više od posla. Kada je pokrenut prvi projekt rekla sam, a i danas stojim iza svojih riječi – ovo bih željela i mogla raditi do mirovine, zaključila je Đurđa.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!