Anitu i Marietu invaliditet nije spriječio u ostvarenju snova: Jedna je uspješna sportašica, druga je završila fakultet
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Marieta Magdić iz Ivanske rođena je s deformacijom donjih ekstremiteta i jednim bubregom. Otežano se kreće pa velik dio vremena provodi u invalidskim kolicima. No, unatoč invaliditetu, još kao djevojčica, Marieta je odlučila slijediti svoje snove. Ova 22-godišnjakinja danas je višestruka državna prvakinja u stolnom tenisu, osvajačica medalja na međunarodnim natjecanjima, uključujući i Europske sportske igre mladih.
Sportsku karijeru započela je prije desetak godina u bjelovarskom Kulturno-sportskom Kul Pong klubu.
Sudbonosni susret
- U Kul Pongu sam završila sasvim slučajno. Došla sam na otvorenje kluba i odmah sam kliknula s ekipom. Predložili su mi da počnem trenirati, meni se ta ideja svidjela i brzo sam se našla u tom sportu u kojem sam ostala do danas – priča nam Marieta.
U međuvremenu je završila osnovnu pa onda i Ekonomsku i birotehničku školu u Bjelovaru, a nakon toga se zaposlila kao upravna referentica u Policijskoj postaji u Čazmi.
Iako njezina priča danas može poslužiti kao primjer da i osobe s invaliditetom mogu sve što i potpuno zdravi pojedinci, samo uz dovoljno upornosti i podrške okoline, na Marietinom putu nije uvijek sve teklo glatko.
- Znala sam se susretati s određenim problemima zbog svog hendikepa. Tako sam, primjerice, u osnovnoj školi u Ivanskoj imala problem s pohađanjem nastave informatike jer se kabinet za informatiku nalazio na katu do kojeg ja nisam mogla doći kolicima. Srećom, imala sam dobre prijatelje koji su mi pomagali da nekako dođem do gore na vlastitim nogama, a i nastavnike koji su imali razumijevanja za moja kašnjenja i eventualne nedolaske - sjeća se Marieta.
Na rukama prijatelja
Pregovori oko postavljanja rampe s tadašnjim vodstvom škole trajali su jako dugo, a ona je postavljena tek na kraju Marietina školovanja. Iako je ona nije puno koristila, kaže, drago joj je što ju je škola ugradila, zbog nekih drugih klinaca koji bi je mogli zatrebati u budućnosti.
I do prve dvorane za treniranje u Kul Pongu vodile su stepenice, u tom slučaju one koje su vodile u podrum, što je Marieti otežavalo pristup.
- I tada su priskočili treneri i prijatelji koji su mi pomagali da se spustim stepenicama, čak me nosili i u kolicima kad je bilo potrebno. Na tome ću im uvijek biti zahvalna - kaže Marieta.
Osim što je vrsna sportašica, ova se svestrana djevojka u slobodno vrijeme bavi fotografijom.
- Do toga je došlo sasvim slučajno. Kupila sam mobitel s dobrom kamerom i počela sam fotografirati sve oko sebe. Ljude, prirodu, različite pojave. Imam dobro oko za detalje pa se u mojoj zbirci skupio već popriličan broj slika. Najviše volim odlaziti na utakmice Nogometnog kluba Ivanska i fotografirati igrače i akciju na terenu - kaže naša sugovornica.
Aktivna je i Udruzi mladih NUMI Ivanska u kojoj obavlja dužnost potpredsjednice.
- Stalno sam u pokretu, imam puno prijatelja, volim zabavu i druženje. Sve to ne bih mogla postići da nemam podršku okoline, prvenstveno svoje obitelji i prijatelja - kaže Marieta.
Uspješna studentica
Na sličan način razmišlja i Anita Blažeković iz Vagovine kod Čazme. Ova 28 godišnjakinja boluje od artrogripoze. Riječ je o stanju koje podrazumijeva nerazvijene mišiće u nogama i rukama. No, unatoč svom zdravstvenom stanju Anita je uspješno završila školovanje, prije dvije godine u ruke je primila diplomu Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
- Za vrijeme studija živjela sam u studentskom domu ''Stjepan Radić'' na Savi. Bila sam članica Udruge za promicanje kvalitetnog obrazovanja mladih s invaliditetom ''Zamisli'' i svaki dan je po mene dolazio kombi koji me vozio na fakultet. Ondje sam imala svoje pomoćnike koji su me svaki dan dočekivali i pomagali mi da dođem do prodavaonica i slušam predavanja. Sve je bilo savršeno organizirano – priča Anita.
Sve dok nije završila fakultet. Posljednje dvije godine ova mlada žena bezuspješno traga za poslom. Više nema na raspolaganju prilagođeno vozilo, što uvelike otežava njezine šanse da pronađe zaposlenje.
- Poslala sam puno zamolbi, čak sam se uspjela i dogovoriti s poslodavcem u jednoj tvrtci, međutim zbog nemogućnosti da dođem do posebnog vozila kojim bih mogla doći na posao, morala sam četvrti put zahvaliti na suradnji. Trenutno sam u potrazi za stanom u Zagrebu koji također treba biti prilagođen mojim potrebama, a nadam se da ću se nakon toga uspjeti zaposliti pa makar bila riječ o nekom poslu na daljinu – optimistična je Anita.
Za primjer drugima
Ova mlada žena kaže kako ne dozvoljava da je njezina trenutna situacija obeshrabri pa nastoji uživati u životu punim plućima.
- Redovito mi dolazi asistentica s kojom volim otići do grada na piće, popiti kavu ili samo prošetati, a inače u slobodno vrijeme volim gledati filmove i družiti se sa prijateljima. Živim zapravo kao i sve druge osobe koje nemaju neki oblik invaliditeta - kaže Anita.
Njezinu i Marietinu priču godinama je pomno pratio je profesor Tomislav Novosel, predsjednik bjelovarske Udruge tjelesnih invalida koji ističe kako su ove dvije djevojke odličan primjer da i ljudi s teškoćama mogu postići velike stvari. Ipak, profesor Novosel kaže kako bi volio da sustav za takve ljude ima malo više razumijevanja.
- Puno je još toga što se može učiniti kako bi se popravio status osoba sa invaliditetom u našem društvu. Kao što sam i naglasio u jednom svom dopisu medijima upravo povodom Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom koji danas obilježavamo, smatram da je nužno da Hrvatska dobije posebno ministarstvo koje će se baviti pitanjima važnima za osobe sa invaliditetom. Slični primjeri postoje u skandinavskim zemljama i Južnoj Koreji. Problema je puno, a država i lokalne vlasti trebale bi učiniti sve što je u njihovoj moći da tim ljudima olakšaju svakodnevicu – kaže profesor Novosel.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!