MALI HEROJI Noa (10) i Eva (13): "Imaju rijedak tip dijabetesa, ali od sporta ne odustaju!"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Noa Krivdić iz Pakraca ima 10 godina, trenira i vozi motocross u Moto Klubu Pakrac-Lipik. Njegova tri godine starija sestra Eva pak jako voli odbojku i već šest godina trenira i igra u Odbojkaškom klubu Volley Lipa. Ono što Nou i Evu čini drugačijim i posebnim u odnosu na gotovo sve njihove vršnjake je što oni imaju dijagnosticiran dijabetes tip 1.
Ovaj tip je dosta rijedak i predstavlja tek 7 do 10 % svih tipova dijabetesa. Stoga ne čudi da su i Eva i Noa jedini u svojim kategorijama koji imaju ovu vrstu bolesti, a prema raspoloživim podacima Noa je jedini licencirani vozač u Hrvatskoj, ali i u Europu s dijabetesom tip 1.
Noini roditelji Stela i Zoran su sasvim slučajno saznali da im djeca boluju od dijabetesa.
- Jednom prilikom, u listopadu 2020. godine, dok smo bili kod mojih roditelja, tata si je mjerio šećer i Eva ga je pitala može li i ona izmjeriti? Znali smo to raditi jer sam ja medicinska sestra pa je to djeci bilo zanimljivo. Piknula se i glukometar je pokazao da joj je šećer 19 mmol/L. Ostali smo u čudu, poslali je da ode oprati ruke jer smo pomislili da je na prstima možda ostalo nešto od slatkiša. Ponovili smo radnju i uređaj je opet pokazao 19. Odmah smo otišli u bolnicu, završili u Zagrebu, odmah je dobila inzulin i ispostavilo se da smo došli na vrijeme, prije fizičkih simptoma. Pitala sam kolika je mogućnost da mlađi sin dobije dijabetes na što su mi rekli da je to lutrija i da nema nikakvog pravila ni obrasca - kaže Stella.
Počeli su Noi redovno i preventivno provjeravati šećer, sve je trajalo oko šest mjeseci do jednog dana kada su se Eva i njena prijateljica igrale doktora. Pacijent u igri je bio Noa kojem su "doktorice" izmjerile šećer 14 mmol/L. Sljedećih nekoliko dana su pojačano pratili kretanje vrijednosti šećera uz povećanu brigu o prehrani, ali ubrzo je istu dijagnozu kao i Eva dobio i Noa.
Od tada najvažniji kućanski uređaj u stanu obitelji Krivdić je kuhinjska vaga bez koje im je život postao nezamisliv. Naime, ključna stvar u liječenju Noe i Eve je računanje količine unosa ugljikohidrata kroz obroke koje jedu te u skladu s tim količina inzulina koju unose u organizam. Praćenje i unos im omogućavaju senzori i inzulinske pumpice koje imaju i Noe i Eva. Ugrađeni su im u nadlakticama ili na koži trbuha, u potkožnom tkivu i njihova funkcija je da u organizam ubrizgavaju inzulin.
Konstantan nadzor
Svako dijete ima svoj uređaj za praćenje razine šećera u krvi točnog naziva PDM (personal diabetes manager) i on dojavljuje je li šećer previsok ili prenizak. Dok smo sjedili i razgovarali za potrebe ove reportaže, Noin PDM je upozorio da mu je šećer porastao na 18,8.
- To je zato što je nedavno pojeo sladoled, a nije unio dovoljnu količinu inzulina jer nisu sve kugle jednake. Praktički nema hrane koju Noa i Eva ne smiju jesti, ali sve mora biti u ograničenim količinama i u skladu s unosom ugljikohidrata moramo računati količinu inzulina koju pumpica treba ubrizgati u tijelo. Ne mjerimo jedino jaja, sir, meso i povrće.
Ovakve dojave su svakodnevne, a i rijetke su noći koje prespavamo u komadu bez takvih upozorenja - objašnjava mama Stella i dodaje da je najveća vrijednost do koje je do sada skočio Noin i Evin šećer bila 23. Ona niža koja je puno opasnija jer dijete može ostati bez svijesti, spustila se najniže na 1,6 mml/L.
Senzore za mjerenje šećera dobivaju preko HZZO-a svaka 3 mjeseca i dobiju ih točno za 90 dana. Ako se senzor otkine ili odlijepi, moraju ga sami kupiti, a cijena jednog senzora je oko 70 eura i traje oko 10 dana. Za pumpice moraju nadoplatiti razliku cijene što je oko 240 eura za svako dijete, svaka 3 mjeseca.
Nou podupire tvrtka Bauerfeind, čije proizvode koristi. Oni im daju gratis senzore koje Noa uništi na treningu ili utrci što je 10 komada godišnje.
Sve moraju planirati
Liječnici su im savjetovali da ne prilagođavaju život djece dijabetesu nego da dijabetes prilagode životu djece.
- To je lijepa rečenica, ali u nekim situacijama je jako teško ostvariva. Medicinska sam sestra i kada smo saznali za Evin dijabetes bilo mi je jako teško, a kada se pojavio i kod Noe, to me strašno potreslo. U početku sam sebe preispitivala i analizirala jesam li ja kao majka u nečemu pogriješila? Trebalo je neko vrijeme da shvatimo da usprkos ovoj dijagnozi naša djeca nisu invalidi i da usprkos tom teretu s kojim moraju živjeti, mogu živjeti dobar i sadržajan život. Zato ih pokušavamo ne ograničavati, objašnjava Stela.
Noa i Eva su ipak uskraćeni brojnih "sitnica" koje današnja djeca uživaju u svakodnevnom životu. Sve se mora planirati pa tako i bezazleni izlasci djece na igranje jer treba voditi računa kada treba mijenjati senzore, kada pumpice, treba u pričuvi imati nešto slatko ili slano u slučaju da razina šećera poraste ili padne.
- Nama je to već postalo rutina, ali je i dalje organizacijski zahtjevno - priznaje Stella.
Pitao sam Evu što je s čokoladom?
- Najprije izvažem koliko čokolade ću pojesti, onda na vrećici vidim kolika je vrijednost ugljikohidrata za tu količinu i onda izračunamo koliko je za toliko čokolade potrebno inzulina, strpljivo i precizno objašnjava Eva koja je izuzetno zrela i jako samostalna za svoje godine što roditelji pripisuju upravo ranoj dijagnozi dijabetesa.
Eva obožava odbojku
Evina velika sportska ljubav je odbojka. Nedavno je prešla u stariju kadetsku kategoriju i jedina među svojim vršnjakinjama ima dijabetes. To je previše ne smeta, tek povremeno za vrijeme treninga mora stati i uzeti kratki predah.
- Jako mi je lijepo, volim taj sport iako mi, iskreno, ne ide baš onako dobro kako bih ja htjela, ali se trudim. Jako mi se sviđa što se družimo i zabavljamo i sretna sam zbog toga - objašnjava Eva kojoj za vrijeme treninga mobitel uvijek mora biti u blizini jer preko njega se šalju podaci u PDM.
Noa je pak izabrao znatno stresniji, teži i zahtjevniji sport, a njegov interes za motore i motocross nije preveliko iznenađenje ako pogledamo u njegovo genetsko naslijeđe. Noini djedovi Silvestar Sivko Zanetti i Drago Skalnik, veliki su zaljubljenici u motore. Drago je dugogodišnji organizator motocross utrka na Matkovcu u Prekopakri, a i Stela kaže da je kao mala odrasla uz motore pa priznaje da je kao mala znala sjesti na enduro i provozati se po dvorištu ili šumi.
Jaje i kinder Jaje
S druge strane Noin tata Zoran, kojeg na području Lipika i Pakraca svi znaju po nadimku Jaje, godinama je živio na motoru iako ne na onom za motocross nego na cestovnom. Bio je i trostruki prvak Hrvatske u Moto Rallyju koji se vozi na poligonima i to u klasi do 750 ccm, a osnovao je i godinama vodio Moto klub Kraljevi Bijele Stijene.
Noa je interes za motocross pokazao prije godinu dana. Najprije si je uz blagoslov roditelja, od novaca prikupljenih za rođendan i Prvu Pričest kupio mali dvotaktni motorić.
- Iskreno, kao roditelj sam mu htio to omogućiti, ali sam se nadao da će se brzo izdovoljiti i odustati. Vozio se s tim motorićem oko zgrade i vidjeli smo da je to premalen motor za njega, ali smo isto tako vidjeli da se može i zna voziti što me malo začudilo jer prije toga nije vozio ni bicikl. Kupili smo mu ubrzo "Kineza", malo veći četverotaktni enduro motor i jednom me pitao možemo li ići probati motor na stazu na Matkovac. Došli smo gore i staza je bila puna kolotečina, ali je odvezao nekoliko manjih krugova, svidjelo mu se i počeli smo dolaziti sve češće.
Počeo je gledati videa motocross utrka, krenuo je i skakati s motorom, ali taj motor nije bio za tu vrstu vožnje pa smo polomili osovinu.
„I što sad?“
- I tu smo se našli u dvojbi - motocross i dijabetes. Zapitali smo se: "Što sad?!" - objašnjava Jaje. I on i Stela priznaju da im nije bilo lako donijeti odluku, ali su bili vođeni Noinom željom i željom da Noi daju priliku da proba odnosno da sam vidi i shvati da može voziti usprkos dijabetesu.
- Tko sam ja i kakav bih roditelj bio da Noi kažem: "Imaš dijabetes i zbog toga ne možeš voziti!" ili da Evi kažem: "Imaš dijabetes i ne možeš trenirati i igrati odbojku!"?
Zato su on i supruga donijeli odluku kupiti Noi motocross motor, ali i uložiti u ostale prateće stvari koje ovaj sport traži. Uz pomoć djeda Drage i bake Branke kupili su i preuredili veliku prikolicu, trebalo je nabaviti odjeću i obuću, samo čizme koštaju 400 eura, zaštitni oklop takozvana kornjača 150, kaciga 300, tu je još gorivo, ulje, lanci...
Prema vlastitoj procjeni, do sada su uložili oko 10 tisuća eura.
Najopasnije kad popusti adrenalin
Inače, dijabetes se za vrijeme vožnje manifestira prije svega kroz adrenalin koji je praktički lažni šećer. To znači da on u prvom naletu podigne razinu šećera, ali kada taj adrenalinski nalet popusti, razina šećera naglo padne. Nekad toliko brzo da ni uređaj ne stigne reagirati, ali roditelji već po načinu Noine vožnje vide da nešto nije u redu.
- Zato uvijek kod sebe imamo nešto slatko, nešto slano, bočicu soka. Nekad zna stati i trese se, posebno mu se tresu noge, a nekad se po vožnji vidi da mu ne ide i da mu je tijelo klone. Kod takvog naglog pada šećera dolazi i do naglog pada raspoloženja. Noa nekad super krene s treningom i utrkom i onda pri padu šećera potone s raspoloženjem i tu se teško vratiti - objašnjava tata Jaje, inače hrvatski ratni vojni invalid i jedan od najmlađih ranjenih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu. Kaže da je i njemu pomogao Noin motocross.
- Od kad Nova vozi, smršavio sam 12 kila!
Prestizanje najbolji osjećaj
- Obožavam se voziti i dok vozim, uopće ne razmišljam o šećeru i inzulinu nego o sljedećem zavoju i skoku. Najuzbudljivije u motocrossu mi je kada se utrkujem s nekoliko vozača i najbolji je osjećaj kada nekoga uspijem prestići - priča svoje doživljaje Noa. Iako ni njemu, a ni roditeljima rezultati nisu prioritet i tu se već vidi pomak. U početku je uvijek bio posljednji, a sada već bilježi solidne rezultate pa je tako trenutno u poretku za prvenstvo Hrvatske u klasi MX 65 na 11. mjestu od ukupno 21 vozača te kategorije. Za razliku od ostalih vozača u svojoj kategoriji ima dodatni hendikep što vozi nekoliko godina kraće i što nije prošao niže klase. Zato i trenira 4 puta tjedno.
Prvu utrku odvezao je 5. 9. 2023. u Viškovcima, do sada je imao i nekoliko padova, ali na sreću bez lomova, tek s pokojom modricom i posjekotinom. Na svojoj Yamahi ima broj 27 zato što je rođen 2. 7.
Na njegove utrke ide cijela obitelj koja dodaj kako u cijeloj ovoj motocross priči koja je praktički tek počela, puno uče od ostalih obitelji koje su puno duže u motocross kao što je obitelj Lenče te uz Stefanove savjete Noa brže napreduje.
Ambasador „Diabetes & Sport“ pokreta
Noa je predložen za hrvatskog, juniorskog ambasadora u svjetskoj sportsko-zdravstvenoj diplomatskoj misiji Diabetes & Sport koju je, uz pomoć i podršku oca Jure Runtića, pokrenula 23-godišnja Anamarija Runtić. Njoj je dijabetes dijagnosticiran s 13 godina, ali je usprkos toj dijagnozi, kasnije postala europska prvakinja u taekwondou.
Glavni cilj projekta je promocija sporta i ispunjenog života s dijabetesom, a važna misija je stipendiranje malih dijabetičara kako bi im se pomoglo slijediti i ostvariti snove. Krivdiće su kontaktirali sami inicijatori ovog projekta i uskoro će o Noi i Evi biti snimljena emisija koja će biti emitirana diljem svijeta zahvaljujući digitalnoj platformi Patreon.
Ovaj projekt su podržali izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić i kapetan Luka Modrić, zatim najbolji rukometaš svijeta Ivano Balić te Roberto Cammarelle, svjetski i olimpijski boksački šampion, Monica Priore, talijanska plivačka prvakinja i mnogi drugi.
Inače Noine rezultate i još poneku zanimljivost o njemu ili mu jednostavno možete ostaviti poruku podrške na njegovom Facebook profilu.
Motivacija i nadahnuće
- Želimo da se naša djeca bave sportom usprkos dijabetesu i tako ih želimo motivirati da ne sumnjanju u sebe i svoje sposobnosti. Nadamo se da će kao takvi biti motivacija i nadahnuće ostaloj djeci koja boluju od dijabetesa da se uključe u sport jer svaka aktivnost oboljelima od dijabetesa je posebno važna i korisna, zaključuju Stela i Zoran uz naglasak da je u svemu tome ipak na prvom mjestu škola.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!