Legendarni pakrački vatrogasac Ilija Turković otišao u mirovinu: "Baš ništa u svom životu ne bih mijenjao"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
PAKRAC - S prvim danom 2024. godine u zasluženu mirovinu je otišao Ilija Turković stariji, pakračka vatrogasna legenda, čovjek nemirna duha, vedre naravi, omanjeg rasta, ali ogromne strasti.
Kada ljudima sa šireg područja Pakraca kažete za ime Ilija Turković, glavna asocijacija je vatrogastvo u koje se zaljubio još kao dječak. Ljubav je to kojoj se profesionalno vratio 1996. godine i kojoj je dao 27 godina svog života.
Vatrogastvo u krvi
- Što za tebe znači vatrogastvo? Tim pitanjem započeli smo naš razgovor koji smo vodili, a gdje drugdje nego u Vatrogasnom domu u Pakracu.
- Znači mi puno! To je profesija u kojoj moraš zaboraviti na sebe i to možeš raditi jedino ako to voliš! b To kada ti uđe u krv, protiv toga ne možeš.
U mirovini sam, godine su napravile svoje i tijelo više nije sposobno raditi kao što sam mogao raditi nekada. Uvijek sam bio pobornik toga da uniforma i štake ne idu zajedno. Zato sam svoje mjesto prepustio mlađima i sposobnijima, ali ja ću uvijek biti i ostati uz vatrogasce, naglašava Ilija stariji.
Ilija od Ilije
Ovo Ilija stariji je vrlo važno za priču o Turkovićima. Naime, glavni lik ove naše reportaže, Ilija, rođen je 1958. godine u Siraču od majke Marije i oca također Ilije. Zanimljivo je da se i njegov otac zvao Ilija. Naš Ilija nastavio je tu tradiciju pa je jednom od svoja dva sina također dao ime Ilija.
Ilija je djetinjstvo i mladost, a pokazat će se i ostatak života, proveo u Pakracu, u Gundulićevoj ulici, igrajući se na obali Pakre, u šumarcima Kalvarije uz neizostavan nogomet na nekadašnjem igralištu Uroševac, na kojem je danas veliki trgovački centar.
Nogomet i kuglanje
Sport, preciznije nogomet i kuglanje je još jedna asocijacija koje se, uz vatrogastvo neizostavno veže uz Iliju Turkovića. Za nogomet kaže da je njegova prva sportska ljubav, igrao je za pakrački „Hajduk“, za Prekopakru i u NIK-u, a obzirom da je bio brz, snalažljiv i dobar na lopti, igrao je veznog ili krilo.
– Odrastao sam na Uroševcu. Oko igrališta su bile postavljene daske da se ne može ući, a mi djeca odbijemo dasku pa uđemo igrati. Pokojni Šolja nam nije dao igrati pa kad bi nas potjerao, mi bris van ispod te odbijene daske. Igrali smo i organizirali utakmice kvart protiv kvarta ili ulica protiv ulice, na livadi obilježimo teren, napravimo golove, stavimo nekakve mreže i udaraj, sa strašću se Ilija prisjeća tih događanja pa objašnjava kako je zavolio kuglanje.
- Svi moji tadašnji prijatelji, Leš, Vjeko Šuperina i ostali, išli su na kuglanu, a ja nisam smio jer je otac bio jako strog i morao se znati red, a mene je bilo na sve strane. Uvijek je govorio da su škola i crkva obaveza, a ostalo šta stignem.
50 godina u kuglanu
I jednom su otac i majka otišli na put, a ja zbrisao na kuglanje, na prvu me je krenulo i zaljubio sam se i u taj sport, priča Iko koji je prije nekoliko dana dobio priznanje Hrvatskog kuglačkog saveza za 50 godina aktivnog bavljenja ovim sportom.
- Već sa 16 godina sam kuglao za „Hajduk“ gdje me povukao Ante Stričević, onda sam kuglao za UPP (Ugostiteljsko poduzeće Pakrac) s Pavlom Kelijem i dečkima. Danas kuglam za prekopakransku „Slogu“, kaže.
Među brojne obaveze i aktivnosti kojima se bavio kao dijete i u mladosti, Ilija je ugurao i vatrogastvo.
– Pokojni tetak Šolta je bio u vatrogascima i mi djeca smo u vatrogasce išli zbog onih širokih pojaseva, ali i zato što su vatrogasci imali pravi stol za stolni tenis. Najprije bi imali vatrogasne vježbe u Brusnici, a onda na stol. Opet se vraćam na oca koji je rekao da ne mogu sve stići i da su škola i crkva obaveza pa mi je tako u mladosti otpalo vatrogastvo, a nisam ni sanjao da će mi to nekad u budućnosti postati ne zabava, nego posao i profesija.
Život za volanom
Nakon što je 1978. završio školu za autolimara odmah ga je čekao posao i to u obitelji. Naime otac Ilija je bio dugogodišnji poznati vozač u nekadašnjem drvnom gigantu „Papuku“ i odlučio je sinu kupit kamion kako bi ovaj nastavio tradiciju. Uspješno je Iko završio i školu za vozača i taj posao radio sve do početka Domovinskog rata. Pokušao je i nakon demobilizacije, ali nije bilo posla pa ga je sudbina ponovno vratila u vatrogasce i to zahvaljujući prijatelju Nikoli Nožariću.
– Vatrogasci su od policije dobili neki kamion kiper koji je bio u kvaru i Nikola me zamolio da im pomognem da taj kamion osposobe. Tražili smo dijelove okolo, a i ja sam imao puno dijelova u podrumu. Uspjeli smo taj kamion osposobiti i s njime sam počeo zarađivati prve novce za DVD Pakrac, u kojem sam zaposlen od 1996. godine, priča Iko.
Počeo je kao vozač, ali se prihvatio i ostalih vatrogasnih izazova, među ostalim i školovanja za vatrogasca koje je završio 2000. godine.
Predsjednik DVD-a Pakrac
Iako je službeno otišao u vatrogasnu mirovinu, jasno je da neće Iko daleko od Vatrogasnog doma i pakračkih vatrogasaca. Za Dobrovoljno vatrogasno društvo Pakrac ga još dvije godine veže i funkcija predsjednika na kojoj je već četvrti mandat. Nikad nije bio na zapovjedničkoj funkciji, ali je zato zapovjednik DVD-a Pakrac njegov sin Ilija mlađi.
- Ne mogu reći da ja nemam vatrogasnog znanja, ali on je sigurno u top tri u županiji, ponosan je Ilija stariji. Ponosan je i na činjenicu da su praktički svi u obitelji vatrogasci. U vatrogascima su unuk Karlo i unuka Nika, a dok je mogao u vatrogascima je bio i stariji sin Tomislav. Ponosan je što je u vatrogascima i kćerka Anamarija, aktualna gradonačelnica Pakraca i saborska zastupnica.
– Ona je među prvim poslijeratnim vatrogasnim časnicama u društvu, a i zet Dragan je vatrogasac.
Oproštajka za iznenađenje
Nisu pakrački vatrogasci ostali dužni svom Iliji pa su ga s posebnim iznenađenjem ispratili u mirovinu.
– Bio sam na večer kod kuće i taman se spremao pred tv i polako na spavanje kad mi je zazvonio mobitel. Zovu me iz vatrogasnog da jedan kolega pravi probleme i da hitno dođem. Uz to sam bio i malo nervozan jer smo taj dan trebali ići na kuglački turnir u Đurđenovac, a nisam znao da se kuglačka ekipa dogovorila da ne idemo baš zbog tog iznenađenja. Ništa, na brzinu sam se sredio, obukao i sjeo u auto. Dolazim ispred Doma, a tamo postrojena vozila s upaljenim rotirkama, postrojeni vatrogasci… Ma srce mi bilo veliko kao kuća, i suza je malo krenula.
Pripremili su i sve za feštu pa smo se proveselili i zabavili. Poklonili su mi vrijedan ručni sat, zidni sat na kojem je u pozadini moja slika uz navalno vozilo i kacigu na koju su se svi potpisali.
Ratna tragedija
Rezimirajući prošlost Ilija ne dvoji da mu je najteži period bilo vrijeme Domovinskog rata, posebno zbog toga što je u ratu izgubio oca.
- Uvijek sam nastojao pomoći svima, a takav je bio i moj otac. On je prije rata bio u autobusu jer su ljudi iz Bučja, Grahovljana i tih sela četvrtkom znali čekati pred našom kućom pa bi ih on razvozio. Znam da su ga zato voljeli i poštivali i baš zato mi nije jasno da su ga mogli 1991. zarobiti, a potom provesti u logor u Bučju gdje mu se gubi svaki trag. Do danas njegovi posmrtni ostaci nisu pronađeni, pa mi je teško jer nema groba na kojem bi mu mogli zapaliti svijeću.
Ja i supruga Vesna i cijela obitelj smo nakon rata morali krenuti od nule jer su nam u ratu uništena tri kamiona, uništena je i zapaljena kuća, čak su nam i svinjce zapalili, s tugom se prisjeća Ilija.
Najteže intervencije sa smrtno stradalima
U 27 vatrogasnih godina doživio je puno lijepih, ali isto tako i stresnih i teških trenutaka. Ne dvoji da je najteže bilo kada je morao na intervencije u kojima je bilo smrtno stradalih osoba.
- Najčešće su to bile prometne nesreće, ali je bilo i raznih drugih slučajeva pa smo tako jednu baku vadili iz bunara u kojem se utopila. Doživio sam i jake, teške i opasne požare, prije svega na dislokacijama na Jadranu. Teško je reći kakav je to osjećaj kad te vatra „napadne“, to je adrenalin. Na moru je znalo biti posebno nezgodno jer ne poznaš teren pa ne znaš gdje bježati ako dođe do toga. Bilo je svakakvih slučajeva, čak nam je u jednom požaru bandera pala na kamion.
Sve te situacije izazivaju traume i to je jedan od važnijih problema za nas vatrogasce jer i nama u nekim situacijama treba psihološka pomoć, a to baš nije dobro regulirano.
Pomoći drugima – neprocjenjivo
Zato ne postoji ništa što može zamijeniti osjećaj kada pomažeš nekome. Kada kod ljudi koji su ugroženi ili čije su kuće ugrožene vidiš sreću kada nas vide da im dolazimo pomoći. Neprocjenjivo, ističe Ilija.
Obzirom na temperament i način razmišljanja Ilija Turković stariji sigurno neće imati problema s „umirovljeničkom depresijom“. Osim što ostaje aktivan i u vatrogascima, a i u kuglanju, našao si je kućnu zanimaciju u držanju zečeva.
– U svoje vrijeme zbog posla nisam neke stvari odrađivao sa svojom djecom jer sam bio za volanom što se kaže: „od jutra do sutra“. Zato sada uživam u unucima. Tu su Tomini sinovi Ivan, Andrija i Josip, Anamarijine curice Slavica i Antonija, i Ilijin Karlo i Nika.
Želja mu je dočekati kraj velike obnove Vatrogasnog doma koja je u tijeku, priželjkuje da u skoroj budućnosti Društvo nabavi novo ili barem novije navalno vatrogasno vozilo i da u dogledno vrijeme Pakrac i Lipik imaju svoju vatrogasnu postrojbu.
- Ljudi misle da mi vatrogasci plivamo u novcima, a to nema veze s vezom. To što mi radimo bi trebalo biti više vrednovano i volio bih kada bi se više cijenio vatrogasni rad, da vatrogasci imaju bolje plaće, veću od moje zadnje koja je bila 750 eura. Danas nemaš konobara bez tisuću eura, zaključuje Ilija.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku!