
Fra David iz Bjelovara totalno je cool svećenik: ''Za vrijeme mise sjedim na podu s klincima''
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Rijetki su ljudi koji od malih nogu znaju što žele raditi u životu. Tu je sreću imao fra David Sedlar iz Čakovca, današnji župnik Župe svetog Antuna Padovanskog u Bjelovaru i gvardijan bjelovarskog samostana. U njegovu slučaju, priča nam, i prije nego što je krenuo u školu, moglo se naslutiti kamo će ga životni put odvesti.
- Moji roditelji bili su vrlo pobožni i aktivni u našoj župi u Čakovcu tako da je čitava obitelj često bila u crkvi. Prije svih, tata me vodio na pobožnosti tako sam sam vrlo rano počeo ministrirati. Kao dijete sam djedu koji nije mogao u crkvu služio mise kod kuće, a u svim predstavama u školi glumio sam svećenika – prisjeća se naš sugovornik.
Za njega, kaže, nije bilo dileme oko toga kamo nakon osnovne škole. Odlučio je otići u sjemenište u Zagreb.
Odlazak u sjemenište
- Sjemenište je zapravo srednja škola, ali ujedno i priprema za svećenički život. Te četiri godine proveo sam u samostalnu s ostalim kolegama. Na taj način prilagođavamo se budućem načinu života, kroz molitvu, određene obveze i slično. No, na prvom mjestu su učenje i škola koja meni, priznajem, nije baš najbolje išla. No, otac mi je uvijek govorio kako u životu imam sve što mi je potrebno te kako je na meni samo da učim, tako da sam zapeo i uspješno položio sve ispite – prisjeća se fra David.


Iako je nakon četiri godine u sjemeništu imao priliku izabrati svjetovni put, naš sugovornik i dalje je bio siguran da želi biti baš svećenik. Stoga je krenuo u novicijat.
- Naša Franjevačka provincija svetog Ćirila i Metoda ima novicijat na Trsatu. Jako sam se veselio tome. Ondje dobijete habit i godinu dana živite u samostanu. Tu nema nikakvog učenja, nikakve škole, već ta godina predstavlja svojevrsnu kušnju, ondje se upoznajemo s redom, imamo predavanja, sudjelujemo u zajedničkim aktivnostima u svetištu majke Božje Trsatske i promišljamo o svojoj budućnosti. Čitavo vrijeme smo u samostanu, a roditelji nas smiju posjetiti samo jednom tijekom godine – tumači fra David.
Iako mnogi tijekom te godine ''pokleknu'' te zaključe kako svećenički život ipak nije za njih, to nije bio slučaj s fra Davidom.
Prva ozbiljna kušnja
- Ja sam u to vreme bio klinac, imao sam 18 godina i možda je za mene to trebalo biti teže nego za nekog tko onamo dođe zreliji, s 25 ili 30 godina. No, ja sam prije toga već četiri godine bio odvojen od obitelji, živio sam u Zagrebu, pa sam se privikao na takav način života. Tako da mi je i godina na Trsatu brzo proletjela – kaže naš sugovornik.


Nakon novicijata toga upisao je Bogosloviju odnosno fakultet u Zagrebu.
- Na kraju novicijata polažu se prvi, privremeni zavjet. Nakon toga na fakultetu smo tijekom pet godina, svake godine obnavljali te zavjete, dakle i tamo smo imali priliku razmisliti o svemu te, ukoliko osjetimo da svećenički poziv ipak nije za nas, odustati od svega - kaže fra David.
Otkriva kako je on bio čvrst sve do treće godine fakulteta, kada je doživio prvu ozbiljnu kušnju.
- Na Trsatu nismo bili toliko u kontaktu sa ljudima i još me nosio onaj neki početni zanos. Kasnije, kad sam došao u Zagreb na Kaptol, svake nedjelje sam promatrao roditelje djecom i u meni se javio obiteljski poriv. Tada sam se prvi put počeo preispitivati i dovoditi u pitanje odluku da budem svećenik. Osim toga, u to vrijeme malo sam zapeo na faksu pa je i to malo poljuljalo moje stavove - otvoreno priča fra David.
No, nakon razgovora sa svojim duhovnikom i starijim bratom koji je također svećenik, nakon nekoliko mjeseci ozbiljne kušnje, ipak je odlučio ostati na Bogosloviji i nastaviti put prema ostvarenju sna iz djetinjstva.
Vječni zavjeti
- Na kraju sam završio faks kod isusovaca u Zagrebu te položio vječne zavjeta koji svećenike uz Crkvu vežu do kraja života. U slučaju da odlučite izaći iz Reda manje braće, poništenje zavjeta morate tražiti u Rimu – pojašnjava fra David.
Po završetku fakulteta slijedilo je ređenje za đakonat, nakon čega ga put dovodi u Bjelovar.


-Đakonat je stupanj prije svećenstva. Bilo je to 2019. godine, a godinu dana kasnije postajem svećenik te ostajem služiti u Župi svetog Antuna Padovanskog u Bjelovaru, prvo kao kapelan odnosno župni vikar, a kasnije i kao župnik te gvardijan ovdašnjeg samostana – kaže fra David koji je time postao najmlađi gvardijan u Franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda.
Kaže kako mu dolazak u Bjelovar nije teško pao jer je riječ o gradu koji je po mnogočemu nalik njegovom rodnom Čakovcu. Osim toga, otprije je poznavao fra Marka Pustišeka, bivšeg gvardijana bjelovarskog samostana, koji ga je i dočekao u novom gradu.
- Znao sam i puno mladih ljudi preko Frame (Franjevačka mladež) u kojoj sam bio aktivan u Zagrebu i čuo sam sve najbolje o Bjelovaru i Bjelovarčanima. Doduše, došao sam taman u vrijeme kada je počela korona pa nismo toliko bili u kontaktu s vjernicima, ali smo se zbog toga nas četvorica redovnika koji smo u to vrijeme bili u samostanu, fra Marko, fra Riki, fra Ferdo i ja, jako povezali – kaže naš sugovornik.


U vrijeme korone u rodnom Čakovcu služio je i mladu misu.
Mlada misa
- To je uvijek veliki događaj za rodnu župu, na mladoj misi uvijek bude prisutna cijela zajednica. Radi se velika proslava s gostima i, unatoč koroni, sve je bilo vrlo svečano i lijepo. Sve je proteklo dobro prvenstveno zahvaljujući mom tati koji je jako pedantan i voli sve organizirati na vrijeme i u detalje - smije se fra David.
Tata je doduše, kaže, već imao iskustvo s takvom organizacijom sa obzirom da je i stariji brat fra Davida također svećenik.
- U našoj obitelji devetero je djece, sedmero braće i dvije sestre. Jedan od moje starije braće, Josip, je završio crkveno pravo u Rimu i danas ondje radi kao profesor. Moja sestra Vlatka pak već 13 godina sudjeluje u misijama u Ekvadoru. Nije se zaredila, no posvetila je život služeći drugima - ponosno ističe fra David.
I ostala braća i sestra uspješni su ljudi i velika radost svojim roditeljima koji su čitav život živjeli skromno i u vjeri.


- Tata je radio kao blagajnik na autobusnom kolodvoru, dok je mama radila kao vrtlarica na groblju. Čitav su život aktivni u župi, tata je čak u počecima znao i pričešćivati u crkvi, za što muškarci koji žive čistim životom mogu dobiti dozvolu od biskupije. I danas su aktivni u zajednici bračnih susreta, druže se s ostalim obiteljima, odlaze na duhovne obnove i slično - ističe fra David koji, dok ima slobodnog vremena, voli otići u rodni Čakovec na obiteljska okupljanja i druženja.
Aktivan u Frami
Isto tako, roditelje voli ugostiti u Bjelovaru koji je danas njegov drugi dom. Nedugo nakon što je stigao u samostan središtu grada, prihvatio se vođenja bjelovarske Frame, što mu je, kaže, bilo sjajno iskustvo.
- U Frami sam bio aktivan i u Zagrebu, a mladi ovdje su me oduševili. Frama je svojevrsno bratstvo u kojem provodimo vrijeme u molitvi, ali imamo i razna predavanja, igraonice, organiziramo humanitarne akcije i slično. Ponekad je izazovno jer na Framu uglavnom dolaze tinejdžeri, učenici viših razreda osnovne škole i srednjoškolci, no ne mogu se požaliti na njih. Zaista poštuju autoritet, žele poslušati i nikad nismo imali nikakvih problema - kaže fra David.
Mnogi mladi ''framaši'' i u odrasloj dobi nastavljaju dolaziti na mise u crkvu Svetog Antuna u Bjelovaru na kojima, pogotovo nedjeljom navečer, zna biti između 500 i 600 ljudi.
- Mi imamo otvoren pristup prema svima i to se ljudima očito sviđa. U našoj župi su zaista svi dobrodošli i mislim da ljudi osjećaju da je ta dobrodošlica iskrena - kaže fra David.
Svatko tko je bar jednom bio na misi u bjelovarskoj župi svetog Antuna zna da se te mise po mnogočemu razlikuju od onih u većini ostali župa.


-Od vremena korone mise održavamo u crkvi, ali i u našem dvorištu koje smo prilagodili upravo mladim obiteljima. Izgradili smo čak i igralište te nadstrešnicu kako bi djeca za vrijeme mise mogla istraživati svijet oko sebe, a roditelji se posvetiti Božjoj riječi. Oni koji žele veći mir i dalje mogu slušati misu u crkvi jer je ondje prenosimo putem videozida. To se pokazalo kao odlično rješenje i privuklo je u crkvu još više ljudi. Nedavno smo otvorili i mali lokal u kojem nakon mise možemo popiti kavu ili čaj. To je nešto što je kod nas uobičajeno, da se družimo s ljudima nakon mise, a ne da se samo zatvorimo u neku sobu i bez riječi ih pustimo da odu - tumači naš sugovornik.
Veselo Antunovo
Za njega i njegove kolege svećenike najsvečaniji dan u godini svakako je blagdan svetog Antuna, zaštitnika djece, kada na blagoslov u crkvu i crkveno dvorište stižu stotine bjelovarskih mališana.


- Prošle godine podijelili smo preko 1.800 slatkih paketića to najbolje ilustrira koliko djece ta dan prođe kroz našu crkvu. To je velika svečanost za našu župu, a misa koju služimo za najmlađe posebno je iskustvo. Pritom im se u potpunosti nastojimo približiti. Mene su u početku kritizirali jer bih za vrijeme propovijedi sišao s oltara među djecu i sjeo na zemlju s njima, međutim i njih i mene to je oduševilo - kaže fra David.
Iako Framu danas više ne vodi već ga je na tome mjestu zamijenio kolega, fra Ivica, fra David je i dalje u kontaktu mladim ljudima.
- Mi smo kao velika obitelj, i dalje se družimo Zna se dogoditi da se uvečer ovdje okupi više mladih pa igramo društvene igre ili razgovaramo o koječemu do ponoći – dodaje.
Odlazak iz Bjelovara
Baš kao i župnici u ostalim župama, i franjevci svakih nekoliko godina mijenjaju župe i samostane pa će tako i fra David, kao gvardijan samostana, u Bjelovaru ostati samo još četiri godine.

- Bit će mi žao napustiti Bjelovar jer sam ga jako zavolio i povezao se sa svojim župljanima. No, kada sam ulazio u samostan, bio sam svjestan da neću zauvijek biti na jednom mjestu, tako da sam se pomirio sa činjenicom da ću morati otići odavde. No, ponijet ću sa sobom lijepe uspomene – zaključuje fra David. Kamo god ode, kaže, uvijek će se Bjelovaru rado vraćati. I sigurno će uvijek biti dragi gost kod svojih bjelovarskih župljana.








Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!