Bjelovarčanka u misiji u Africi: "Tamo djeci moramo dati krišku kruha i vodu da bi došli u školu"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
BJELOVAR – „Njima je obrok koji dobiju najbolja pozivnica da dođu i da ne odustanu od školovanja. Zahvaljujući tome, roditelji ih šalju u vrtić i školu. A obrok je šnita kruha i čaša vode. I da, zato idem ponovno u Afriku. Želim biti dio te promjene na bolje. A promjene se stvarno vide“, dio je ovo razgovora s Martinom Hautman Matijaš, Bjelovarčankom koja je proputovala veći dio Europe i više država svijeta i koja se u srpnju ponovno vraća u Afriku. I to ne turistički već kako bi volontirala i pomogla.
Martina je inače zaposlena u Centru za odgoj, obrazovanje i razvojnu podršku Bjelovar kao pedagoginja, no isto tako ponosna je vlasnica joga studija Mandala. Majka je dvojici sinova, Jakovu i Franu, a njezin suprug Svetin velika joj je podrška u svemu. Kako bi priča oko joga studija bila kvalitetna i onakva kakvom ju je ona zamislila, Martina se dodatno školovala za joga učiteljicu pa je sve do Franovog polaska u školu, nekoliko godina zaredom privatni život bio težak i izazovan. Kako se prisjeća, rijetko kada je imala priliku sinove pospremiti u krevet na spavanje, no i to je razdoblje završilo. Martina voli biti aktivna pa joj je trčanje omiljena fizička aktivnost, no više od svega voli putovati.
Putovanja u vlastitom aranžmanu
- Putujem još od fakultetskih dana i redovito sam svu ušteđevinu uvijek trošila na putovanja. Najprije sam putovala sama ili s dečkom, a kasnije obiteljski. Sjećam se kada sam naumila ići na Tajland. Bilo je to davno, prije 20-ak godina, a put od tjedan dana preko agencije me trebao zaista puno koštati. Ako makete dva dana putovanja, ostane svega pet dana. Tada sam sjela, dala si malo truda i shvatila da za taj iznos novca mogu primjerice provesti na Tajlandu punih mjesec dana. Tada sam počela sama aranžirati, odnosno planirati putovanja, prisjeća se Martina koja dodaje kako su takva putovanja znatno izazovnija i zanimljivija od onih agencijskih koji često ne nude puno toga za vidjeti.
Dodajmo kako je Martina godinu dana i živjela u Engleskoj kojoj se uvijek rado vraća. Proputovala je sve naše susjedne zemlje, Škotsku, Irsku, Tunis, Tursku, Tajland, Maleziju, Singapur, Šri Lanku, Kanadu, Ruandu, Meksiko, SAD - New York i brojne druge destinacije, njih 30-ak.
Budući da sve to košta, zanimalo nas je kako sva putovanja uspije financirati.
- Stvarno ne idem često po kavama, ne kupujem često odjeću, štedim gdje god mogu. Nekome je to možda čudno ili blesavo jer smatraju da je to veliko odricanje za provedenih negdje dva ili tri tjedna, no meni je gušt, otkriva Martina koja je sa suprugom i sinovima dok su bili mali putovala samo na Jadran.
Edukacija im je "gubitak vremena"
Kada su oni porasli, otprilike kada je mlađe dijete krenulo u školu, tada su se odvažili na zajednička putovanja u daleke zemlje.
- S njima smo bili u Šri Lanci, Meksiku i Londonu te u susjednim zemljama. Ostalo smo suprug i ja putovali sami. Dečki su sada veći i ne žele više putovati s nama tako da oni ostaju u Bjelovaru. Tako će biti i sada u srpnju kada se Svetin i ja spremamo otputovati ponovno u Afriku, ovoga puta u Zambiju kod fra Ivice, misionara koji je u Africi dosad napravio mnoga čuda, priča nam Martina planove koji se pomalo zahuktavaju budući da će srpanj začas stići.
Od poslova i zaduženja, Martina će vjerojatno raditi s djecom u vrtiću i školi te educirati odgojitelje budući da joj je to struka, dok bi suprug trebao biti zadužen za neke tehničke stvari u kojima se snalazi, što mu je i inače posao.
- Fra Ivica je u Africi od nekih malih sela napravio mini gradiće koji sada imaju škole, ambulante, crkve, dvorane… Doslovno pokrene cijelo mjesto gdje god se pojavi. Slično je napravio u Ruandi te u Ugandi. Njemu uspijeva poći za rukom steći povjerenje i tada sve kreće na bolje. Za nevjerovati je da postoje mjesta od par tisuća stanovnika, a nitko od njih nikada nije išao u školu. Oni ne vide razlog zašto da na edukaciju troše svoje vrijeme jer ih čeka posao u polju, priča nam Martina i prisjeća se svojeg prvog putovanja u Afriku do kojeg je došlo sasvim slučajno.
Jelo im je mito da dođu u školu
Naime, njezin je suprug informatičar, a budući da je u školama postavljao neke sustave, ponuđeno mu je da to isto napravi i u Africi. Nakon prvotnog Martininog nagovaranja koja je bila oduševljena čim je to čula, Svetin je pristao i ubrzo su zajedno otputovali u Ruandu. Dok je Svetin imao svoja zaduženja, Martina je volontirala gdje god je to trebalo. Nakon dva tjedna koja su brzo prošla, ostali su u kontaktu s fra Ivicom koji se nakon Ruande, preselio u Zambiju.
- Stalno nas je pitao kada ćemo mu opet doći, a ove zime onako sam iznenada bubnula „ovo ljeto“! I tako sam nakon toga kupila karte i sada se polako spremamo za trotjedni boravak u Zambiji, kaže Martina koju smo upitali kakav je njezin dojam o Africi.
Odmah nam je rekla kako je zapravo Afrika prema javnosti djelomično prikazana.
- Jesu siromašni, ali ima dijelova koji nisu. Glavni grad Zambije se primjerice lijepo razvija. Kafići, restorani, noćni život, ima svega. S druge strane, veoma blizu su sela koja nemaju dovoljno hrane, nemaju vodu, osnovne uvjete. Kuće su raštrkane. Fra Ivica je tu napravio čuda i to sve od donacija. Nedavno je probušio 70 metara dubok bunar i omogućio im vodu. Zahvaljujući njemu, u Ruandi gdje je dugo postojao problem sa strujom, uspio je i struju dovesti prije nego je otišao dalje.
Djeca idu u školu jer dobiju šnitu kruha i čašu vode, to je obrok koji ih doslovno namami, podmiti da ne odustanu od školovanja, priča Martina koja nam je ispričala da im domovi danas nalikuju na naše prije više stoljeća – zidane od blata. U jednoj maloj prostoriji su cijele obitelji, a iako nemaju vode, svi su veoma uredni i čisti.
Živčana glad, a potom klik u glavi
Što se tiče prilagodne na drugačiji način života, Martina priznaje kako je u prvim danima boravka u Ruandi osjećala glad i to živčanu glad. No, tada se, nakon otprilike tri dana dogodio neki klik kada je shvatila da je grickanje između obroka zapravo potpuno nepotrebno, a da su tri obroka u danu dovoljna za preživjeti.
Sada se za novu afričku avanturu polako priprema na način da prikuplja slikovnice i materijale za rad s djecom. Ponijet će i nešto bombona, no, kako kaže, fra Ivica ju je učio kako ih ne treba besplatno dijeliti djeci već ih je važnije naučiti da bombon mogu dobiti nakon što odrade neki zadatak. Da im on bude svojevrsna plaća.
- Fra Ivica je toliko dugo dolje da je djecu naučio sve naše navijačke himne, naše pjesme, a imaju i dresove naših igrača. Neka se djeca čak po selu zovu Ivica, priča nam Martina i ističe kako su je se posebno dojmile plesne mise do kojih jako drže u Africi. Ti su im obredi poput društvenog druženja i zato su im jako važne.
Osim toga, jako joj se sviđa i disciplina do koje fra Ivica drži. Primjerice, djeca u školama nose uniforme. Jako je važno da one budu uredne i da im nigdje ništa ne „viri“ van. Isto tako, nema kašnjenja. Ono se tretira tako da onaj tko zakasni ne dobije ručak toga dana. No, ova, naoko strogoća, rezultira poštovanjem i redom koji je tamo prijeko potreban da bi sve funkcioniralo kako treba.
Djeca do škole pješače. Krenu rano ujutro i hodaju do nekih sat vremena. Ulice su zapravo neprestano prepune ljudi pa nerijetko sve to izgleda kao da su izašli iz neke dvorane nakon nekog koncerta.
- To vam budu rijeke ljudi. Nevjerojatne brojke. Ruanda je površinom duplo manja od Hrvatske, a ima 20 milijuna stanovnika. Onda zamislite kako to izgleda, priča nam Martina.
Nutella koštala 90 kuna
Dodaje kako djecu uče njihovi učitelji, a ne ljudi izvana. Plaća im je oko 30 dolara mjesečno.
Od zanimljivosti, izdvaja i hranu koja je toliko skupa da je to nevjerojatno. Isto tako je nevjerojatan način na koji se ona čuva u većim supermarketima.
- Prije nego uđeš, najprije te vojnici s dugim cijevima koji stoje ispred vrata, skeniraju, pregledaju ti stvari, svoj ruksak moraš ostaviti u ormariću, a nakon što obaviš kupovinu, ponovno te skeniraju, priča nevjerojatne, ali u Africi svakodnevne situacije Martina.
Nutella je recimo u vrijeme našeg prijašnjeg boravka u Africi koštala naših tadašnjih 90 kuna, šampon je koštao 40 kuna, nekakav prosječan ručak za nas četvero koji se sastojao od konzerve tune i tjestenine te avocada koštao je oko 700 kuna. S tim da taj ručak čekaš jaaaako dugo, stoljećima, prisjeća se Martina kojoj je svako mjesto na svijetu u koje je putovala, na svoj način posebno.
- Da biste doživjeli siromaštvo i tužnu slike neke zemlje, ne morate nužno ići u Afriku. I na Tajlandu je slično. Ogromne su oscilacije i razlike u staležima, tvrdi Martina koja svojim putovanjima doslovno ruši predrasude i svaki put iznova nauči kako su svi ljudi vrijedni i kako bi trebali biti jednaki, no to nažalost, nisu.
- Na svojim putovanjima upoznajem ljude, a kada se vratim kući, za mene to više nije primjerice, neka daleka Šri Lanka već zemlja u kojoj imam prijatelje, s kojima se čujem i koje pamtim jer su mi bili na usluzi kada mi je bilo najpotrebnije. Sve što se događa, osobno te pogodi. Onda se potrudiš poslati im nešto novca da bi lakše preživjeli mjesec, priznaje Martina koja se prisjetila taksiste u Šri Lanci koji ih je vozio dva dana, a ubrzo nakon toga su se sprijateljili i završili u njegovom skromnom domu, s njegovom obitelji. Iako vidno siromašni, skuhali su im čaj i pozvali cijelo selo i upoznali ih s njima.
Devet dana Meksika bez prtljage
- Veselimo se jako Africi. Kada vidim koliko se fra Ivica trudi, i ja želim pomoći koliko mogu. Suprug se na neki način i zbližio s njim, zadnjih sedam, osam godina redovito se čuju, tako da oboje jedva čekamo novu avanturu, zaključuje Martina koju nakon meksičke avanture malo što može više od toga iznenaditi. Naime, putovanje je bilo fantastično, kaže Martina, ali je veoma loše započelo. Osim velikog kašnjenja i zavrzlama na aerodromu, prvih devet dana bili su bez torbi koje su ostale u Lisabonu. Zbog štrajka nisu uopće znali hoće li ih dobiti, a završili su, ne svojom krivicom, u krivom hotelu u koji su se umjesto u 20, prijavili tek u 2 u noći.
- Sve je bilo u redu dok nisam shvatila da zbog korone svi dućani rade do 23 sata, te da više nemam gdje kupiti vodu i hranu za djecu. Tu me oprala panika, no oni su vidjeli u kakvom sam stanju pa su me smirivali i rekli da je sve u redu i da će jesti ujutro. Spasio nas je opet jedan taksist kojeg smo upoznali sasvim slučajno, a koji je, vidjevši mene potpuno rastrojenu, nazvao prijatelja koji nam je pak, napravio burgere i dao sokove za djecu. I to je ta ljepota i taj čar na putovanjima. Uvijek ti se otvore neka vrata, kaže Martina.
Dakle, devet dana bez torbi nisu niti osjetili. Snalazili su se na razne načine koji su njihovo putovanje učinili još zanimljivijim. Taj im je naoko nepopovoljan trenutak donio nove uspomene, poznanstva i dokaz kako u nevolji na površinu isplivaju dobri ljudi kojih uvijek ima.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!