Domagoj Trbojević velike klinike zamijenio ordinacijom u Garešnici: ''Konačno sam našao mir''

Kad je prije 15-ak godina odlazio iz Garešnice, Domagoj Trbojević znao je da će se jednoga dana vratiti u svoj grad. Pa iako su se u međuvremenu u puno većim sredinama za njega otvorile poslovne i životne prilike o kojima mnogi mogu samo sanjati, ovaj mladi čovjek ostvario je svoj san. Nakon studija stomatologije u Splitu te rada u klinikama u Istri i Zagrebu, Domagoj se prije nešto više od godinu dana vratio u Garešnicu kako bi liječio svoje sugrađane.

- Radio sam u velikim klinikama, no vjerujte mi, ovo ništa ne može zamijeniti. Kad mi na stolac dođe moj susjeda kojoj mogu pomoći da ponovno jede, a ona me nakon toga zagrli i kaže mi da pozdravim mamu… Taj osjećaj jednostavno nema cijenu – priča nam uz smiješak mladi liječnik.

Odabir fakulteta

Domagoj je rođeni Gareščan. Točnije, rođen je u bjelovarskoj bolnici 3. listopada 1990. godine, deset minuta iza ponoći.

- Iste te noći, točno u ponoć, došlo je do ponovnog ujedinjenja Zapadne i Istočne Njemačke. Mama mi je kasnije pričala da je bila toliko obuzeta brigom za mene da nije pratila vijesti pa je za taj događaj doznala tek dva mjeseca kasnije – smije se Domagoj.

U Garešnici je, priča nam, proveo prekrasno djetinjstvo. Nakon vrtića i škole upisao je Gimnaziju u kojoj mu se, priznaje, baš i nije dalo učiti.

- Bio sam kao i svaki drugi tinejdžer, knjiga me u to vrijeme nije pretjerano privlačila, imao sam uglavnom četvorke. Kad je stiglo vrijeme za upis fakulteta, nisam bio siguran kamo krenuti. Volio sam biologiju, kemiju i druge prirodne znanosti pa su me majka i očuh usmjerili prema stomatologiji, na čemu sam im danas jako zahvalan – priča naš sugovornik.

Njegova generacija bila je posljednja koja je za upis na fakultet pisala prijemne ispite. Iako se ozbiljno pripremao, na Medicinskom fakultetu u Zagrebu Domagoj nije prošao, dok je u Rijeci bio mjesto ispod crte.

- Primali su 30 studenata, a ja sam bio 31. Bio sam razočaran. Nakon toga sam odlučio uzeti godinu dana pauze koju sam proveo radeći u kafiću. Iduće godine sam ponovno odlučio pokušati, s tim da sam morao polagati državnu maturu jer je ona bila aktualna od te godine. Tog puta prijavio sam se i na stomatologiju u Splitu gdje mi se dogodio deja vu iz Rijeke. Naime, i u Splitu te godine našao sam se na 31. mjestu liste, a bilo je predviđeno upisivanje 30 studenata – prisjeća se naš sugovornik.

Odlazak u Split

Srećom, lista se u međuvremenu proširila na 35 studenata tako da je Domagoj upisao studij, spakirao kofere i krenuo ''ispod sunca zlatnoga''. Uz smijeh nam prepričava svoj dolazak na upis na splitski Medicinski fakultet.

- Dan prije upisa Hajduk je u nekom europskom natjecanju pobijedio Anderlecht što se u Splitu slavilo cijelu noć. Kad sam ja dan kasnije vlakom stigao onamo, oko pola 7 ujutro, na ulicama nije bilo žive duše, svi su se odmarali od feštanja. Jedva sam našao nekoga da me uputi do faksa – smije se Domagoj.

Domagoj je studirao stomatologiju u Splitu/Foto: Privatni album

Na život na moru se brzo privikao, a na učenje je od početka ozbiljno prionuo.

- Bio sam u studentskom domu u kojem mjesto, među ostalim, ovisi o redovnom davanju ispita. Sam sebi sam rekao: Nema zezanja, sjedni i uči. Tako je i bilo, od 85 ispita, 84 sam položio u roku, a jedan sam odgodio kako bih za blagdane mogao biti sa svojima u Garešnici – kaže.

Priznaje kako prije toga nije znao što ga čeka na fakultetu. U njegovoj obitelji prije njega je fakultet završio jedino stariji brat koji danas kao učitelj radi u Dubaiju. No, vrlo brzo Domagoj je zavolio i savladao studentski život, a i studiranje u njegovoj obitelji je postalo nešto što se podrazumijeva.

Prvi poslovi

- I moja mlada sestra je u međuvremenu završila pravo te danas radi u Zagrebu kao odvjetnica – ponosno ističe stariji brat.

Još dok je studirao, Domagoj je odlučio kako u svome poslu želi biti odličan. Zbog toga je ljetne praznike provodio u ordinaciji doktora Ferida Nezirija u Garešnici, na svojevrsnoj praksi, dok je od druge do šeste godine bio demonstrator na svome fakultetu. A kad je konačno kraju proveo školovanje, prva stvar koju je učinio bilo je to pogleda ima li posla za njega u rodnoj Garešnici.

- Nije bilo, tako da sam tražio posao u drugim gradovima. Iako sam imao priliku ostati raditi u Splitu, u jednoj ordinaciji na Bačvicama, želio sam promijeniti sredinu. Tako se zapošljavam u jednoj privatnoj klinici u Rovinju. Bilo je to za mene veliko i važno iskustvo. Radili smo puno, šest dana u tjednu, a kolektivni godišnji koristili smo samo u zimi, tijekom blagdana – prisjeća se Domagoj.

U Rovinju je usavršio talijanski/Foto: Privatni album

Kako je većina pacijenata u toj klinici dolazila iz Italije, mladi liječnik je tijekom četiri godine, koliko je ostao u Rovinju, naučio talijanski.

- To mi je puno koristilo na idućem poslu, u jednoj zagrebačkoj klinici, gdje je također bilo puno pacijenata iz Italije. U Zagreb sam došao jer sam želio biti bliže svojem domu. S vremenom sam shvatio kako puno toga propuštam jer nisam s obitelji i prijateljima – kaže.

U Zagrebu je proveo pet godina, kupio je ondje i stan, stekao nove prijatelje, no i dalje je osjećao kako to nije to.

Na čekanju

- I u Rovinju i u Zagrebu sam radio u najsuvremenijim klinikama, na najmodernijoj opremi, s vrhunskim stručnjacima. Primjerice, klinika u Zagrebu imala je čak osam ordinacija i dvije operacijske sale, a tamo sam povremeno radio i kao voditelj smjene. Imao sam odlične uvjete rada. Ali… Uvijek ima taj ''ali''. Jednostavno sam osjećao kao da sam čitavo vrijeme na nekom čekanju, nisam bio sretan – priznaje Domagoj.

Kaže kako je osjećao da bi ga potpuno usrećio jedino povratak kući, među svoje. Stoga je, kad se prije godinu i pol otvorilo radno mjestu u Garešnici, bez razmišljanja podnio zamolbu.

- Javio sam se, otišao na razgovor u Dom zdravlja i dobio posao. Bio sam presretan, konačno sam opet bio doma – smije se naš sugovornik.

Godinama je radio u Zagrebu/Foto: Privatni album

Iako je i prije toga redovito dolazio u Garešnicu, u posjet obitelji, nakon ponovnog preseljenja iznenadio se mnogim promjenama.

- Neke ljude nisam stvarno dugo vidio, iznenadio sam se koliko su se promijenili. Neke od njih sam pamtio kao malenu djecu, a sada su to odrasli ljudi. Garešnica je predivan grad i iznenadili biste se koliko sadržaja ima u tako malom mjestu – kaže Domagoj.

Dodaje kako ga je nakon dolaska najviše oduševila podrška lokalne zajednice. U njegovom gradu, ističe, na svakom se koraku osjeća zajedništvo.

- Ovdje ne možete izaći na ulicu, a da ne sretnete nekoga poznatog. Pa često odete na kavu koju niste ni planirali. No, nakon toga se osjećate zadovoljno i ispunjeno – ističe.

Podrška zajednice

Odlično je, kaže, što mladi liječnici mogu računati i na vrlo konkretnu pomoć od Grada i Županije. Tako je Domagoj nedavno iz gradske blagajne dobio 3.000 eura nagrade jer u Garešnici radi duže od godinu dana.

- Nisam ni znao za tu naknadu. Došao sam u grad zbog nekih papira za kuću koju djevojka i ja gradimo jer planiramo ovdje ostati, a onda su mi rekli za spomenutu gradsku mjeru. Bio sam ugodno iznenađen. Osim Grada, i Županija misli na mlade liječnike. Trenutno, do izgradnje kuće, sam u stanu, a od Županije dobivam subvenciju koja mi pokriva dio najma. To stvarno puno znači – dodaje Domagoj.

Priznaje kako je sjajan osjećaj znati da te zajednica cijeni.

S prijateljima na prošlogodišnjoj proslavi rođendana u Garešnici/Foto: Privatni album

- Često na ulici sretnem i našeg gradonačelnika Josipa Bilandžiju i županijsku pročelnicu za zdravstvo Andreu Bengez. Oni me uvijek pitaju jesam li zadovoljan, je li sve u redu, trebam li nešto. Lijepo je znati da ja, ali i građani Garešnice kojima su zdravstvene usluge važne, mogu računati na njihovu pomoć – ističe.

A nije Domagoj jedini primjer takve brige Grada i Županije za mlade liječnike, kao ni jedini stručnjak koji se odlučio vratiti u rodni kraj. Prošle godine istu odluku donijela je i mlada Gareščanka, liječnica obiteljske medicine Barbara Kolarić, koja je sa sobom dovela još jednog liječnika, svog supruga.

Svijetli primjeri

- Baš kao i moja djevojka i ja, i oni su počeli projekt izgradnje kuće jer žele ostati ovdje. Sprijateljili smo se, izmjenjujemo iskustva. Mislim da je to sjajno. Sve više mladih obitelji vraća se iz velikih gradova, a znam još ljudi koji razmišljaju o tome  – kaže Domagoj.

Naš je sugovornik prije nekoliko mjeseci proslavio 35. rođendan koji je za njega bio jako poseban.

S gradonačelnikom Garešnice Josipom Bilandžijom/Foto: Grad Garešnica

- Bio je to moj prvi rođendan nakon povratka u Garešnicu. Otkako sam otišao iz rodnog grada, nisam niti jednom slavio rođendan. Zato sam sada odlučio napraviti veliku feštu. Pozvao sam prijatelje iz Splita i Zagreba koji su se oduševili Garešnicom. Bili su tu i moj prijatelji odavde, obitelj, djevojka. Bio sam presretan, okružen ljudima koji su mi važni, u mjestu kojem zaista pripadam. Sada sa sigurnošću mogu reći da sam ponovno našao mir u sebi – zaključuje mladi Gareščan.

Na povratku mu je čestiao i bjelovarsko-bilogorski župan Marko Marušić/Foto: BBŽ

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!