Daruvarski redovnik Krunoslav Crkvenac: "Ni epilepsija me nije odvojila od mog životnog poziva"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Krajem ludih 80-ih, za mnoge od nas, sada, recimo, zrelih Daruvarčana, sav svijet i sve bitno događalo se "kod Pipija", jednom od prvih otvorenih, modernih kafića u našem gradu. I sama sam nerijetko bježala s nastave "kafenisati" i, kako je do nedavno uživo pjevao Aki, kužiti istine s ekipom, a bili su tu, dakako i vikendi; tko je bio na faksu, nema da se ne dođe u Daruvar i provede, gdje? Pa „kod Pipija“! Filozofiralo se i naveliko polemiziralo jer u tim godinama se sa svakom rundom postaje sve pametniji, a s obzirom da si u tim godinama već i najpametniji, hej, ma tko će s tobom?!... Zaljubljivalo se, odljubljivalo, tulumarilo do jutra.
Tek sam nakon 30 godina saznala koliko je taj rasplamsani štimung baze naše mladosti ludosti, sada pretvorene u prostorije Planinarskog društva Petrov vrh, ljutio i frustrirao tadašnjeg mladog i tihog konobara Krunu Crkvenca jer je morao ostajati i durati nas do koje doba noći, odnosno dana. Ovo je priča o njemu.
Džeparac "kod Pipija"
Koji Kruno? Pa Crkvenac! Aa, Silvijin brat. Da. On je farmaceut, sjećam se da je radio negdje u ljekarni, je l' da? Je. On je pop, nije? Je. Ajde, de. Ajde…
Kruno je odrastao u Daruvaru uz mamu Miru, tatu Đuru i sestru Silviju. Nakon uspješno preživljenog, kako kaže, prvog velikog šoka, razvoda svojih roditelja, završava osnovnu i odlazi u srednju farmaceutsku školu u Bjelovar. Džeparac marljivo zarađuje „kod Pipija“ radeći kao konobar.
Dolazi i drugi veliki šok: pada u nesvijest. Liječnici mu dijagnosticiraju epilepsiju. Nije uspio upisati željeni fakultet (medicina ili farmacija) pa uzima jednogodišnju pauzu kako bi se bolje pripremio za prijemni sljedeće godine. No, tada se u njemu nešto prelama: dobiva unutarnji poticaj da postane svećenik. Budući da takvo što nikada nije ni sanjao, a kamoli planirao, počinje sumnjati da si je sve umislio i odlazi u London čuvati djecu. Vraća se nakon 5 mjeseci, s jasnom željom da ga prime u bogosloviju kako bi postao svećenički kandidat. Bez obzira na pozitivnu preporuku specijalista i zdravstveno stanje koje mu je uz terapiju koju je primao bilo izuzetno dobro, dobiva negativan odgovor.
Treći veliki šok.
Većina zajednica kojima je kucao na vrata je zaključila kako nije sposoban za svećenika i da bi njegovo stanje moglo biti sablazan za narod (!?).
Duhovni put
Kao laik upisuje i dvije godine studira teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Upoznaje patera Miljenka Belića na čiju ga preporuku isusovci primaju u novicijat u Splitu.
- Mislio sam, e sad je gotovo. Redovnički način života mi je odgovarao, prošao sam duhovne vježbe koje su me jako ojačale i osvijetlile mi moj duhovni put – kaže mi Kruno.
A onda i četvrti veliki šok: iz Rima dolazi obavijest da ne može biti primljen u Družbu Isusovu. Godina je 1997., poslan je u isusovački studentski dom na Fratrovcu u Zagrebu, upisuje Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove – smjer filozofija i završava ga 2000-te. Nakon tri godine, na istom institutu postiže i Baccalaureat iz teologije.
Neki od isusovaca su mu savjetovali da se oženi. Pokušao je; bio u vezama, predavao vjeronauk, bavio se nekretninama, prodavao osiguranje. Ma kakvi.
- Godine 2008. je došla kriza. Vidio sam, s curama ne ide, nisam bio zadovoljan ni u tim poslovnim vodama, ništa me nije zadovoljavalo i stalno sam se vraćao na onaj zov iz svoje 19. godine. Rekao sam si, OK, vraćam se školi, pa ili ću se oženiti ili ću živjeti kao Ivan Mertz, sam, ali potpuno posvećen drugima. Zamolio sam Gospu da mi nađe posao u nekom svetištu i dobio sam ga u ljekarni u Pleternici (tamo je svetište Gospe od suza) - prisjeća se.
Put u nepoznato
No, tada su mu otvorili vrata i Sinovi Bezgrješnog Začeća, u našem narodu poznatiji kao Sinovi Bezgrješne. Dobio je zeleno svjetlo da pristupi u njihov red. Iako nisu ni približno poznati kao franjevci ili isusovci, ovih redovnika, osim po cijelom svijetu, ima nekoliko i kod nas u Kutini.
U Rimu ih je 1857. osnovao Luigi Maria Monti (1825-1900) kao bolničku braću redovnike s temeljnim poslanjem skrbi za bolesnike i siromašnu djecu. Središte njihova djelovanja bila je bolnica „Santo Spirito“ (Sveti Duh), prva bolnica u Europi koja se smatra dijelom katoličke rimske kulturne baštine, a poznata je i po svom kotaču ostavljenih, dizajniranom sustavu okretnih cilindara u koje su roditelji stavljali svoju malenu djecu i okretali ih u unutrašnjost zgrade gdje su ih preuzimali ovi redovnici i pružali im njegu i zaštitu. Jednom tjedno su braća čak izlazila na ulice i tražila ljude kojima su potrebni te ih dovodili u ovo utočište siročadi i teških bolesnika.
Kruno nije dvojio ni trena, odlučio je sve napustiti i krenuti u nepoznato, a ostalo je povijest. Doduše, vrlo zanimljiva povijest koja započinje sredinom 2013. godine.
Prvih 8 mjeseci boravi u Rimu i uči talijanski. 2014. odlazi u novicijat u Lourdes nakon kojeg se vraća u Hrvatsku i u kutinskoj zajednici Sinova Bezgrješne boravi s paterom Marianom. Posjećuje bolesne, radi u Caritasu. Nakon pola godine traži premještaj i dolazi u Cantu u Italiji gdje radi s djecom iz socijalno ugroženih obitelji koja stanuju i educiraju se kod braće.
Izrada sapuna
Usprkos brojnim volonterima i zaposlenim edukatorima, Kruno je procijenio da im se može i treba pružiti više: otišao je na YouTube i naučio kako se uređuje dvorište, rade cvjetnjaci i ostale hortikulturne čarolije pa na njih prionuo zajedno s djecom.
- Bilo mi je žao i što ne dobivaju neki džeparac. Pa znaš kako smo mi uvijek dobivali novce kad smo nešto napravili. Pa sam onda počeo raditi sapune. Naučio sam kako se rade preko YouTubea, a u procesu izrade mi je pomoglo što sam farmaceutski tehničar. Sav novac od prodaje davali smo djeci – zadovoljno će Kruno.
U Cantuu ga je dočekao i njegov budući prijatelj, pas koji je kao štene donesen u samostan jer se ljudi koji su ga pronašli nisu o njemu mogli brinuti.
- Tadašnji superior samostana, brat Aldo je rekao, a ništa, gle, naša karizma je da se brinemo o siročadi, neka ostane s nama – prepričava smiješeći se.
Od prvog dana se o njemu najviše brine brat Gian Luca i on mu je službeni vlasnik. Rocco je dobio ime po sv. Roku, svecu kojem je, zbog kuge izopćenim od ljudi, život spasio pas, svakodnevno mu donoseći kruh.
Ikone od drveta
Danas je to pseći gospodin od svojih 12 godina koji ravnopravno sudjeluje u životu zajednice: živi u sobi, ima svoj krevet, ide u crkvu, sve. Kruni je toliko mio da ga naziva fratel Rocco (brat). Zajedno su budili djecu za školu. Kaže Kruno da neki čak nisu htjeli ustati ako s njim nije bio fratel Rocco.
Uskoro se razdvajaju, Kruno opet mijenja boravište; odlazi u Polistenu u Calabriji i tamo je s djecom koja borave kod braće: svaki dan peku kruh i prodaju pizze kako bi skupili novac za klince i njihove potrebe. Da mu slučajno ne bi bilo dosadno, radi s njima i u plasteniku s povrćem. Stvarno ga puno toga zanima. Zanimaju ga i ikone. Razgledavao ih je po trgovinama još u vrijeme svog prvog boravka u Rimu kada je imao dosta slobodnog vremena. Bile su nevjerojatno skupe, kao redovnik si ih definitivno nije mogao priuštiti. Ali, eto Krune opet na YouTubeu, gleda kako se rade, napravio boje, pripremio drvo.
Njegova prva ikona nastala je kada 2016. iz Polistene prelazi na Siracuzu (Sicilija). Tamo susreće ikonografkinju Mirellu Roccasalvu i ona ga je, bez obzira na njegovu platežnu (ne)moć, poučila tehnici njihova izrađivanja. Kruno i maestra, kako naziva Mirellu, i dan danas su jako dobri prijatelji.
- E, to ti je kao da učiš pisati, nema tu sad ću ja crtat' po svom. Dugo sam samo povlačio linije, prvo jednu, pa više njih, ova gore, ova dolje i tek onda se polako krene! – smije se.
U to vrijeme su kod braće boravili mladi emigranti. Bio im je, kaže, kao mama. Kuhao, čistio prostorije u kojima su boravili tijekom dana. Nakon Siracuze slijedi još jedan boravak u Rimu gdje se osposobljava za medicinskog tehničara i tri mjeseca obavlja praksu u bolnici na odjelu opće medicine.
Godišnji kod kuće
Prošle se godine Kruno skrasio u svetištu osnivača reda u Saronnu (blizu Milana) u talijanskoj Lombardiji gdje ga je vjerno čekao njegov Rocco. Tamo je položio i svoje doživotne zavjete.
Život u ovom samostanu nije toliko intenzivan kao što je bio na Siracuzi. Ima više vremena za meditaciju i molitvu iako posla u tom velebnom zdanju nikada ne nedostaje.
Nastavio je raditi svoje sapunčiće od maslinovog ulja i lavande, a od mame Mire je dobio na brigu i probiotsku, super zdravu gljivu kombuchu. Redovito je konzumira u pozamašnim količinama, a proces njezina uzgajanja je usavršio na YouTubeu (naravno). Treba svaki dan i prošetati Rocca.
- Silno me razveselio tamošnji odnos prema psima jer smiju sudjelovati na misama, a kaže Kruno da ponekad pričuva i pokojeg psića dok se vlasnici ispovijedaju.
- Čekaj, jesu to samo čivave i pomeranci u torbama ili?
- Ma ne, pa i ostali psi, mogu biti i kao tvoj (bijela, čupava mrcina od 40 kg) – objasni mi. Svaka čast. Takvo što je u nas, hrvatske katoličke braće i sestara, nažalost, nezamislivo.
Godišnji odmor Kruno provodi na domaćem terenu, dođe par puta godišnje. Ode tati Đuri u Bjelovar i pomogne što treba. Dođe mami Miri u Daruvar i pomogne što treba: krči šikare, dogovara majstore, vozi po doktorima, prenaša plinske boce, s časnom Zvonimirom aranžira cvijeće za oltare u njegovoj najdražoj daruvarskoj crkvi u centru. Jezikom stvarnosti koju živi, reklo bi se da služi. I to neprestano. Vremena za prijatelje uvijek nađe, obavezno se nalazi sa svojim dugogodišnjim prijateljima Sabljićem i Bobom, ako je tu.
Rocco kao dio obitelji
Našli smo se da dovršimo priču večer prije nego je išao u Zagreb na Gabrijelovo krštenje, proljetos je postao deda ujko ili tko si već sestrinom unuku.
Iskoristila sam tu priliku da natjeram još malo vode na svoj mlin.
- Tko je za tebe Rocco, pitam ga.
- Rocco je moj brat, zapravo više od brata, jednostavno zato što razumije. Kada sam najgore, samo mi stavi glavu na koljena i gotovo, tako me lijepo smiri. Ne znam kako da ti to objasnim, on je dio obitelji i to je to – govori s nježnošću.
- Psi su puno iskreniji nego mi i oni će ti te iskrenosti dati puno više nego što je dajemo mi – nastavlja. Ljudi na misi često pričaju, ali psi su mirni. Oni baš imaju taj neki osjećaj. Jedino što je zeznuto je što je on kao dijete. Problem nam je putovati da ne ostaje sam - požalio se zvučeći poput brižne majke.
No, braća su tom problemu doskočila kao i većina obitelji s psima koji ipak ne mogu baš svugdje ići: putuju na smjenu!
Kad smo već kod putovanja, nakon krštenja, Kruno se vraća natrag u Saronno. Razišli smo se smijući se. Zabavljalo ga je je što se ja toliko iščuđavam tim psima oko njih kada je to potpuno normalno. Normalno je i da se vraća, što sad. Vraća se svojim molitvama, sapunima, gljivi kombuchi i svome, više od brata, Roccu. Normalno je i da nema pojma kada će opet doći. Normalno je i da će doći. I normalno da će ovo svestrano i radišno Božje čeljade javiti čim opet nauči nešto novo s YouTubea.
Sretno, Kruno!!
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku!