Liječnica Senka Slivar iz Lipika završila u uglednom društvu: "Kad ne liječim, pišem poeziju"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
- Svojom poezijom u ljudima želim pobuđivati vedrinu i dobro raspoloženje. Želim im svrnuti pogled s ruševine na ružu koja je raste u toj ruševini, na šipak koji se zacrvenio, na ptičicu koja se njiše na grani ili kvrca koru drveta. Toliko je ljepote posvuda oko nas, ali je mi u svakodnevnoj žurbi i opterećenostima često ne primjećujemo – priča nam prim. dr. sc. Senka Slivar, specijalistica fizikalne medicine i rehabilitacije, koju jako dobro poznaju pacijenti lipičkih Toplica, ali i ljubitelji poezije. Jer, osim što liječi pacijente u poznatom hrvatskom lječilištu, doktorica Senka piše pjesme o čijoj kvaliteti puno govori i činjenica da je nedavno primljena u Društvo hrvatskih književnika. A to može poći za rukom zaista samo najboljim domaćim piscima.
Prihvaćen izazov
- Nije dovoljno samo da imate izdane tri knjige, kako mnogi misle. Važno je i da vas je kritika zapazila, da ste osvajali određene nagrade, da vas publika prepoznaje – otkriva nam Slivar.
Sve te kriterije ona je i više nego zadovoljila. U posljednjih deset godina objavila je čak pet zbirki pjesama, a njezina poezija uvrštena je u e-Antologiju Hrvatske ljubavne lirike IX.-XXI. stoljeća po izboru Ane Horvat. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja za svoj rad, čak i za prozu, objavljivala je u različitim književnim časopisima i publikacijama. A u društvu najboljih domaćih književnika završila je zahvaljujući zanimljivom izazovu.
- Nakon jednog književnog druženja u Petrinji, moj prijatelj i poznati pisac za djecu Ratko Bjelčić iznudio je od mene obećanje da ću u Društvo hrvatskih poslati zahtjev da me prime za člana. Zaista sam to učinila, a preporuku su mi napisale Ljerka Car-Matutinović i Đuro Vidmarović. No, čak ni preporuke tako istaknutih književnika ponekad nisu dovoljne da uđete u Društvo. Stoga sam bila presretna kad sam doznala kako je Upravni odbor uvažio moju molbu. Bila je to za mene velika čast. Mi, djeca sa sela, često kroz život u sebi nosimo osjećaj manje vrijednosti i mislimo da oni iz velikih sredina mogu bolje od nas. Stoga je meni zaista imponiralo kad sam primljena u Društvo – priznaje naša sugovornica.
Kaže kako joj je jasno da taj osjećaj manje vrijednosti nije opravdan, što uostalom, dokazuje i njezin uspjeh.
- Svaki, i mali čovjek iz provincije, slijedeći svoj unutarnji glas koji ide ka dobru, doći će do prostranstava u sebi za koje ranije možda nije mogao ni sanjati da postoje – kaže pjesnikinja.
Odlični nastavnici
A njezina čudesna ''provincijska'' priča počela je dok je još kao djevojčica odrastala u malom češko-hrvatskom selu Hercegovac, u nekadašnjoj garešničkoj općini.
- Moji vršnjaci i ja smo imali sreće jer smo u osnovnoj školi imali odlične učitelje koji su nas naprosto vukli naprijed. Tu prvenstveno mislim na nastavnike hrvatskog jezika. Oni su nam usadili ljubav prema jeziku, uključivali su nas u brojne školske aktivnosti, poput dramske i recitatorske grupe, naučili su nas kako da se gramatički i pravopisno pravilno izražavamo. To se nastavilo i u srednjoj školi u Garešnici gdje mi je hrvatski jezik predavao profesor Stjepan Banas od kojeg sam jako puno naučila. One je bio iznad standarda, jednostavno profesionalac – kaže naša sugovornica.
No, nisu svi profesori bili isti, a upravo zbog jedne nastavnice u srednjoj školi naša je sugovornica gotovo potisnula pjesničko stvaralaštvo koje ju je od osnovne škole potpuno obuzimalo i već u to vrijeme neke su joj novine i časopisi, poput Moslavačkog lista, objavljivali pjesme.
- U srednjoj školi sam odlučila kako nikada nikome više neću pokazati svoje pjesme nakon što se kritikom žestoko na mene obrušila moja tadanja profesorica njemačkog jezika. Sjećam se, pročitala sam pred razredom svoju ljubavnu pjesmu ''Jesen i ja'' koja joj se nije svidjela te je i pjesmu i mene iskritizirala pred svima. Možete zamisliti kako sam se tada osjećala. U toj osjetljivoj dobi, kad teško prihvaćaš bilo kakvu kritiku, napišeš pjesmu o tužnoj ljubavi i onda još doživiš takvo poniženje. E, tada sam sama sebi rekla – Senka, više nikada nikome nećeš pokazati svoje pjesme – sjeća se Slivar.
Romantična patina
Život ju je zaista nakon tog iskustva odveo u sasvim drugačijem pravcu – posvetila se prirodnim znanostima i upisala Medicinski fakultet. Po završetku školovanja zaposlila se u struci te nakon određenog vremena stigla u prekrasni Lipik gdje se profesionalno ostvarila kao specijalistica fizikalne medicine i rehabilitacije u tamošnjim Toplicama.
- Svih tih godina medicina me zaokupila i kao da je prekrila taj pjesnički buket koji je postojao u meni. Ja sam zaista zahvalna za sve talente koje imam te sam se uvijek trudila svoj građanski posao obavljati vrlo ozbiljno i odgovorno. No, onda, nakon što sam se tu potpuno ostvarila, nakon što sam završila doktorat i ispunila neke druge profesionalne planove, zaključila sam da je došlo vrijeme da ponovno počnem otkrivati neke svoje unutarnje svjetove na kojima se nakupila divna, romantična patina – kaže naša sugovornica.
Ta prekretnica, kaže, dogodila se 2012. godine. Pjesničko vrelo ponovno je poteklo, a nedugo nakon toga ponovno otkrivena pjesnikinja je skupila svoje radove i potražila bivšeg profesora iz srednje škole.
- Htjela sam prvo od profesora Banasa čuti vrijede li moje pjesme štogod. Jer, ako ne vrijede, da se ne sramotim, ipak sam tada već bila ozbiljna, odrasla žena. Bila sam presretna kada je pristao biti urednikom moje prve zbirke. Sastajali smo se više puta, popili puno cappuccina i pričali o poeziji. Sjećam se kako mi je tada rekao da je iluzorno očekivati kako će sve pjesme u nekoj zbirci biti savršene. No, dovoljno je da ih od stotinu desetak bude takvim, da ostanu ljudima u uhu i mislima nakon što ih pročitaju. Usporedio je to s našim kazališnim predstavama u školi. Potrebna ti je kulisa, scenografija, a onda u sve to upleteš ono najvažnije, radnju – sjeća se Slivar.
Iskustvo starijih
I dok je prof. Banasu pripala čast da uredni njezinu prvu zbirku, studente medicine koji su stigli na praksu u Toplice Lipik ''zapao'' je zadatak da zbirci odrede ime. Pjesme su čitali zajedno s autoricom, ujedno i svojom mentoricom, a nakon što im je otkrila kako je ih pisala uglavnom pred zoru, zbog čega je uvijek na noćnom ormariću držala olovku i papir, odluka je lako donesena – zbirka je dobila ime Eros u jutarnjim vrtovima.
Naša sugovornica kaže kako joj je posebno drago kad svojim pjesmama uspije probuditi emociju kod mladih, iako su stariji ljudi ti koji će prije prepoznati ljepotu u životu.
- Da samo znate koliko sam divnih stvari naučila od naših starijih žena iz Posavine i Slavonije. Dolazile bi k meni u Toplice na terapije zbog bolnih koljena jer ih život nije štedio, jer su uvijek teško i naporno radile. No, kad vas pogledaju onim svojim sjajnim očima, punima života, uskliknu – eh, kako smo mi nekada kao mladi klečali i valjali se u snijegu – jasno vam je da one znaju prepoznati ljepotu koja je posvuda oko nas. One znaju priče koje se nalaze posvuda. Poslušate samo njihove bećarce, to je život – kaže Slivar.
Dodaje kako njoj samoj također nije teško prepoznati ljepotu jer ju je život vodio kroz čudesna mjesta i spajao s divnim ljudima. Djetinjstvo je provela u Hercegovcu, srednju školu je pohađala u Garešnici i Bjelovaru, praznike je provodila kod djeda u slikovitom Hrvatskom zagorju, a onda se u odrasloj dobi doselila u Slavoniju, u Lipik koji često nazivaju i ''kontinentalnom Opatijom''. Ondje se posvetila medicini koja se, kaže naša sugovornica, itekako može povezati s poezijom koja nas poziva na promišljanje i potiče nas da usporimo.
Ptice kao inspiracija
- Još od stare Grčke i Epidaura poznajemo parolu koja nas uči da ne možemo liječiti onoga tko je pun briga. Današnja suvremena medicina sa svojim sofisticiranim tehnikama i tempom koji traži sve brža, ekspres rješenja pomalo zanemaruje te stare postulate usporenog koraka. A usporeni koraci su zapravo usklađeni s ritmom Zemlje i zato je važno da ljudi, pogotovo oni na liječenju, uspore, umire um, povežu tijelo i duh sa okolinom i spoje se sa srcem Zemlje – tumači naša sugovornica, dodajući kako upravo poezija može pomoći u tom procesu.
Inspiraciju za svoje stvaralaštvo Senka Slivar često nalazi prirodi, što je rezultiralo vrlo zanimljivim projektom – zbirkom haiku poezije posvećene pticama. I uz taj umjetnički projekt vezana je zanimljiva anegdota.
- Kad sam se pripremala za prijem u Društvo hrvatskih književnika, pjesnikinja Ana Horvat rekla mi je da za vježbu napišem 30 haiku pjesama o pticama. Bila sam zatečena i rekla sam joj kako nikada nisam pisala haiku, niti znam puno o pticama, a ona mi je odgovorila da dobra pjesnikinja može pisati o svemu. I tako sam se bacila na istraživanje i nakon nekog vremena sam ispunila zadatak – smije se naša sugovornica.
Rezultat toga rada nova je zbirka koji bi uskoro trebala ugledati svjetlo dana, a trebala bi biti prevedena i na engleski i na njemački jezike. Slivar je i nakon ispunjenog zadatka nastavila pisati o pticama, a njezine pjesme o čudesnim vrstama koja obitavaju u njezinu rodnu kraju, uz prekrasnu Ilovu, uvrštene su u stalni postav Natura 2000 u garešničkom Centru za posjetitelje.
Neprocjenjivo bogatstvo
- Jako sam sretna zbog toga, posebice što su moje pjesme našle mjesto pokraj prekrasnih fotografija uspješnog fotografa Vladimira Šrajbera – kaže Slivar.
Ideja za nove projekte i nove pjesme ne nedostaje, onaj buket koji se neko vrijeme skrivao u njoj ponovno se prikazuje u najboljem mogućem svjetlu, uljepšavajući svakodnevicu svakome tko se usudi zaroniti u stvaralaštvo Senke Slivar. Jer, kako sama autorica kaže – ljepota koju čovjek dobije kroz pisanu riječ neprocjenjivo je bogatstvo. Bez obzira na to držite li pero u ruci ili samo čitate ono što su drugi napisali.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!