Ivan iz Slovinske Kovačice posljednji je košarač na južnoj Bilogori: ''Svemu me naučio pokojni otac''
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Još prije pedesetak godina, život na selu bio je nezamisliv bez košara. U njima se prenosilo drvo, kukuruz, žito, trava, u manje se spremala hrana koja se nosila težacima u polje ili na blagoslov u crkvu. Bile su potrošna roba pa je košarača, majstora koji su ih izrađivali, bilo na svakom koraku.
S vremenom su sela opustjela, sve se manje ljudi bavi poljoprivredom pa su i košare i košarači danas prava rijetkost. Tako, primjerice, na čitavom području Nove Rače, ali i puno šire, samo još jedan čovjek poznaje taj zanat. Riječ je o Ivanu Matkoviću iz Slovinske Kovačice kojega je košare naučio plesti njegov otac.
Brojni košarari
- Nekada su košare bile potreba na selu i puno su se koristile pa je svako mjesto imalo po nekoliko košarača. Među njima je bio i moj otac kojega je tome poslu naučio netko iz sela. Naime, njegov otac, a moj djed, nestao je u poraću 1945. godine kad je otac još bio mali. Izgubio mu se svaki trag i obitelj više nikada nije za njega čula. Tako da je moj otac svoj zanat naučio od drugih ljudi u selu – priča nam Matković.
On sam, priznaje, dugo nije bio zainteresiran za taj posao. Štoviše, kao djetetu su mu očeve šibe kadikad smetale.
- Sjećam se kako bi otac zimi znao donijeti šibe u kuhinju kod peći. Nije mogao raditi vani jer je bilo hladno. Mama i baka su se ljutile na njega jer je zauzimao puno prostora, a ni meni nije bilo drago kad bi me koja šiba poškakljala po licu dok bih za stolom pisao zadaću i učio – prisjeća se naš sugovornik.
I dok je njegov otac ostao vjeran svome zanatu, Ivan se posvetio poljoprivredi, stočarstvu i ratarstvu, a košare ga nisu previše zanimale ni nakon što se oženio i dobio dvojicu sinova. Tek pred kraj očevog života shvatio je kako ne bi bilo loše zamoliti ga da mu prenese dragocjeno znanje.
Dragocjene snimke
- Košare me otac naučio plesti u posljednjoj godini svoga života. Pokazao mi je sve detalje, a i snimao sam ga dok je pleo. Te su mi snimke kasnije dobro došle jer izrada košara nije lagan posao, pogotovo na samom početku kad se radi dno ili, kako se kod nas kaže, zadno. Isto tako, malo je komplicirano napraviti završetak odnosno rub košare. Kad sam kod toga u početku znao zapeti, sjetio bih se snimaka u kojima je moj otac sve pokazao i objasnio – priča nam Ivan kojemu danas snimke više i ne trebaju jer je u pletenju vješt skoro kao i njegov dragi učitelj.
Iako su mnogi košarači za svoje proizvode koristili posebne šibe koje su se prvo kuhale, a potom gulile, kod Matkovićevih se većina košara izrađivala od savitljivih šiba vrbe, i to sa stabala s njihovog vlastitog imanja.
Jedinstveni darovi
- Otac je samo zbog toga posadio četiri stabla vrbe čije je šibe koristio u proizvodnji. One su specifične po žutoj boji, i ja ih danas rado koristim. U kombinaciji s drugim šibama izrađujem košare koje na sebi imaju uzorak šahovnice i one su svima jako zanimljive – otkriva naš sugovornik koji zna izraditi sve vrste košara – od ''sepeta'' u kojima su nekad nosila drva i kukuruzi, do košara s ''lucnjem' koje su se najčešće nosile preko jednog ramena.
Većinu svojih radova posljednji košarač podno Bilogore pokloni prijateljima, rodbini, znancima.
- Aktivan sam član KUU ''Ivan vitez Trnski'' iz Nove Rače pa često ispletem koju košaru za naše nastupe, kad idemo na gostovanja i slično. Krenuo sam i na folklor u Veliki Grđevac. Naime, osim što je izrađivao košare, moj je otac i svirao violinu i bugariju koju imam i danas. Zato sam i ja, eto, pod stare dane odlučio naučiti svirati taj instrument – kaže Ivan.
Bilo bi mu drago, kaže, kad bi i njegovi sinovi i unuci jednoga dana odlučili naučiti plesti košare, kako bi se obiteljska tradicija nastavila još koju generaciju.
Obiteljska tradicija
- Trenutno ih to ne zanima previše. Razumijem djecu. Imamo veliko poljoprivredno gospodarstvo, puno stoke, stvarno imaju pune ruke posla. No, ta ljubav prema starom, prema očuvanju tradicije, ionako dođe malo kasnije, s godinama. Znam to i po sebi – kaže naš sugovornik.
Sve ako i njegovi sinovi i unuci ne odluče slijediti obiteljsku tradiciju, ima i drugih koji su zainteresirani za očuvanje ove posebne vještine. Tako je upravo ovih dana malu školu pletenja košara Ivan priredio za vrijedne djelatnice Kulturnog centra ''Mato Lovrak'' iz Velikog Grđevca.
- Do te suradnje je došlo sasvim spontano. Suprug Helene Lovrak, koja radi u Centru, je veterinar i godinama dokazi kod nas na imanje. Jednom prilikom sam mu poklonio jednu svoju košaru i ispričao mu kako ih ja sam radim. On je to prenio Heleni i tako se rodila ideja da u KUC-u ''Mato Lovrak'' prezentiram izradu košara – kaže Ivan.
Ideja je ovih dana pretvorena u djelo, na zadovoljstvo svih koji su bili uključeni u ovaj mali projekt. Nekoliko djelatnica KUC-a hrabro se uhvatilo u koštac sa šibama, a zahvaljujući odličnoj poduci i strpljivom učitelju, uspjele su savladati ovu rijetku vještinu.
Čuvar baštine
-Bile su odlične učenice i sve su vrlo brzo shvatile. Bilo nam je jako lijepo i zabavno – kaže naš sugovornik.
Zadovoljna ishodom je i ravnateljica KUC-a ''Mato Lovrak'' Zvjezdana Galkowski koja napominje kako je ovo još jedan korak naprijed u nastojanjima Centra da očuva i od zaborava spasi običaje i navade nekadašnjeg seoskog života na južnoj Bilogori.
- Zahvalni smo gospodinu Ivanu što je odlučio s nama podijeliti svoje znanje. Iako je pletenje košara možda malo preteško za djecu, nadam se da ćemo jednoga dana kod nas u KUC-u ''Mato Lovrak'' imati priliku održati još ovakvih radionica. Već imamo radionicu izrade kruha u krušnoj peći za naše najmlađe posjetitelje, a za to smo nedavno nabavili i prava drvena korita u kakvima su nekad mame i bake mijesile tijesto za kruh. Tu je i naša radionica izrade lutaka od komušine, kao i brojne druge aktivnosti kojima želimo očuvati naše tradicijsko blago – kaže Galkowski.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!