Istrijanka Nevia fascinirana Lipikom: "Ovaj grad ima dušu, napisala sam već 66 pjesama o njemu"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Lipik je oduvijek bio važno i poznato turističko, kontinentalno odredište u koje su dolazili gosti iz raznih krajeva ne samo Hrvatske i bivše države, nego i šire.
Mnogima se Lipik svidio, u njemu su prepoznali posebnost i ljepotu te dijeleći svoje lipičke uspomene i impresije, o Lipiku su pronosili dobar glas. No malo je ljudi koje je Lipik toliko fascinirao i koji su ga zavoljeli toliko da su mu odlučili pisati pjesme. Upravo onako kako to već godinama radi Nevia Glavinić iz istarskog mjesta Barban.
Nevia ima 65 godina, boluje od multiple skleroze i zbog rehabilitacije je u Toplice Lipik prvi puta došla 2014. godine. Tijekom tih godina osim u Toplicama boravila je i u Domu hrvatskih veterana u Lipiku, a povremeno je išla na rehabilitaciju i u druge hrvatske gradove. Ipak, odlučila se vratiti Lipiku jer, kako kaže, Lipik ima dušu!
- Lipik me fascinirao ljepotom svoje prirode, posebno prekrasnim i bogatim zelenilom koje je na svakom koraku. Stvorili ste grad park, to je pravi mali raj. Inače sam jako sentimentalna, a ta ljepota me još dodatno dirne. Primjećujem toliko puno detalja, prekrasne ptičice na granama, predivno mi je kako je Lipik izgrađen, kako je skladno složena cesta, nogostup, zelenilo, ograde. Lipik je prekrasan u svako doba.
Jednako kao što mi je priroda u Lipiku prekrasna, prekrasni su mi i ljudi. Od osoblja u Toplicama koje je jako ljubazno i srdačno, pa sve do stanovnika vašeg grada čije je mentalitet vrlo sličan našem. Ljudi su otvoreni, opušteni, pristojni, kada ih pozdravim uvijek su spremni ugodno popričati. Čak sam se s nekima i sprijateljila kroz šetnju pa sam tako prilikom zadnjeg posjeta Lipiku bila na kavi kod gospođe Cecilije i gospodina Željka koji žive u Crkvenoj ulici. Jednostavno su me prepoznali kada sam prolazila pored njihove kuće, srdačno me pozdravili i pozvali na kavu, kao da se znamo sto godina. U Lipik dođem zbog zdravlja, a uživam kao da sam kući, počinje Nevija svoju posebnu priču o Lipiku.
Rođena je siječnju 1959. godine u Puli gdje je provela djetinjstvo i završila srednju i ekonomsku školu. Od 1982. godine nakon udaje živi u Barbanu i ima dvoje odrasle djece. Pisanjem stihova se počela baviti od najranije dobi.
Pitao sam je zna li otprilike koliko je u životu napisala pjesama? – Nemojte me pitati za broj, to je nemoguće znati jer ja cijeli svoj život živim u stihovima i sa stihovima, još kad sam kao jako mala tek naučila pisati, tati sam pisala stihove i pjesmice za rođendan. Baš sam u pripremi za ovaj razgovor potražila svoje pjesme i nema gdje ih nema. Iznenadila sam se koliko ih je, a na neke sam već i zaboravila, kaže.
Još u osnovnoj školi su joj pjesme objavljivane u školskim listovima, kasnije u priručnicima, novinama i knjigama. Više od deset godina sudjeluje u susretima barbanskih pjesnika te se njeni stihovi nalaze o u zbirkama poezije „Beside u jatu“.
Multipla skleroza joj je dijagnosticirana 2010. godine i nakon što je preživjela početno, izuzetno teško razdoblje u kojem se borila za život, te nakon što je 2012. otišla u mirovinu, počela je pisati još intenzivnije. Rezultat toga je njena za sada jedina zbirka poezije „ČA tepli dušu“ koja je pisana na čakavštini, a koju je objavila 2017. godine. Nada se da će uskoro objaviti i drugu zbirku pjesama.
- Do sada sam napisala 66 pjesama o Lipiku. Neke su baš ciljano pisane za Lipik u kojima se on i spominje, kao što su Večer u lipičkom parku, Mislila sam da mogu otići, Ne može nam ništa, Korak do zdravlja. Neke su općenite i u njima se Lipik ne spominje, ali se može prepoznati. Zato mi je želja i voljela bih da objedinim sve te pjesme i da objavim zbirku poezije posvećenu Lipiku i Toplicama Lipik. Zbirka bi se zvala „Moj drugi dom“ po pjesmi koja je napisana 2017. godine, a ide ovako:
Ponekad me pitaju ovdašnji ljudi
što me to dovodi u njihov kraj,
ja slegnem ramenima i kažem da ne znam
a u oku se zacakli tajanstveni sjaj.
Kažu mi tvoja je Istra daleko,
daleko je dom i tvoje plavo more…,
a ja se opet vraćam, jer tu mi je krasno,
ali volim kad o Istri lijepo govore.
Ovdje me dočekuju mnogi dobri ljudi
i ovaj je grad moj drugi dom,
iznova me privlači neka moćna sila
pa se uvijek osjećam kao svoj na svom.
I sada se prisjećam prvoga trenutka
ali ne znam što me je u ovaj grad dovuklo,
da l' je slučaj, izazov ili avantura,
ali mi se štošta pod kožu zavuklo.
I evo me, dolazim već šesti puta,
a čini se kao da sam oduvijek tu bila,
kao kad ptica iz svog gnijezda sleti
tek na koju minutu da raširi krila.
Uvijek ista soba tu podno zvonika
na maloj fontani kapljice skakuću,
u šumarku preko puta glasaju se ptice,
pod prozorom kuharice puše i šapuću.
Tu sam našla spokoj i za tijelo lijeka
a u ovom osoblju divne prijatelje,
zato cijelu godinu živim za te dane
da s njima podijelim brigu i veselje.
Ima li što ljepše od tog povjerenja?
Ja im svoje srce otvorim na dlanu,
a njihov je osmijeh i istinski zagrljaj
lijek za moju dušu i melem na ranu.
Možda nisam došla jer je bilo nužno,
sa liječničkom uputnicom i sa dijagnozom,
ali kada dođem među drage ljude,
ovo mi je terapija s optimalnom dozom.
Eto, zato se vraćam i opet ću doći
volim čak i ove svoje misli o Lipiku,
zato je i ova pjesma iznikla iz srca
i s ljubavlju slovima nacrtala sliku.
Pjesme su joj pravilne i ritmične, a obožava i preferira isključivo rimu. Iako su u nekim pjesmama teme mučne i teške, stihovi ipak ostaju razigrani pa pjesme tako imaju posebnu energiju punu svjetla, pozitive i optimizma. U pjesmama ponekad opisuje svoja mračna stanja i teške borbe s opakom bolešću, ali bez obzira na to Nevia ih uspijeva „obući“ u radost koja pršti iz njenih stihova.
Uvjerio sam se to kada sam je pitao kako se nosi sa svojom bolešću i kako joj u rehabilitaciji pomažu toplice?
Umjesto klasičnog odgovora, vrlo emotivno mi je pročitala stihove svoje pjesme „Sudbini prkosim“:
Korak, pa drugi pa još jedan,
a svaki je divljenja vrijedan
jer opraštam se od kolica,
sad čekamo ja i hodalica.
Tek pokoji metar ali ide,
podižem pogled, da li svi vide?
Ljudi me gledaju, svi mi se dive,
jer moje su noge opet žive.
Opet se krećem, bit sama mogu
osvajam metre, nogu pred nogu,
hodam polako ali mi ide,
noge su slabe, al se ne stide.
Ovo je uspjeh, novi početak,
ali misao nova stiže k'o metak:
Ovo je više od ludosti svake,
ja moram i hoću! Dajte mi štake!
Mic po mic, jedna pa druga,
neki se inat sa mnom ruga,
a ja sam odlučila neću stati
jer bilo bi ludo posustati.
Mnogi su sumnjali da je moguće,
smatrali da me iluzija vuče
jer bila sam bogalj, bijedno siroče
koje bez nogu hodati hoće…
Nisam se predala, tko je to rekao?
samo je kontakt s „centrom“ štekao.
Noge su imale grešku malu,
a greška je bila u slabom signalu.
Pa je na putu od glave do pete
zalutala poruka, k'o malo dijete.
Tad sam odlučila što bude da bude,
hoću se vratiti među ljude.
Zato sam, kao da ima krila
u svojoj odluci sigurna bila
i rekla sam svima, i sebi i Bogu:
Ne odustajem od svojih nogu!
Nisam tad znala ni kada ni kako,
bilo je sigurno da neće bit lako,
al je nad sumnjom prevladala volja
da budem k'o drugi, ili još bolja.
Evo me sada, sudbini prkosim
i svoj osmjeh ponosno nosim,
a moje me noge nose k'o prije
K'o da se ništa dogodilo nije…
Bilo je potrebno nekoliko trenutaka da joj se emocije stišaju, nakon čega je dodala: - Pjesme ne smiju biti dosadne. Zato moraju biti konkretne, a ja se oslanjam na iskustvo i pišem o onome što sam proživjela i o mjestima na kojima sam bila i koja su me dotaknula, objašnjava Nevia.
Ponosna je i što je napisala tekst za pjesmu „Pulska kruna“ koja je svojevrsna himna Pulskoj Areni, za koju je glazbu napisao Luka Demarin, a koju izvodi Snježana Demarin.
Iako kaže da u posljednje vrijeme zbog bolesti ima sve više problema s pamćenjem, danas je Nevia gotovo potpuno funkcionalna, normalno se kreće i hoda, čak i vozi automobil. I pleše!
- Jako volim plesati i koristim svaku priliku da zaplešem. Nisam za ludovanje nego baš za lijepi, klasični ples. Sestre u Toplicama Lipik su mi pričale kako su prije rata išle na ples u Kursalon. Zato sam se svake godine nadala da će sljedeći put kada dođem Kursalon biti obnovljen i da ću ja u njemu zaplesati valcer.
Nevia u toplice odlazi u pravilo kada nije vrijeme za more što znači rano proljeće ili jesen.
- Toliko volim more da kojim slučajem imam škrge, u ljeti ne bih ni izlazila iz njega, kaže, ali ne krije da jedva čeka ponovni dolazak u Lipik.
- Ne daj mi Bože nečega da pa ne mogu sljedeće godine ponovno doći u svoj Lipik. Jedva čekam!, zaključila je ova hrabra, vedra i optimistična žena puna energije čija će priča sigurno biti inspiracija mnogima.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku u TikToku!