Daruvarčanin Damir oslijepio kao beba: ''Ne sjećam se kako je vidjeti, no nisam tužan zbog toga''

U Washingtonu je 15. listopada 1964. godine proglašen prvi Dan bijelog štapa, s ciljem podizanja svijesti o pravima, problemima i potrebama onih koji ga svakodnevno koriste – slijepih i slabovidnih osoba. Na isti datum, ali tri godine kasnije, stotinama kilometara daleko od Sjedinjenih Američkih Država, u malenom Daruvaru, rođen je Damir Bokun. U trenutku kad je stigao na svijet, zajedno s bratom blizancem, nitko nije mogao ni slutiti da će i on jednoga dana morati koristiti bijeli štap.

- To što sam rođen na Dan bijelog štapa valjda je bio neki znak. Vid sam izgubio s otprilike tri mjeseca zbog zdravstvenih komplikacija. Mojim roditeljima nikad nisu rekli točnu dijagnozu, iako su me vodili u bolnicu u Pakrac, a kasnije i u Zagreb. Jednostavno su mi se počeli lijepiti kapci, a u trenutku kada sam izgubio vid bio sam toliko malen da se ni ne sjećam kako je to vidjeti – priča nam Damir. Za razliku od njega, njegov brat blizanac, koji je smrtno stradao u nesreći 1992. godine, nikada nije imao problema s vidom, kao ni drugi članovi obitelji.

Novi izazovi

- Moj gubitak vida bio je veliki šok za moje roditelje. No, s vremenom su se prilagodili, nije bilo druge. Čitava obitelj mi je cijeli život bila velika potpora, braća su mi pomagala možda čak i više nego što su trebala – priča naš sugovornik.

Do sedme godine života, Damir se družio isključivo s ljudima koji vide pa je polazak u Centar za odgoj i obrazovanje slijepih osoba ''Vinko Bek'' u Zagrebu za njega predstavljao veliki šok. Umjesto da mu ondje, među drugim slijepim i slabovidnim osobama, bude lakše, dočekao ga je niz izazova.

- Jao, to je bio baš pravi šok. Ja se do sedme godine nisam uopće susreo s drugom slijepom osobom. Kako na desno oko vidim određene sjene, kod kuće su me čak naučili pisati kemijskom olovkom. A u školi je sve bilo drugačije, od pisanja na stroju do učenja Brailleovog pisma, što mi je bilo posebno mučno i teško – prisjeća se naš sugovornik.

Damir Bokun/Foto: MojPortal

U Zagrebu je bio smješten u domu. Roditelji su se, dakako, morali vratiti u Daruvar, a on je ostao prepušten sam sebi.

- Nije mi bilo lako. Iako je ondje bilo odgojitelja i nastavnika koji su nam u svemu pomagali, u početku je bilo teško. No, s vremenom sam se na sve priviknuo i danas mi je drago što sam bio u domu, što sam onamo bačen u vatru. Naučio sam se snalaziti sam i puno sam naučio u školi, puno više nego što bih naučio da sam išao u redovnu školu – vjeruje.

Uvjeti školovanja

Priča nam kako su u to vrijeme uvjeti školovanja i rada u školama za slijepe bili daleko skromniji no što su danas.

- Stručnih knjiga na Brailleovom pismu gotovo da nije bilo, a ni onih iz književnosti nije bilo puno. Na nastavi smo na stroj zapisivali ono što su nam nastavnici govorili i po tome učili ili smo si lekcije snimali na kasete i kasnije ih slušali na kasetofonu. Danas je mladima puno lakše, imaju računala prilagođena slijepim osobama i druga pomagala – prisjeća se naš sugovornik.

Nakon osnovne škole, Damir ostaje u Zagrebu još četiri godine te završava školu za telefonista. Nakon toga se vraća u Daruvar te zapošljava na telefonskoj centrali u mliječnoj industriji Zdenka u Veliki Zdencima. No, otkriva nam, zapošljavanje nije prošlo bez muke.

- To vam je tako kod mene, ništa ne može jednostavno. Javio sam se za posao, no odbili su me uz obrazloženje da ja, kao slijepa osoba, ne mogu raditi na centrali. Iako sam se baš za to školovao. Tako smo završili na sudu. Na kraju su u Zdenki popustili i dali mi posao, a vrlo brzo su se uvjerili da to zaista jest posao koji slijepe osobe mogu obavljati bez problema. Nikada poslije toga nisam ondje imao nikakvih problema. Svi su me stvarno odlično prihvatili, od kolega u pogonu do direktora. Nikada ni od koga nisam čuo niti jednu ružnu riječ – kaže Damir koji se ovih dana sprema u mirovinu.

Slatka osveta

Ni drugdje se, kaže, nije susretao s predrasudama. U svom je Daruvaru svih ovih godina doživio tek jednu ''škakljivu'' situaciju. No, veseljak po prirodi, Damir je i nju okrenuo na šalu i u svoju korist.

Rođen na Dan bijelog štapa, Daruvarčanin ga i sam svakodnevno koristi/ Foto: Tomislav Kukec/ MojPortal.hr

- Nekad sam putovao na posao i s posla autobusom, a na kiosku na kolodvoru često sam kupovao sportski magazin koji bi mi onda brat čitao kod kuće. Gospođa koja je radila na kiosku me već poznavala, no taj dan je valjda bila loše raspoložena pa mi je, kad sam je zamolio da mi da magazin, drsko odbrusila da si ga nađem sam – priča nam Damir.

Tada joj, kaže, nije ništa rekao i kući se vratio bez novina, no strpljivo je čekao priliku da prodavačicu nauči pameti. Nekoliko dana kasnije čekao je kod kioska u njezinoj smjeni sve dok žena nije otišla na kolodvor u WC.

- Tada sam, u dogovoru s prijateljima s kolodvora, s kioska pokupio sve novine i sakrio ih u čekaonici. Kad se vratila s WC-a, samo smo začuli vrisak. Bila je u šoku kad je vidjela da je kiosk prazan. Tada sam stupio pred nju i rekao joj što sam učinio te kako joj to vraćam zbog onoga od neki dan sa sportskim magazinom – smije se naš sugovornik.

Na kraju se smijala i prodavačica, ali i brojni putnici koji su svjedočili Damirovoj slatkoj osveti. Žena mu, kaže, nije ništa zamjerila, a kasnije su uvijek bili prijateljski raspoloženi jedno prema drugom.

Damir nikada nije dozvolio da mu njegov hendikep pomuti raspoloženje. Iako bi mnogi drugi ljudi na njegovom mjestu zdvajali, u njegovu životu nema mjesta očajavanju i samosažaljenju.

Predsjednik Udruge slijepih

- Priznajem, ima dana kada se zapitam: Zašto baš ja? No, ima ljudi kojima je puno gore nego meni. Primjerice, ljudi koji su vidjeli pa onda naglo oslijepili. E, njima je teško. A da ne spominjemo druge bolesti, zbog kojih ljudi ne hodaju, ne mogu nikamo, zbog kojih su u bolovima. Tako da je meni dobro – priča nam Damir koji niti u jednom trenutku nije dozvolio da ga sljepoća sputava.

Od 2005. godine predsjednik je Udruge slijepih koja danas okuplja 56 slijepih i slabovidnih osoba s područja Daruvara i okolnih općina te Garešnice. Upravo ovih dana treba se održati izborna skupština udruge na kojoj članovi Damiru planiraju predložiti produljenje mandata.

Damir i ostali članovi Udruge slijepih aktivni su u zajedici/Foto: Tomislav Kukec/ MojPortal.hr

- Već sam dugo predsjednik, a imam i privatnih obveza, tako da bih bio najsretniji da netko drugi preuzme vođenje udruge. No, članovi su uglavnom starije osobe, ja sam s 58 godina među mlađima. A i velika je obveza to, k tome potpuno volonterska, tako da nema baš puno zainteresiranih za nju – smije se Damir.

Udruga je vrlo aktivna, uspješni su u provedbi europskih projekata. Njezin predsjednik ponosno otkriva kako su na taj način svojim članovima osigurali tri videća pratitelja, deset osobnih asistenata, a europskim novcem plaćaju i administratora. Aktivni su u zajednici, sudjeluju na sportskim natjecanjima, a i sam Damir svojedobno je bio jedan od najbolji slijepih igrača pikada u Hrvatskoj.

Vrhunski sportaš

- Istina, bio sam dobar, znao sam biti drugi i treći na prvenstvima. Doduše, zbog bolova sam morao promijeniti ruku kojom bacam. Inače sam ljevak, iako su me kao dijete naučili pisati desnom rukom. Sad i bacanje učim desnom rukom i mislim da sam sve bolji – otkriva Damir.

On i njegovi kolege iz udruge obilježavaju sve važne datume, poput Dana bijelog štapa. Tako će sutra, u četvrtak, u prostorijama udruge, u Ulici Petra Preradovića 26 u Daruvaru organizirati druženje članova i sportske igre na kojima će osobe s invaliditetom odmjeriti snage u visećoj kuglani, nabacivanju kruga i elektronskom pikadu.

Damir je vrhunski igrač pikada/Foto: Udruga slijepih Daruvar

- Ove godine na Dan bijelog štapa bavimo se s tri važne teme. Jedna se odnosi na provedbu Zakona o osobnoj asistenciji, želja nam je da ono i zakonski postane zanimanje. Druga je vezana uz Brailleovo pismo, želimo da se ono unese u zakon i da bude priznato kao službeno pismo u Republici Hrvatskoj. Treća, možda i najvažnija tema, odnosi se na prevenciju sljepoće. Naime, deset posto ljudi u Hrvatskoj ima dijabetes koji je jedan od glavnih uzročnika sljepoće stoga svi moramo raditi na osvještavanju i rješavanju tog problema – kaže naš sugovornik.

Upravo je važnost prevencije sljepoće, ističe na kraju, njegova najvažnija poruka svima koji će čitati njegovu priču.

- Vid se svakome može pogoršati za čas, a jako ga je teško, često i nemoguće, vratiti. Mislim da bi svatko trebao bar jednom godišnje odlaziti na kontrolu. Stoga, moja poruka ljudima za kraj je – čuvajte vid. I, bez obzira kakve vam karte podijeli, uživajte u životu – zaključuje Damir koji to pravilo zaista i živi.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!