Dirljiva priča o Bjelovarčanki s Downovim sindromom: ''Mimi je rođena s razlogom, ona je naš anđeo"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
U bjelovarskoj Udruzi osoba sa intelektualnim teškoćama Bjelovar veselo je svakog dana, no za nijansu veselije nego inače bilo je u srijedu, 5. ožujka, kada se pjevalo, plesalo i slavilo uz čak četiri torte. Dugogodišnja članica udruge Marina Rašan koju prijatelji od milja zovu Mimi, svoju ekipu ''ositovaca''počastila je slatkim i proslavila sa njima jako važan datum – svoj 51. rođendan.
- Bilo nam je jako lijepo. Naša Mimi voli da njezini rođendani budu posebni pa nas uvijek počasti, ne s jednom, nego s nekoliko torti – priča nam tajnik Udruge OSIT Mario Blaha.
Dodaje kako je Mimi jedna od najveselijih osoba u bjelovarskoj udruzi.
Glavna za kave i pizzu
- Čim dođe ujutro, svima nam kuha kavu, za to je prava stručnjakinja. Osim toga, i inače se izvrsno snalazi u kuhinji pa kad imamo ''pizza dan'' već svi znamo da je Mimi ta koja će pripremati pizze. Jako je vrijedna i uvijek pomaže u čišćenju i uređivanju naših službenih prostorija - otkriva Blaha.
Mimi rado sudjeluje i u svim drugim aktivnostima, odlazi sa prijateljima na more, u udruzi je pronašla i svoju veliku simpatiju, prijatelja Nenu, koji zauzima posebno mjesto u njezinom srcu.
Najvažnija osoba
Drugim riječima, udruga je za 51- godišnju Mimi koja ima dijagnozu Downovog sindroma, drugi dom. Toga je svjesna i Marinina sestra i skrbnica Ankica Gelič. Kako živi u Varaždinu, Mimi ne viđa svaki dan, no obavezno svaki vikend dolazi u rodnu Ciglenu gdje Mimi i danas živi s godinu dana mlađim bratom Ivanom.
- Uz sina Jakova, Marina je najvažnija osoba u mojem životu. Trudim se dolaziti u Ciglenu svaki vikend kako bih pomogla bratu u brizi oko nje. Ja sam već u godinama, neki dan sam napunila 60, pa mi ta putovanja ponekad znaju biti naporna, no znam da sam joj potrebna i dolazim kad god mogu - priča nam Ankica.
Otkriva nam kako je za čitavu njihovu obitelj briga za Mimi od trenutka kad se rodila bila pravi izazov.
Predrasude društva
- U to vrijeme, prije 50 godina, ljudi uopće nisu imali razumijevanja za djecu sa intelektualnim teškoćama. Bio je to svojevrsni bauk, tabu tema. Kad se Marina rodila, čak ni naš otac nije na nju blagonaklono gledao. Nije bio podrška našoj majci koja je ponijela najteži križ - priča nam Ankica koja uz Mimi ima još četvoricu braće. Oni su, kaže, Mimi prihvatili i nastojali pomagati majci koliko je to bilo moguće. No, nakon smrti roditelja, uzmi Mimi su ostali samo ona i brat Ivan.
- Ivan i Marina žive zajedno i pomažu si u svemu, Ivan više Marini, iako je i ona poprilično samostalna. Iako joj treba stalno podsjećati da mora pospremiti sobu i biti uredna, zna sama promijeniti posteljinu, obrisati prašinu, skuhati jaja i obaviti slične jednostavne zadatke - priča nam Ankica.
Komunikativna Mimi
Iako teže govori, njezina obitelj Marinu sasvim dobro razumije.
- S vremenom smo naučili na taj oblik komunikacije pa se Mimi ja bez problema sporazumijevamo čak i telefonski. Vrlo često zove me ujutro, ispričamo jedna drugoj što planiramo za taj dan i ''protresemo'' neke druge teme. Vrlo rijetko zna se dogoditi da ne razumijem što me želi reći, no onda ja to okrenem na šalu i pitam je pa - kad ćeš konačno naučiti govoriti? – smije se Ankica.
Dodaje kako je Marina vrlo snalažljiva pa kad nešto ne zna reći, maksimalno se trudi mimikom objasniti što joj je na umu.
- Jednom smo tako sjedili na obiteljskom ručku, a ona nam nikako nije mogla objasniti da želi pileća krilca. U jednom trenutku počela je mahati rukama poput pileta i konačno smo shvatili što joj je na umu. Naravno, prije toga smo se dobro nasmijali – prepričava Ankica.
Ponosna sestra
Prisjeća se i anegdote kada je Marinu poslala da sama ode do salona za pedikuru.
- Željela sam vidjeti hoće li se snaći sama, a ja sam je s prijateljicom potajno slijedila. U jednom trenutku se izgubila, vjerojatno zato što je već bila večer, no nije izgubila kontrolu i nije počela paničariti. Umjesto toga, uzela je mobitel u kojem ima memoriran moj broj, nazvala me i objasnila što se dogodilo. Iako nije sama stigla do salona, bila sam jako ponosna na nju što je tako odgovorno reagirala u toj situaciji - kaže naša su govornica.
Briga za budućnost
Ankica otkriva kako već pomalo uređuje prostor u kući nedaleko od Varaždina u koju jednoga dana planira preseliti svoju sestru kako bi mogle konačno živjeti zajedno.
- Dok smo bili mlađi, sve je nekako lakše funkcioniralo, no što smo stariji sve više razmišljam o bolestima i drugim tegobama koje bi nas mogle zadesiti. Stalno me progoni pitanje što će biti s Marinom ako se razboli, trebat će moju skrb, no istovremeno ne mogu se ne zapitati kako bi se selidba odrazila na njezino psihičko zdravlje sa obzirom da velik dio vremena provodi u Udruzi osoba sa intelektualnim teškoćama Bjelovar koja je za nju zapravo drugi dom - kaže Ankica.
Iako Marinu priprema na trenutak kada će se morati rastati sa prijateljima, kaže kako ona teško to prihvaća.
- Ona obožava odlaziti u udrugu, obožava ljude s kojima ondje provodi vrijeme i to je jako korisno za nju. Marina općenito voli život. Zanimljivo je, primjerice, da svake noći sanja našu pokojnu majku. Jednom sam je pitala zove li je majka da dođe k njoj, na što je potvrdno odgovorila. A kad sam ju pitala zašto se ne odazove pozivu, na svoj način mi je objasnila kako majka spava, a ona još ne želi spavati već želi živjeti – priča Ankica kroz suze.
Kruti sustav
Dodaje kako danas sve više ljudi ima razumijevanja za osobe sa intelektualnim teškoćama poput Marine, no smatra kako se može učiniti još puno toga.
- Čak i nisu toliki problem ljudi koliko kruti sustav koji nema razumijevanja za takve osobe i njihove obitelji. Primjerice, ja imam još dvije godine do mirovine, no ne mogu raditi na pola radnog vremena kako bih se kvalitetnije brinula o Marini iako sam njezina skrbnica. Sustav mi to ne dozvoljava jer nisam njezina majka. Mislim da to nije pošteno i da nisu svi zakoni i propisi napisani kako bi išli na ruku osobama sa invaliditetom i njihovim obiteljima – smatra Ankica.
Ni sama ne pamtiti koliko se puta, otkako skrbi za Marinu, susrela sa takvim nebuloznim situacijama.
-Kada je Marina prije nekoliko godina išao na operaciju mrene na očima, ja nisam mogla dobiti doznake za bolovanje, a morala sam biti s njom. Često mi nije jasno kako je uopće moguće da se događaju takve stvari – kaže Ankica.
Srce puno ljubavi
Unatoč brojnim problemima s kojima se susreće, Ankica kaže kako nikada nije ni pomislila na to da digne ruke od svoje sestre.
-Ona je prekrasna osoba. Ima svoje mane, kao i svi mi, zna se na mene i naljutiti, no Marina ima veliko srce u kojem ima ljubavi za svakoga. Ona je moj anđeo čuvar. Znam da je rođena s razlogom jer takvu ljubav rijetko tko može dati – zaključuje Ankica.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!