Milka Lovrić: ''Muž me 'oteo' drugom momku, rat otjerao iz Bosne, a Grubišno Polje postalo dom"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
- Moje pjesme su moj život, u njima nema ništa izmišljeno. Svaka ima svoj početak i kraj, a sve što opisujem sam zaista doživjela. A i neke drage ljude, kojih više nema na ovome svijetu, u pjesmama još čuvam živima – priča nam Milka Lovrić iz Grubišnog Polja koja je nedavno u tamošnjoj Gradskoj knjižnici „Mato Lovrak“ predstavila svoju prvu zbirku pjesama. U „Šapatu duše“ objavljeno je najbolje od onoga što je napisala u posljednjih 12 godina. Jer, Milka se razlikuje o većina pjesnika koji pišu od djetinjstva i mladosti. Ona je taj svoj dar otkrila u odrasloj dobi, nakon što je ostala bez ljubavi svog života.
- Prije 12 godina umro mi je suprug, što me jako pogodilo. Jedan njegov prijatelj inače piše pjesme pa sam mu predložila da napiše neku o mojem Andreju. No, ta mi misao nije dala mira, stalno me kopkala i u jednom trenu sam pomislila kako bih mu možda ja sama mogla napisati pjesmu. Tako je i bilo. Sjela sam, misli i riječi su krenule same od sebe, a pjesme su se nakon toga počele nizati jedna za drugom – priča nam Milka.
Život kao roman
Nije ni čudo, kaže, kad inspiraciju nalazi u vlastitom životu od kojeg bi se, osim pjesme, mogao napisati i pravi roman. Iako se danas naziva Grubišnopoljkom, naša sugovornica u taj je gradić, skriven između Bilogore i Papuka, stigla prije 30 godina. Prije toga zbog rata je ostavila rodnu Bosnu gdje joj je, kaže, ostao dio srca.
- Živjeli smo u Šurkovcu, hrvatskom selu. Kada je počeo rat bilo nam je jasno da moramo otići odande jer su nam životi bili ugroženi. Cijelo selo je „dobrovoljno“ iselilo, ostalo je ondje svega nekoliko nemoćnih staraca koji ni pod koju cijenu nisu željeli napustiti rodnu grudu. Među njima i moja majka. I danas pamtim taj naš rastanak, sliku kad sam je posljednji put vidjela. Nedugo nakon što smo otišli, umrla je – kroz suze nam priča naša sugovornica.
Milka i Andrej napustili su Šurkovac s najosnovnijim stvarima, držeći za ruke dvojicu sinova koji su tada imali samo 3,5 i 5,5 godina. Preko Novske stigli su do Zagreba, gdje su proveli neko vrijeme kod rođaka, a onda su čuli za Grubišno Polje.
- Naši kumovi su ranije odselili onamo pa smo im dolazili u goste i vidjeli da su se dobro snašli. Zato smo i mi odlučili pokušati na istome mjestu započeti novi život – prisjeća se Milka.
Bosanski duh
A taj početak nije bio nimalo lagan, prisjeća se. Kuća u koju su uselili imala je samo gole zidove. Nije u njoj bilo čak ni sobnih vrata, kao ni vode, struje. No, Milka i Andrej nisu se dali smesti pa su njihov odvažan, bosanski duh i vrijedne ruke praznu i hladnu kuću uskoro pretvorile u topli dom.
- Sve smo napravili sami, korak po korak. Vlastitim rukama. No, bili smo zajedno, i to je bilo najvažnije – kaže Milka koji do danas nije prežalila prerani suprugov odlazak. Andrej je, priča s čežnjom, bio ljubav njezina života.
- Znali smo se još od školskih dana. On me zapravo oteo drugom momku. Ja sam se kao djevojka zaposlila u jednoj gostionici u Mošćenici kod Petrinje i tamo sam upoznala mladića s kojim sam se zaručila. Ali, sudbina je htjela drugačije. Ispostavilo se kako je moj Andrej u istom selu imao tetku koja mu je tijekom jednog posjeta spomenula djevojku iz Šurkovca koja radi u lokalnoj gostionici – sjeća se Milka.
Andrej je otišao vidjeti o kojoj je djevojci riječ.
- Kad me ugledao ondje, pitao me što ću tu i zašto se ne vratim u Bosnu, na što sam ja njega pitala što ću tamo. A onda je on rekao – prekini zaruke i udaj se za mene. Tako je i bilo – priča naša sugovornica.
Duša od čovjeka
Danas zna da nikoga ne bi mogla voljeti tako kako je voljela svoga supruga.
- On vam je bio poseban čovjek, to će vam potvrditi svatko tko ga je poznavao. Duša od čovjeka – kaže.
Od sudbonosnog susreta u gostionici u Mošćenici bili su sigurni u to da žele provesti život zajedno i svladavati skupa sve izazove. A njih u životu nije nedostajalo. Pa i sam dolazak u Grubišno Polje bio je veliki izazov, i to ne samo zbog kuće vez vrata i tekuće vode.
- Nije bilo lako. Moram priznati da nisu svi bili oduševljeni našim dolaskom u Grubišno Polje, i neki susjedi su nas gledali ispod oka. Trebalo je proći neko vrijeme da sve sjedne na svoje mjesto. No, to se i dogodilo, a ja danas, nakon više od 30 godina, Grubišno Polje doživljavam kao svoj grad – kaže naša sugovornica.
Ondje su joj odrasli sinovi, obje snahe su joj Grubišnopoljke, a i unuci su vezani uz taj grad. Iako Milka i jedan sin s obitelji danas žive u Austriji, redovito dolaze u Grubišno. Danas Milka ondje ima puno dobrih prijatelja, o čemu svjedoči i prepuna knjižnica na nedavnoj promociji njezine zbirke.
- U takvim situacijama vas ljudi iznenade. Recimo, pojedinci od kojih sam očekivala da će doći nisu se pojavili, a opet, došli su ljudi za koje nikad ne bih pomislila da će doći. Ali, to valjda tako treba biti – kaže Milka.
I bez onih kojima se nadala bilo je to, otkriva, za nju jedinstvo iskustvo, uspomena koju će brižno čuvati dok je živa.
Dvije domovine
-Zahvalna sam Gradskoj knjižnici „Mato Lovrak“ koja je izdala zbirku, posebno Ivani i Jeleni iz knjižnice koje su mi pomogle oko pripreme. Bez njih sve ovo ne bi bilo moguće – kaže naša sugovornica.
A dok još slaže dojmove o prvoj zbirci i svečanoj promociji, Milka istovremeno niže nove pjesme i stihove.
-Imam materijala za bar još dvije zbirke, stihovi samo izviru iz mene. Evo, i sad dok razgovaramo jedna mi pjesma „skače“ po glavi, moram je zapisati i, ako ništa drugo, objaviti na Facebooku. Ljudi mi se tamo često javljaju, uglavnom s pohvalama. No, ima i onih koji me kritiziraju jer pišem na „bosanskom“. A što ću im ja. Ja pišem i govorim onako kako me naučila moja pokojna majka, a Bosne se ne mogu odreći – iskrena je Milka.
Nastoji bar nekoliko puta godišnje otići u Šurkovac, obići grobove najmilijih i oživjeti sjećanja.
- Dok je suprug bio živ, češće smo odlazili, no djeca i sada poštuju moju želju pa, iako ne tako često, ipak odlazimo onamo. Srce me vuče, ne mogu protiv toga. Ali, lijepo se uvijek vratiti i u Grubišno Polje. Kako sam i napisala u jednoj svojoj pjesmi, ja nemam jednu, već dvije domovine, i sretna sam zbog toga – zaključuje Milka.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!