Legendarna Estera iz Daruvara ima 86 godina, a osjeća se kao da joj je 46: "Ovo je tajna moje dugovječnosti!"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Kako 86 godina, gotovo devet desetljeća, sažeti u novinarski tekst? Kako ispisati sve anegdote, sve lijepe i radosne trenutke, sve nesreće, bolesti, trenutke neimaštine, preživljavanje dvaju ratnih razaranja, gladi i straha...? I, najvažnije, kako pritom čitatelja uvjeriti da se radi o ženi, Daruvarčanki porijeklom iz Zagreba, koja najmanje tri puta dnevno odlazi na tjelovježbu, svakodnevno neumorno hoda gradom ili vozi bicikl, a vitka je poput manekenke, s uvijek širokim osmijehom na licu koji joj se doslovce vidi i u očima.
Daruvarčani sad već znaju o kome pišemo u ovom teškom zadatku. Riječ je, dakako, o Esteri Šeba, ženi koju zna čitav grad i koja uvijek sa svakim rado popriča, a voli se i grliti jer smatra da je ljubav, kako prema Bogu, tako i ljudima, tajna njene dugovječnosti i vitalnosti.
Gladno djetinjstvo
Gospođa Estera rođena je u bremenitim vremenima, svijet se tek oporavio od Prvog, a na pomolu je bio Drugi svjetski rat. Njeno najranije djetinjstvo obilježili su neimaština, glad, strah, rat. Rođena je u Zagrebu, a iako je namirnica katkad i bilo, grad je bio blokiran i nije ih se moglo kako kupiti.
- Sjećam sa da nam je jednom tjedno na jelovniku bilo jedno jaje, to je bio praznik - prisjeća se najranije dobi vremešna gospođa Estera. Najteže im je bilo kada su, iako Hrvati, prisilno premješteni u barake. Bio je to improviziran smještaj, a ona, sestra i dva brata te majka boravile su u jednoj od deset prostorija barake. U svakoj je bila po jedna obitelj.
- Nekada nismo imali koricu kruha, ali imali smo Bibliju. Molili smo, majka nas je učila da molimo i da će sve biti u redu. Tako sam već tada razvila veliku vjeru u Boga pa se i danas svakog jutra molim, nakon jutarnje gimnastike, razmišljam o duhovnosti, čitam Bibliju... - govori nam Estera.
Veoma mlada, u listopadu 1957. udala se za Ivana Šebu, zvanog Ivica, koji je preminuo prije nekoliko godina. Već nakon tri mjeseca preselili su u Daruvar.
- Tri mjeseca sam plakala za Zagrebom - smije se žena koja danas zna svaku i najmanju uličicu najljepšeg malog grada u Hrvatskoj. Kaže kako je život u početku bio težak. Njezina svekrva pretvorila je kuhinju u Frankopanskoj u improviziranu spavaću sobu za njih dvoje. Suprug Ivica nije nikada diplomirao i postao inženjer, ali imao je veliko znanje te je radio u Dalitu kao šef konstrukcijskog odjela.
Tamo je u računovodstvu završila i Estera Šeba. Iako je krojačica po struci, nikada nije radila taj posao. Naknadno se doškolovala i završila ekonomsku školu postavši ekonomski tehničar. Primanja su im bila skromna pa je i ona odlučila zatražiti zaposlenje u Dalitu.
"Moja blagajnica"
- Otišla sam direktoru i rekla mu da mi treba posao. Kakav, pitao me. Rekla sam mu bilo kakav, mogu vam mesti halu. Bila sam jako mršava i sitna, bile su to još posljedice gladi i neimaštine u vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Rekao mi je da ja takva ne bi mogla pomesti ni trećinu hale, ha ha. Dobila sam posao u računovodstvu. U Dalitu je radilo 2000 ljudi kad sam otišla u mirovinu. Nitko me nije zvao blagajnica, nego "to je moja blagajnica". Neki me i danas sretnu u gradu pa me tako oslovljavaju, zagrle me, ispričamo se... - govori nam Estera.
U braku je, do suprugove smrti, bila 62 godine. Početak je bio težak.
- Bila su to drugačija vremena, a naše su obitelji bile vrlo stroge. Gotovo da se nismo ni poznavali prije vjenčanja, ali naposljetku smo se zavoljeli i prekrasno živjeli sve do njegove smrti - rastuži se pomalo inače uvijek nasmiješena gospođa Estera. Iz braka ima dvoje djece, informatičkog stručnjaka Velimira i ginekologa Danijela, te tri unuke i tri unuka, kao i jedno praunuče. To joj je, uz Bibliju i tjelovježbu, najveće životno veselje.
- Baš će me danas obići - govori nam veselo.
Tajna dugovječnosti
Ono što nas sve zanima je ta tajna dugovječnosti.
- Ma, gledajte, vidim ljude od 60 godina koji već hodaju sa štapom ili su na štakama, hodalicama... Sve je u tjelesnoj aktivnosti i umjerenosti. Ponedjeljkom, srijedom i petkom vježbam u umirovljeničkom domu, u Udruzi za osobe s invaliditetom sam na gimnastici ponedjeljkom i petkom. Vježbam i kod kuće. Vozim bicikl, hodam, stalno sam u pokretu, ne volim sjediti i ljenčariti - otkriva.
Sigurni smo da je i hrana tu određeni faktor.
- Ne, ali činjenica je da jedem skromno. To je valjda navika još iz ratnih vremena. Doručak mi je svakog dana isti. Dvije šnite tostiranog kruha od heljde s medom ili džemom, šaka badema, dva oraha, indijski oraščići i bučine sjemenke. Za ručak najviše volim što više povrća, voće, nekada mali komadić mesa, ne prečesto. Iako sam invalid, preživjela sam infarkt, sedam operacija, preboljela rak dojke i grlića maternice, ali pijem samo tablete za srce jer sam tlakaš, ništa drugo - ponosno će.
Vraćamo se malo u devedesete, u povijest i Domovinski rat.
- Odveli smo dio obitelji u Zagreb. Svi su bježali iz Daruvara. Sjećam se da smo se suprug i ja jedini vraćali cestom prema Daruvaru, svi su išli prema Zagrebu. Pucalo se, rafali su odjekivali oko moje kuće. Susjedi Srbi bježali su, govorili da stižu ustaše. Ma kakve ustaše, govorila sam. Vladao je veliki strah. U meni je to probudilo emocije iz djetinjstva, na sva ta razaranja. Ali, srećom, i to sam preživjela. Danas mi nedostaje samo moj Ivica, ali nisam usamljena. Imam velik broj ljudi s kojima zastanem u šetnji, popričam, nikad nisam sama - kaže nam vesela Daruvarčanka. I stvarno, na njezinom je zidu kalendar u kojem je svaki dan zaokružen i dopisana neka obaveza, a tu je i njen životni kredo, Bogu upućena molitva.
Vjera u Boga
- "Nemoj mi dati ono što želim, nego ono što mi je potrebno. Nauči me umijeću malih koraka" - mudra je poruka koju Estera živi.
Pripremila si je, kaže, mali šalabahter. Veli da to ne smijemo izostaviti, a zašto i bismo kada to tako lijepo sročila.
- Kako bez riječi govoriti o Bogu koji je prisutan na svakom mjestu, a ti si na crnoj listi kao vjernik? Meni su 20 posto skidali od plaće kao vjerniku kada mi je svaki novčić bio važan. Danas su druga vremena i možemo mirno ispovijedati svoju vjeru. Ljudi vide kako živimo, kako se ponašamo, što i kako radimo. A živimo vjeru, Boga i Bibliju - zaključuje mudrost gospođe Estere.
Sretnete li je u gradu, ne libite se prići joj jer ovako dobru i toplu osobu, koja će uvijek s vama rado porazgovarati, rijetko ćete susresti, a otkrit ćemo i malu tajnu u nadi da se neće naljutiti. Čokolada je uvijek dobrodošla... A mi ćemo je uvijek rado ponovno posjetiti i upiti koje zrnce mudrosti, u nadi da ćemo je još dugo, dugo susretati na daruvarskim ulicama. Kada ju pogledamo, uvjereni smo da je prvih 100 za nju dječja igra, a onda ide dalje u drugo stoljeće. Priznaje da ima tu i malo genetike jer su joj i mama i baka doživjele duboku starost, a zdrav život koji vodi svakako pripomaže. Pa možemo time i završiti, savjetom da se krećete i živite poput Estere, skromno, aktivno i uz puno ljubavi prema svijetu oko sebe.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!