Daruvarski kroničar Mato Pejić otišao je u mirovinu. Ovo je njegova životna priča...
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Mato Pejić jedan je od onih ljudi koji mijenjaju okruženje u kojem žive i rade. Od malih nogu gladan knjiga i novih spoznaja, odrastao je u intelektualca i kroničara koji nije patio za svjetlima velegrada (iako je u njima svojedobno uživao) nego je svoje mjesto na svijetu pronašao u malom gradu, Daruvaru, i s vremenom ostavio neizbrisiv trag kroz brojne publikacije koje je uređivao, lektorirao, pisao ili sve to zajedno radio - sam.
Sve ono što je Mato Pejić radio ostat će kao dokument jednog vremena i jednog grada i nakon što ga jednog dalekog dana više ne bude. Njegova priča jedna je od onih u kojima "dođoš", čovjek koji nije iz kraja, spletom okolnosti završi u mjestu u kojem nikad nije planirao živjeti pa kroz godine ostavi i dublji trag od nekih koji čiji se korijeni vuku i po nekoliko koljena unatrag.
Mato Pejić rodio se 2. studenoga 1956. u Otoku kod Vinkovaca, osnovnu školu završio u Vrbanji, a srednju trgovačku u Osijeku. Početkom 1982. diplomirao na studiju politologije zagrebačkog Fakulteta političkih nauka, a paralelno apsolvirao i studij novinarstva. Nakon kratkog prosvjetnog staža 25 godina radio kao novinar u Radio Daruvaru, a od 2008. do kraja 2021. kao novinar-urednik u Jednoti, tjedniku na češkom jeziku, koji izlazi u Daruvaru, središtu češke manjine u Hrvatskoj.
Deset godina bio honorarni dopisnik Večernjeg lista, a surađivao i(li) još uvijek surađuje s mnogim medijima, kako tiskanim, tako i elektronskim. Godine 2006. nagrađen Zlatnim mikrofonom, nagradom Hrvatske udruge radija i novina HURIN za radijsku emisiju Sat đavla, glazbeni portret češkog kantautora Jaromira Nohavice. Dobitnik i Plakete grada Daruvara (2014.) za dugogodišnju suradnju na polju novinarstva, publicistike i izdavaštva, te Plakete Tihomira Trnskog (2021.), koju mu Bjelovvarsko-bilogorska županija dodjeljuje za „izuzetne rezultate na obrazovnom, kulturnom, sportskom i drugim područjima života Županije“.
Ovo je razgovor s čovjekom koji je postao neizbrisiv dio Daruvara. Mato je od 1. siječnja 2022. godine je u mirovini, a to je bio više nego dovoljan povod da sjednemo i porazgovaramo o svemu što je dosad napravio i ostavio iza sebe.
Mato, iza tebe je dugačak radni vijek, mnogo događaja kojima si svjedočio, dokumentirao ih, mnogo zanimljivih ljudi, životnih avantura, preokreta i projekata. Kako se osjećaš sada kada si otišao u mirovinu?
- Nikako, ha, ha! Čini i se da ću tek za par mjeseci postati svjestan da ne idem na posao svaki dan. Kako sam već neko vrijeme znao da ću s početkom 2022. godine biti u mirovini, nemam nikakav poseban osjećaj. Zapravo sam i čak i ravnodušan.
Jesi li si već posložio neke nove prioritete?
- Ne, ne, ništa. Kao što nikad u životu nisam donosio novogodišnje odluke i obećanja, niti kovao životne planove.
Znači, ideš pa što život donese?
- Ma, da. Sve ću rješavati u hodu. Računam da imam što raditi, da se imam čime baviti. Prije svega, više vremena posvetit ću portalu Pivnica.net, i uopće pisanju o pivskoj sceni, kao i prevođenju s češkog, naročito pjesama čeških kantautora. Iako, kada sada pogledam što sve mogu raditi, mogu samo reći da je to jako malo u odnosu na onu količinu posla kojeg sam imao dok sam bio u radnom odnosu.
Na to ćemo se vratiti nešto kasnije, ali sada bih da se vratimo potpuno unatrag, na rođenje...
- Toga se slabo sjećam, ha, ha!
...i okruženje u kojem si odrastao.
- Odrastao sam u jednoj potpunoj provincijskoj sredini. Tek u 15. godini prvi put sam vidio mali grad koji je za mene bio ogroman, to su bili Vinkovci. Odrastao sam u ruralnoj sredini „na obalama spačvanskog bazena“, dakle usred šume hrasta lužnjaka, uz stogodišnje hrastove i žirovanje svinja. Prva sam slova, nema razloga da to prešućujem, učio uz petrolejku. Dakle, ne samo ruralna sredina, ne samo provincija nego i određena neimaština.
A mjesto se zove?
- Vrbanja, jedno od devet sela Cvelferije. Najjednostavnije rečeno, to je dio županjske Posavine između Save i autoceste. S južne strane je Sava i granica s BiH, a s istoka je granica sa Srbijom. U vrijeme vojne granice to je bila nadležnost 12. čete brodske pukovnije i od njemačke riječi za broj 12 (zwölf) dobila je ime Cvelferija.
A obitelj, roditelji?
- Majka je, naravno, brinula o kući i djeci, a radila je i u nadnicama. Otac je radio u šumariji kao fizički radnik. Mogu reći i da smo mi zajedno učili prva slova; ja u osnovnoj školi, a roditelji na večernjem tečaju opismenjavanja odraslih jer su oni kao klinci taman trebali krenuti u školu kad je počeo Drugi svjetski rat, koji je to onemogućio. Nemam nikakvog razloga biti lažno skroman pa mogu reći da sam bio vrlo inteligentan klinac i, što je također pripadajuća karakteristika, lijeni kampanjac, tako da sam uvijek bio odlikaš, ali nikad vukovac, dakle onaj sa svim peticama. Zbog obiteljske materijalne situacije nisam išao ni u gimnaziju što mi je ostalo neispunjeni san. Naime, družio sam se s naprednim i inteligentnim dečkima koji su išli u gimnaziju, a meni je moji roditelji nisu mogli priuštiti jer se s gimnazijom ništa ne može raditi, nemaš nikakav zanat. Tako da sam išao na zanat, a tada je najisplativija bila trgovačka škola u Osijeku jer je lokalno trgovačko poduzeće za nju davalo stipendije. A škola ne samo što je bila trogodišnja nego je imala jedno polugodište teorijske nastave, a jedno polugodište prakse. A na toj praksi se još dobivao džeparac.
Pričao si o sredini u kojoj si odrastao i velikim interesima koje si imao još kao dijete. Kako si u toj ruralnoj sredini pronašao ljude koji su imali slične interese kao, koji su se željeli obrazovati i napredovati?
- Bio je to stjecaj okolnosti, bili su u neposrednom okruženju, u najbližem susjedstvu. Zahvaljujući njima otkrio sam humoristične časopise, kojih je tada bilo obilje, te kriminalističke romane i enigmatiku, i dobio veliku žeđ za čitanjem – manje obavezne lektire, a više malo boljeg štiva. A to sam već bio cijepljen stripom i ilustracijom. I danas kupujem stripove i imam ogromnu zbirku, a u međuvremenu sam napisao na stotine tekstova o stripu, što za Radio Daruvar i Jednotin dječji časopis Dětský koutek, što za specijalizirane časopise Bang, Gavran i Kvadrat. Bio sam i odličan crtač, istaknut na školskim izložbama, harao sam i školskim literarnim natjecanjima...
Dakle, multitalent...
- Mmmm, recimo! Tako sam i završio u novinarstvu kao nekakav srednjovjekovni intelektualac kojeg je pregazilo vrijeme jer, a i ti to znaš, u lokalnom mediju nema specijalizacije, moraš znati svašta o svačemu. Ne može se u Daruvaru biti novinar za Sabor ili novinar koji će pratiti samo ekonomiju, ili kulturu. Tako se onda svaštari jer se moraš u sve razumjeti, o svemu pisati, moraš sva područja pokrivati.
Jesi li odrastao s braćom i sestrama?
- Roditelje više nemam, oni su umrli vrlo mladi. Ni otac ni majka nisu doživjeli 50 godina. Imam stariju sestru i mlađeg brata koji još uvijek žive u Vrbanji. Imamo i vrlo dugačku tradiciju koja traje već nekoliko desetljeća; brat uhrani svinjče pa idemo tamo na svinjokolju. Brat to, naravno, sve osuši pa iza Nove godine idemo po kobasice, a oko Uskrsa po kulenovu seku, kulen, šunku i slaninu.
Kako je dalje išlo sa školovanjem?
- U srednjoj školi u Osijeku bile je slična priča, bio sam odlikaš uz pokoji kiks, ha ha! To je odlika mog karaktera, na neke stvari se nisam mogao prisiliti.
Gdje si najčešće kiksao?
- Tamo gdje je bilo kemije i fizike i brojki. Recimo, u Trgovačkoj školi je to bilo poznavanje robe i matematika.
I kako je bilo u Osijeku?
- Taj veliki grad mi je bio sjajan! Nakon odlaska u Osijek u Vrbanji sam, zapravo, bio samo gost. Gotovo sve slobodno vrijeme provodio sam u nekom od šest osječkih kina, te u knjižarama i prodavaonicama ploča. S glazbom sam bio zaražen još u osnovnoj školi. Čak nisam slušao Beatlese koje sam smatrao prejeftinim u odnosu na Rolling Stonese. Ne znam odakle to u toj seoskoj sredini, valjda se poklopilo da je DJ bio netko tko zna stvari. U disku se tako prašio pravi rok poput Deep Purplea i ZZ top, tako da sam u to vrijeme slušao jako dobru muziku.
Pretpostavljam da je nakon osječke epizode došlo vrijeme studija?
- Ne, nije. Budući da sam bio stipendist trgovačkog poduzeća, sljedeći dan nakon mature bio sam u radnom odnosu. A onda su me bez ikakve najave i ničim izazvani, ni danas mi nije jasno zašto, poslali u vojsku na petnaest mjeseci.
Koliko si radio do poziva u vojsku?
- Osam mjeseci i 25 dana sam radio u trgovini.
Gdje su te poslali na odsluženje vojnog roka?
- U Bileću, u BiH. Bileća je bila „zloglasna“ škola rezervnih oficira, poznata po željeznoj disciplini i iznimno teškoj obuci, a kad sam došao tamo imao sam tek nešto više od 18 godina i možda tek nešto malo preko 50 kila.
Što je bilo nakon vojske?
- Nakon vojske sam ipak završio na fakultetu. Naime, nekoliko mojih prijatelja u međuvremenu je upisalo fakultete, a neki baš politologiju, pa su mi napunili glavu time kako je to sjajno. A ja sam mislio kako je novinarstvo nešto bez čega neću moći živjeti i da je to stvoreno samo za mene, da ću biti velika zvijezda koja će dobivati kilograme pisama obožavateljica. Na kraju se, dakako, pokazalo da ta predodžba o novinarstvu koju sam imao i nije baš točna... Naravno, kako me moji nisu mogli školovati u srednjoj školi, još manje su to mogli na fakultetu, te sigurno ne bih ni studirao da nisam dobio stipendiju Titovog fonda, kojoj mogu zahvaliti što mi je život otišao u potpuno drugom smjeru. Iako je stipendija iznosila 50 posto prosječnog osobnog dohotka, dakle u današnjoj protuvrijednosti preko 3500 kuna, to je bilo premalo za život u Zagrebu. Stipendija je dostajala tek za smještaj u domu, prehranu u studentskoj menzi i tramvajski pokaz, pa sam uz to gotovo cijelo vrijeme studija morao raditi. Na sreću, većina predavanja nije bila obavezna, pa sam si to mogao priuštiti, ali se to opet odrazilo na svladavanje gradiva. Naime, ja sam za taj studij imao veoma slabe predispozicije, praktično nikakve, jer u trgovačkoj školi nisam stekao nikakve osnove za praćenje povijesti, ekonomije, sociologije i filozofije... ali sam zato dobivao petice na ispitima iz Obrane i zaštite i s lakoćom položio statistiku, koja je drugima bila bauk. Unatoč svemu, studij sam uspješno završio u veljači 1982., dakle s tek nešto produženim apsolventskim stažem, s tim da sam od petog semestra pohađao i „paralelni dodiplomski smjer Novinarstvo“, a u međuvremenu sam punim plućima uživao u svemu što zabezeknutom mladom provincijalcu pruža glavni grad – doslovce svakodnevno sam bio na raznim tribinama, od glazbenih i filmskih do književnih i političkih, slušaonicama, promocijama, filmskim projekcijama, u svim kazalištima koja su davala studentske popuste, koncertima, izložbama, a bogme i sportskim utakmicama, od nogometa do hokeja.
A što se događalo nakon što si se vratio kući?
- Meni su za vrijeme trajanja studija govorili da se samo javim kada diplomiram, kao, čeka me mjesto u Radio Županji. No, kada sam se pojavio s diplomom, rekli su mi da posla trenutno nema. To je ujedno značilo i da ne moram vraćati stipendiju pa sam počeo pisati molbe za posao. Nije to dugo trajalo, prvog rujna sam već radio u školi u Pazinu. No, najmanje sam molbi poslao za novinarstvo. Naime, tada je bilo lakše u novinarstvu dobiti posao sa završenim tečajem koji je organizirao Vjesnik, nego sa studijem novinarstva na Fakultetu političkih nauka. Tako sam nakon Pazina radio još u školi u Vinkovcima, ukupno tri polugodišta, a onda ipak završio u novinarstvu. I u Daruvaru.
Kako je izgledao taj početak u Daruvaru?
- Pa već prvog radnog dana, a bio je četvrtak 1. prosinca 1983., vodio sam jednosatnu političku emisiju u eteru.
Ozbiljno? U gradu u kojem zapravo ne poznaješ nikoga?
- Da, nikoga i ništa.
Sjajno! Kako je prošla emisija?
- Odlično, ha, ha! Znao sam da je obaveza svih medija imati politički magazin, ali da to ne treba ići dalje od mlaćenja prazne slame, ha, ha!
Kako si se osjećao u Daruvaru?
- Rekao bih da je to bila ljubav na prvi pogled. Daruvar je grad koji vrlo lako osvaja tako da tu nije bilo nikakvih problema s prilagođavanjem, aklimatizacijom... Od prvog dana sam bio Daruvarčanin i od prvog dana sam znao da je to moj grad. I tako je to i ostalo.
I meni se činilo da Daruvar ima neku posebnu energiju...
- Da, ima, ima. Meni je, da se razumijemo, strašno odgovaralo što je ovdje sve bilo jednostavno, tako raznoliko, šareno... I to jedinstvo različitosti koje se nekad zvalo bratstvo i jedinstvo. Sada je to multietničnost i multikulturalnost. A kako god da se zvalo, to je dobro i meni se to sviđa.
Koliko dugo si radio na Radio Daruvaru?
- 25 godina. A kada sam 2008. godine otišao, radio je slavio 40. godina postojanja. Dakle, u tih 40 godina postojanja radija, utkao sam 25 godina svog života. Jako mi je bilo teško donijeti odluku o odlasku. Smatrao sam da imam stečeno pravo biti zapisan u tom radiju kao neki faktor koji je ostavio nekakav trag. Međutim, ispalo je drugačije.
Što se događalo nakon rastanka s Radio Daruvarom?
- Pa, ništa... Za njih sam prestao postojati. Mislim da na radiju sada ima najviše dvoje ljudi koji znaju da postojim i da sam tamo nekad radio, iako sam u vrlo korektnim odnosima s kolegama i uvijek kada im nešto treba, mogu od mene dobiti profesionalnu i kolegijalnu pomoć. S radija sam otišao u redakciju Jednote, časopisa za češku nacionalnu manjinu.
Zanimljiva je i ta epizoda, Hrvat koji nema češke korijene završi u novinama specijaliziranima za češku nacionalnu manjinu.
- Da, prvi put u povijesti Jednote primljen je čovjek koji nije češkog podrijetla. Inače se kod zapošljavanja u Jednoti uvijek vagalo između poznavanja jezika i poznavanja novinarstva. I uvijek bi prevagnulo poznavanje jezika. U mom slučaju je napravljen presedan i za to sam zahvalan tadašnjoj direktorici Jednote Libuši Stranjik, koja me je pozvala da se javim na natječaj, i svojoj supruzi Vlatki, koja je također tada radila u Jednoti, na podršci koju mi je pružila. U Jednoti sam se preporodio, prije svega jer sam došao u sredinu koja me je jako cijenila i češkoj zajednici neću nikada zaboraviti povjerenje koje mi je ukazala. Nadam se i vjerujem da sam taj »dug« dostojno vratio.
Između toga se dogodio i Domovinski rat. Kako si proživio te ratne dane i privatno i profesionalno?
- O ratu najradije uopće ne bih govorio, to je tema koja više ne bi trebala biti na dnevnom redu. I previše je onih koji ne dopuštaju da rat završi, pa ne želim i ja biti među njima. O tome što sam i kako radio u ratu svjedoče svi oni koji su tada svakodnevno slušali Radio Daruvar, a svjedoče o tome i Spomenica Domovinskog rata, te medalje Bljesak i Oluja, koje sam za to dobio. Trideset godina nakon rata nemam više nikakvu potrebu govoriti o njemu.
Tvoji tragovi su zapravo dosta rašireni, radio si na mnoštvu izdanja vezanih uz Daruvar što kao autor, što kao urednik, što kao suradnik, a ponekad vjerojatno i kao sve po malo od toga...
- Pa da, ima toga. Uz Radio i Jednotu objavljivao sam u mnogim novinama i periodičnim izdanjima, i surađivao s nizom elektroničkih medija, od radija i televizije do internetskih stranica i portala. Održao sam puno predavanja i radionica o osnovama novinskih vrsta i o stripu u osnovnim i srednjim školama, a više od dvadeset godina bio sam redoviti član povjerenstava za ocjenu novinarskih radova na školskim susretima LiDraNo. Sjedio sam i u žirijima glazbenih festivala, a na festivalu Fra Ma Fu ocjenjujem novinske reportaže. Na facebooku pokušavam evidentirati svoj doprinos knjižnim izdanjima i trenutno se radi o 45 publikacija. Nekima sam autor, nekima suautor, urednik, lektor, korektor ili prevoditelj, a nekima sam i otac i majka, dakle sve u jednom. Većinu knjiga na kojima sam radio izdala je Jednota i na njima sam radio u sklopu svojih redakcijskih obveza – to su monografije pojedinih čeških beseda, ili literarna i publicistička djela manjinskih autora.
Preveo sam s češkog i dvije lutkarske predstave koje su igrane u kazalištu lutaka u Rijeci, a preveo sam i mnoštvo pjesama, priča i eseja poznatih čeških autora, posebno pjesama znanih kantautora poput Jaromíra Nohavice i Karela Kryla. Priredio sam monografije Foto kluba Daruvar, Centra Rudolfa Steinera, daruvarskih vatrogasaca i Pivovare Daruvar, a naročito sam ponosan na foto monografiju Daruvar, jučer, danas, zauvijek koja je doživjela čak tri izdanja i engleski prijevod, a prijevod na češki jezik se upravo priprema za tisak. Radio sam potom izložbu Nacrtaj mi krigl, nastalu pod okriljem portala Pivnmica.net, koji sam 2008. pokrenuo s kolegom Goranom Gazdekom. Ta izložba, koja na 30 velikih panoa s ukupno 101 primjerom donosi stripovske kvadrate s prizorima junaka koji piju pivo, obišla je Hrvatsku uzduž i poprijeko, u deset godina bila je i glavni sadržaj nekoliko Noći muzeja, ali i čest gost manifestacija Dani češke kulture. Uz izložbu je uvijek išlo moje predavanje o pivskoj kulturi, uz često gostovanje daruvarskog majstora pivara Kreše Marića, koji se brinuo da nikad ne manjka točenog Staročeškog piva. Tu je i izložba fotografija s Oktoberfesta, nastala u sklopu festivala reportaže i reportera Fra Ma Fu, a obje izložbe prati bogati debeli katalog s izborom mojih eseja o pivu i stripu i reportaža s minhenskog festivala piva.
Iz te strasti prema pivu i njegovoj povijesti rodio se i spomenuti portal Pivnica.net, svojevrsna osobna digitalna pivska enciklopedija koja je na raspolaganju svima.
- Da, i to je dobra priča, taj angažman iziskuje još jedno radno vrijeme koje zdušno dajem za dobrobit pivske zajednice. Od početka sam osjećao potrebu da učim o povijesti piva tako da ta ljubav nije bila ograničena samo na puku konzumaciju. Kako sam se počeo baviti novinarstvom krenuli su i prvi tekstovi o pivu. Danas ih se već nakupilo jako puno, naravno, naviše kroz portal Pivnica.net koji je krenuo 1. travnja 2008., što je ujedno i datum početka mog rada u Jednosti. Na portalu se sada nalazi oko 6000 članaka o pivu, većinom mojih.
Na kraju jednog životnog razdoblja kao što je radni vijek nameće se pitanje jesi li zadovoljan onim što vidiš kad se osvrneš i da možeš ponovo birati...
- Istina je da se uvijek može više, ali čemu? To što možda nisam učinio više posljedica je nedostatka ambicija, pa i radnih navika, ali i svijesti da mi više i ne pripada, možda i neke vrste kukavičluka i zadovoljavanja malim, i sve je to sasvim u redu. Barem znam da sam sve u životu stvorio sa svojih deset prstiju... i da zato valjda i imam tako malo. Podsjećam, opet, da sam krenuo od nule i bio predodređen da život provedem iza pulta kvartovskog dućana s kolonijalnom robom, pa je u tom smislu ovo što sam u životu postigao zapravo puno.
No, kada bih mogao opet birati životni put, sve bih, baš sve, napravio drugačije, jer – kako kaže Đorđe Balašević: sada znam gdje sam griješio, gdje sam, nažalost, bio gad, a gdje, nažalost, ne... Prije i iznad svega, nipošto ne bih htio biti novinar, i ne tjerajte me da to obrazlažem.
- Naravno da mi je žao što znatnije ne sudjelujem u raspodjeli društvenog bogatstva jer malo je ponižavajuće saznanje da sve to što sam radio i radim ne vrijedi ni prosječne hrvatske plaće (o tome kolika će mi biti mirovina ne usudim se ni razmišljati), ali uvijek mogu posegnuti za onom utjehom siromašnih, onom o mirnoj savjesti i čvrstom snu. Da, uistinu, ja uvečer zaspim čim ugledam jastuk, i cijelu noć spavam kao beba.
